Magični kazališni ritual o završetku stvari

Edinburgh Fringe 2023, Ontroerend Goed: Funeral, red. Alexander Devriendt

• 

  Na najvećoj svjetskoj platformi za kreativnu slobodu, što bi bio najkraći opis za EdFringe – koji se tradicionalno uz institucionalni edinburški međunarodni kazališni festival održava svake godine u kolovozu, jednu od glavnih nagrada ove je godine posve zasluženo ponijela gentska kazališna trupa Ontroerend Goed za svoj nježni teatarski spektakl Funeral.

  Ontroerend Goed (teško prevodivo kao Dirljiva nekretnina) još je od 2007. godine europska i svjetska atrakcija koja putuje po najvažnijim međunarodnim festivalima, osvajajući svojim često uključivim predstavama publiku i kritiku.

  I baš kao što je svjetska kulinarska scena proteklih godina najuzbudljivija u Kopenhagenu, tako je jedno od središta svjetske kazališne scene u posljednje vrijeme postao pitoreskni Gent u kojem je osnovana i skupina Ontroerend Goed, predvođena redateljem Alexanderom Devriendtom.

  

  Na ovogodišnji EdFringe stigli su sa svojim najnovijim imerzivnim projektom Funeral. Pa iako je imerzivni teatar postao toliko popularan da postoji opasnost da izgubi u potpunosti prvobitno značenje, predstave poput Funerala vraćaju smisao i vjeru ne samo u imerzivni teatar nego i u teatar kao takav.

  Ne sjećam se kad me neka predstava u posljednje vrijeme u toj mjeri dotaknula i potresla kao belgijski Sprovod, koji sam pogledala u bivšoj edinburškoj crkvi, logično pretvorenoj u kreativni centar.

  Kolektivni ritual o završetku stvari koji izvode četvero glumaca Ontroerend Goeda zajedno s gledateljima označava rečenica Juliana Barnesa: „I don't believe in God, but I miss him“, a počinje pjesmom na esperantu o tome kako su jednom bili ljudi između života i smrti, koju će gledatelje u predvorju prostora u kojem će se odvijati Funeral naučiti glumci. Do kraja predstave shvatit ćemo kako smo ti ljudi svi mi.

  

  Nakon što smo naučili pjesmu i obrisali maramicama ruke, pojasnit će nam također da će se glumci na kraju predstave sjetiti svojih najmilijih, ponudivši nam da zabilježe i ime nekog nama dragog.

  Potom ulazimo u mračni prostor omeđen zavjesom na čijim rubovima stoje glumci kojima gledatelji izražavaju sućut stiskom ruke. Nakon glumaca u redu za sućut posložit će se svi prisutni kojima će preostali gledatelji odati sućut. Potom ćemo jedni drugima predati po cjepanicu, koja će nam poslužiti kao sjedalica. I eto nas – sudjelujemo u ceremoniji sprovoda u kojoj će glumci inventivno i uvjerljivo s puno poštovanja omogućiti svim gledateljima da se zajedno s njima sjete onih kojih više nema, a koji su im označili živote.

  U sat vremena koliko traje predstava belgijski su umjetnici u suradnji s publikom stvorili nezaboravne dirljive scene, poput slaganja cjepanica za lomaču koju će osvijetliti sijalicama; prinošenja naoko nevažnih, a zapravo važnih sitnica iz kutije sjećanja koju svatko od nas ima kamenom monolitu; bacanja konfeta na taj isti monolit koji će trenutak kasnije postati kovčeg.

  Konfeti su tu umjesto zemlje, šareni su i veseli, a bacili su ih svi gledatelji za nekog dragog – ja sam ih bacila za M., koju sam otplakala tijekom ove predstave i čije je ime pročitao belgijski glumac na kraju Sprovoda. Tako je M. u Edinburghu u ljeto 2023. godine oživjela, postavši dijelom magične predstave koja nas je odvela u svetište nježnosti, pokazavši nam kakav bi teatar mogao biti. Isti kakav je oduvijek bio, poput života, koji je časkom tu, a onda ga više nema.

  © Mila Bulimbašić Botteri, KAZALIŠTE.hr, 8. studenog 2023. 

Piše: