Hrabra i dostojanstvena interpretacija Ivana Ćaćića

HNK Osijek: Ivana Šojat, Jom kipur ili pomirenje, red. Želimir Mesarić

• 

  Produkcijski gledano, osječki HNK novu, 117. po redu kazališnu sezonu nije mogao bolje otvoriti: praizvedbom djela osječke spisateljice Ivane Šojat, a režijom kojega je Želimir Mesarić (1944.) obilježio pola stoljeća umjetničkoga rada. Atmosfera je danima uoči, a posebice na sam taj dan, bila u znaku tih dvaju važnih elemenata, kojima se kazališta ne mogu baš tako često pohvaliti.

  Ivana Šojat u središte svoga romana Jom kipur ili pomirenje – čiju čvrstu i sigurnu dramatizaciju (s istim takvim čvrstim i živim rečenicama natopljenima patnjom, tugom, istinom, sjetom) za scenu potpisuje Maja Gregl (uz suradnju redatelja Mesarića), dok se kao dramaturginja odlično snašla mlada Ivana Klaić – stavila je branitelja u mirovini, Josipa Matijevića (ratnoga imena Rambo), bez senzacionaliziranja ili stigmatiziranja. Nastojala je i uspjela prikazati ljudskost i individualnost osoba s traumama, u ovom slučaju (poslije)ratnim.

  S obzirom na to da je – i nažalost ne samo na ovim prostorima – rat vrlo česta pojava, njegovih traumatičnih nuspojava malo je tko lišen u nekom obliku, pa su se sigurno mnogi iz različitih perspektiva i emocija mogli poistovjetiti s nekim od likova u predstavi.

  

  Izbjegavši klasične stereotipe o osobama s mentalnim poremećajima/problemima, predstava je zapravo poslužila kao dobra platforma za podizanje svijesti o pitanjima mentalnoga zdravlja. Usto, autorska ekipa nije propustila surađivati s psihijatrom dr. Zoranom Čavajdom, što je i glumcima pomoglo stvoriti autentične prikaze likova. Iz toga je ponajviše profitirao Duško Modrinić, uspjevši oblikovati prilično vjerodostojan i razrađen lik dr. Grge Romića, Josipova terapeuta.

  Mesarić je rekao da je „roman pun pomoćnih rukavaca“, pa je „sve na koncu ispalo poput filmskoga scenarija“, a „razigran hermetičan komad učinili su scenski atraktivnijim“. Često su na sceni supostojale različite priče, različita vremena, stanja – slojevitost baš poput Josipova života u kojem se isprepliću njegove traume, snovi, sjećanja, bol.

  Prijelazi između scena vrlo su mekano odrađeni, baš kao i skokovi iz sadašnjosti u prošlost, iz jave u snove/noćne more, što je razrađeno videoprojekcijama.

  Ono bez čega malo koja predstava može, a ova posebice, snažne su transformacije, poniranja u likove. S dugogodišnjim umjetničkim i pedagoškim iskustvom, Želimir Mesarić lako je odabrao interpreta glavne uloge.

  Glumačka interpretacija lika bivšega vojnika s PTSP-jem zahtijeva osjećajnu dubinu, s čim Ćaćić nije imao problema, pa je svoj lik vjerno i suosjećajno prikazao. Iznjedriti ovakav lik zahtijevalo je i puno bavljenja samim sobom, kaže Ćaćić, uvjeren da će neki gledatelji svoje traume (rat, demoni, PTSP, anksioznost, panika) možda raščistiti gledajući predstavu u kojoj glavni lik (ili kako ga redatelj naziva antijunak) raskrinkava i demistificira lažne junake i lažno junaštvo. Odmjeren i dostojanstven, Ivan Ćaćić prilagodio je i govor i govor tijela da bi odrazio stanje uma svog lika, no u svakoj se riječi i gesti osjećalo da se vodi suosjećanjem prema osobama koje stvarno pate od PTSP-a, ali i s poštovanjem i senzibilnošću. Prava se knedla gledatelju pojavi u grlu kada Ćaćić zapjeva i zaplače.

  Glumačka izvedba takvoga lika izazovna je umjetnički, ali može poslužiti i kao prilika za podizanje svijesti o ovom važnom pitanju i pružanje podrške onima koji se suočavaju s PTSP-jem, čega su svjesni bili svi u ansamblu.

  Josipovu prijateljicu Dubravku inspirativno je igrala Matea Grabić Ćaćić (po treći su put životni partneri i partneri na sceni pa se osjećala dodatna iskrena emocija), u ulozi omraženoga doktora Mravovića gledali smo mladog ali sve prisutnijega Nikolu Radoša, dok je iskusna Antonija Pintarić igrala nesretno zaljubljenu glavnu sestru Anu, ali i bešćutnu zatvorsku liječnicu.

  Plejadu iskusnih osječkih glumaca predvodio je sjajni Davor Panić kao Josipov otac Milan, ali i djed Kruno. Po prirodi vrlo samozatajan i tih, Paniću nije nedostajalo uvjerljivosti u interpretaciji vrlo nasilnih i grubih osoba.

  Magdalena, Grgurova majka bila je Jasna Odorčić, a kao Josipova majka na sceni je zaigrala Anita Schmidt. Generacijski im bliska Ljiljana Krička Mitrović bila je dobra kao baka Marija.

  

  U ulozi je Josipova prijatelja i bivšeg Dubravkinog dečka Crnoga, bio mladi Matko Duvnjak Jović (uz Dominika Karaulu, koji je bio i pacijent Krešo Zajec, utjelovio je i jednoga od zatvorskih čuvara). Duvnjak Jović član je ansambla osječkog HNK-a.

  Iako malenom ulogom, simpatije publike zaradila je Mateja Tustanovski kao pacijentica Mandica, ali i kao susjeda Ksenija, te Krešina žena. I Mirka Ilibašića već smo gledali na ovoj sceni pa nije iznenadio kao bolničar Ante, ali i zapovjednik. U mnoštvu uloga, od kojih neke kao da su prošle ispod radara, tj. izgledalo je kao da je predstava mogla i bez njih, jest i ona medicinske sestre koju je glumila Katarina Milićević Drahotuski, dok se kao Ciganka u projekcijama pojavila Maja Frankić.

  Scenografija i rekviziti Miljenka Sekulića odražavati su stvarne uvjete u psihijatrijskoj ustanovi. Prostor je na prvi pogled, vrlo jasno i jednoznačno gledatelju dao do znanja gdje je autorica smjestila radnju – a to je uključivalo ​​ležajeve, stolce, ograničenja i drugu opremu koja je uobičajena u takvu okruženju. Klupu u parku smjestio je Sekulić nasred scene, poput otočića spasa u uzburkanom oceanu ili oaze u pustinji.

  

  Dodatno su sve podcrtali kostimi Katarine Radošević Galić, koju je djelomice ograničila upravo pravocrtna i jednoznačna narativnost, tj. činjenica da sve mora odražavati realnost situacije i pridonijeti razumijevanju likova i radnje.

  Tako iznošena (očeva) pidžama sugerira Josipov težak životni put (a u njegovu se izrazu lica i držanju tijela odražavaju napetost i anksioznost), a ostalo osoblje u ustanovi nosi odjeću karakterističnu za medicinske stručnjake, poput bijelih mantila, medicinskih uniformi i odjeće uobičajene za psihijatre, medicinske sestre i terapeute. Izgledaju profesionalno i ozbiljno, kao kontrast vojnikovoj neurednoj pidžami. I odjeća ostalih pacijenata sugerira njihovu ranjivost i borbu s mentalnim izazovima, raznolika baš poput širokog spektra problema koji su njihove traume izazvali. Kostimi, šminka i frizure prate karakterizaciju i pridonose razumijevanju likova i atmosfere, a svjetlo Tomislava Kobije, glazba Igora Valerija i koreografija Vuka Ognjenovića podržavaju temu i priču.

  Neodvojiv su element uprizorenja videoprojekcije Josipa Grizbahera, kao dio scenografije koji stvara iluziju lokacije, ali su uključivali i apstraktne uzorke koji dopunjuju priču (dim cigarete, npr.), dodaju dubinu i dinamičnost, ali nisu ubrzale predstavu. A upravo je tempo ono na čemu je Mesarić trebao ustrajati, upravo zbog tmurne i teške teme.

  Svaki će gledatelj u donošenju odluke je li mu predstava dobra, odlična, osrednja ili loša svakako uzeti sve elemente u obzir: izvedbe glumaca (njihovu energiju, autentičnost, emociju), scenografiju (koliko pridonosi ukupnom dojmu), tekst i priču (jesu li duboki, relevantni, inspirativni), režiju (je li izvukao najbolje iz glumaca), glazbu (je li bila dodana vrijednost predstavi), emocionalnu povezanost (jesu li se nasmijali, rastužili, duboko potresli), reakciju drugih gledatelja (pljesak, povremeni uzdah), originalnost (jedinstvenost ostavlja dublji dojam), konzistenciju (je li kvaliteta konstantna od prve do posljednje minute u ovom slučaju više od 120 minuta bez pauze).

  Ukusi variraju, pa što je nekomu odlično, drugomu se možda ne će svidjeti. Ocjena kvalitete kazališne predstave vrlo je subjektivna (ali i promjenjiva) i ovisi o osobnim preferencijama i očekivanjima gledatelja.

  

  Jom kipur ili pomirenje nije ni prva ni posljednja koja će podijeliti mišljenja javnosti i kritike, a o dugovječnosti će sigurno presuditi upravo usmena predaja onih koji su brojniji, pa time i daljega dosega.

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 30. listopada 2023.

  Autor fotografija: Kristijan Cimer

Piše: