Simbolična i inspirativna predstava za novi početak Gavelle

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Mala Gavella: Kalman Mesarić, Kozmički žongleri, red. Ivan Penović

  • Indikativan i inspirativan naslov Mesarićeve burleskne tročinke, Kozmički žongleri, donio je nov početak Zagrebačkom dramskom kazalištu Gavella. Gavella je ponovno otvorena kozmosom, kojim se suprotstavlja kaotičnome svijetu oko nas i sebe i žonglerima, spretnim i okretnim umjetnicima, glumcima koji vješto barataju književnom i kazališnom umjetnošću, a to im omogućuju Novi tekst, Novi redatelj, Novo vrijeme, u skladu s Mesarićevom estetikom i promišljanjem kazališta i dramskoga teksta, a simbolično označuje žongliranje (ne)kazališnim životima svih zaposlenika Gavelle u ovim problematičnim godinama. „Kozmos (grčki ϰόσμος: red; nakit; svemir): Svemir, svijet ili sveukupnost svega živog i neživoga. U antičkoj grčkoj mitologiji i filozofiji kozmos se kao »uređen« svijet (svjetski »poredak«) suprotstavlja kaosu. U izvornom smislu kozmos znači troje: svrhovito raščlanjen poredak, bilo bića bilo zajednice, ustrojstvo pojedinačne osobe koje ga uzdiže iznad drugih i vojničku poslušnost, odn. spremnost da se uklopi u zadani poredak. U kozmos antičkoga svijeta uklopljena su ne samo stvorena bića, nego i bogovi.“ (Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.) „Žongler: 1. pov. u srednjem vijeku, putujući pjevač, kazivač i lakrdijaš, preteča trubadura; 2. artist koji okretno baca i hvata razne predmete; 3. pren. a. onaj koji vrlo spretno barata loptom b. onaj koji spretno prilagođava činjenice, koji se spretno snalazi prema obvezama u društvu.“ Nakon 1351 dana pogledali smo premijeru u omiljenome nam kazalištu. Vrata Gavelle otvorena su glazbeno-scenskim nastupom održanim na balkonu i kazališnim prozorima, na kojima je dio ansambla otpjevao završni song iz predstave Zagreb 2020, jedne od onih koje su glumci održali u drugim (ne)kazališnim prostorima, kao što su Lauba, Kulturni centar Trešnjevka, Tunel Grič, Kulturni centar Travno, Teatar EXIT…., kao i sudjelovanjem u različitim koprodukcijama, a sve samo kako bi se i dalje bavili umjetnošću i ostali u kazališnoj, tjelesnoj, emotivnoj i psihološkoj formi. Očito izvrsno pripremljena sezona nudi vjernim gledateljima još pet premijera do kraja godine i (od)uvijek nam drage Gavelline večeri od 22. do 29. studenoga. Unaprijed čestitamo cijeloj ekipi na ovome pothvatu!

    Nihilistički pristup Kalmana Mesarića kao da je čekao vrijeme u kojem se danas nalazimo, kad su neizvjesnost i tapkanje u nepoznatom glavna opisna točka svjetskog stanja. No da ne bi sve ostalo na nihilizmu, na kraju predgovora svoje drame Mesarić ističe: „Zanos je uvjet scenskog života“… U adaptaciji i režiji Ivana Penovića, jednog od najpropulzivnijih mlađih autorskih glasova hrvatskog teatra, „Kozmički žongleri“ na scenu donose priču „gdje je čovjek u igri bogova samo loše izrezbarena figurica“.“

    „B: Tko se igra skrivača s nama?

    A: Eto. Tko? Naš autor, on nas je stvorio.

    B: Pa koga vraga on to hoće od nas?

    A: Eh, to su ti vražja posla. Strpao nas je nekud u nekakovu šupljinu i sada se ganjamo ko parcovi.

    C: Nemojmo nikada ispitivati nakane stvoritelja naših. Mi smo surevolta njihove svijesti i bespomoćne misli mašte njihove. Ovaj sam čas telepatski saznao od autora, stvoritelja našega, da će sve dobro svršiti.

    A: Ako se on u zadnji čas ne predomisli.“

    O radu na predstavi nastaloj na temelju vrlo zanimljivoga dramskoga teksta, ekspresionističke drame Kozmički žongleri iz 1925. godine, progovara u kazališnoj knjižici (vrlo kvalitetnu i dobro opremljenu kazališnu knjižicu osmislio je urednik Dubravko Mihanović; autor fotografija: Mak Vejzović; za izdavača: Dražen Ferenčina, koji je vjerojatno najviše od svih sad odahnuo kao ravnatelj Gavelle) vrlo uspješan redatelj mlađe generacije Ivan Penović, umjetnički voditelj Kazališne družine KUFER, kreator mnogih provokativnih predstava, u KunstTeatru, Teatru &TD, ali i u drugim kazalištima i na festivalima, od kojih je najuspješnija Proces Kafka, i koji uvijek u svome radu destruira tekst i dezintegrira napisano, a u ovome je Mesarićevu tekstu našao potvrdu svoje kazališne estetike i načina rada. Naime, Kalman Mesarić pokušava napraviti otklon od tadašnjega konvencionalnoga kazališta, u svojim promišljanjima uvijek spominje Novo – Novoga redatelja, Novoga glumca, Novu scenu. Stvarajući tekst, svjestan je da je njegova finalna forma moguća tek s predstavom. Svoj tekst u programskoj knjižici Penović završava: „Kozmički žongleri smijat će se nama koji ih gledamo, jer ćemo u njima tražiti smisao onoga što nam je neshvatljivo u svijetu i vremenu u kojem bivamo.“

    Puno je toga bilo nevjerojatno u petak, 27. listopada: fasada bez skela na koje se nikad nismo naviknuli, ali je drveno-najlonska konstrukcija kroz koju nismo ni mogli ni željeli viriti u kazalište bila godinama zaštitni znak kazališta u Frankopanskoj, a dočekala nas je plavo-osvijetljena fasada, slova istoga rukopisa i fonta kao i prije, blagajna na istome mjestu kao i prije, tehnička ekipa ista kao i prije, čak su i (neke) nasmiješene razvođačice iste kao i prije. Ulaz u kazalište i atrij jednakih su dimenzija, u ponešto različitim bojama, a tamno nas plava, gotovo ljubičasta boja (koja na sceni u kazalištu, prema legendi, nije omiljena pa ćemo je nazivati tamnoplava) vodi lijevim stubama u novu dvoranu, izgradnju koje je započeo tadašnji ravnatelj Gavelle, Boris Svrtan. Mala Gavella. Lijepo dizajnirana, moderno uređena, suvremena dvorana otvorena je futurističkim Mesarićevim tekstom u ekstravagantnoj kolorističkoj scenografiji matematičkih oblika piramide, kugle, stošca, valjka, i s postavljenom igrom mlina (u igri postoje tri faze: faza postavljanja i dvije faze premještanja), s čunjevima plave i žute boje, koja je možda mogla biti bolje iskorištena kao drugi plan pozornice, jer je vrlo efektna (scenograf: Filip Triplat), s raznovrsnim multiasocijacijama. Uvijek pouzdani i fokusirani Gavellini glumci i na ovoj su maloj pozornici kao ribe u vodi, i to ne samo zbog riba kao kršćanskoga simbola i avangardno-ekspresionističkih triju drama koje „…svojim scenskim sredstvima i gnjevnom kritikom društveno etičkih odnosa ni do danas nisu izgubile aktualnost. Povezujući u njima elemente kabarea, varijetea i cirkusa s elementima teatralizacije, Kalman Mesarić kao da piše unutar suvremenih kazališnih trendova. Drama Kozmički žongleri – burleskni teatar u 3 aktovke, Mesarićevo prvo dramsko djelo, uznemirujuća je ekspresionistička groteska o općeljudskim temama i apsurdnome građanskom moralu, drama u kojoj su likovi tek oživljeni simboli“.

    „U snu mi je bilo jasno, kao da odjednom ali sve vidim tuđim očima, i kako samo u snovima nešto može biti jasno, da ljudi i ne slute da vrijeme nije dovoljno brzo. Da se sve uvijek, nekom svojom drugom stranom, kreće brže od vremena i da sadašnjost, bože oprosti, uvijek kasni“ progovara književnik Zoran Roško 2017. u svome romanu Minus sapiens, koji kao da u nekim svojim dijelovima interpretira i Žonglere. Kozmički žongleri sastoje se od triju samostalnih jednočinki: Desperateri, Clown i Pobuna Atlasa. Predstava se fokusira na Pobunu Atlasa, a njezini su akteri poznate osobe antičke mitologije: Japet, Prometej, Atlas, Europa, Epitemej, Menetej, Klimena i Zeus koji raspravljaju o sudbini svijeta – u slobodnoj redateljevoj interpretaciji, i Desperatere – koji se izvode onako kako ih je Mesarić napisao. „U prvoj se jednočinki na sceni prikazuju mitološke osobe koje bježe od vlastite vječnosti, a drugi je dio mišljen kao traženje osnove, sirovog scenskog događanja svedenog na najprostije faktore, kojima je jedina svrha da ih netko gleda (…).“

    Glumci i glumice prihvatili su dramaturški i teatarski kod i igrali na poseban način – pomaknuto, odstvareno, kako je u sličnome vremenu A. B. Šimić izjavio (umro je iste, 1925.): trebalo bi „odstvariti stvari“. „Značenja možeš prenijeti drugim ljudima, više ili manje uspješno, nije sada važno, to je priča za sebe, ali ima nešto drugo, odavno poznato filozofima, ali obični ljudi ne razmišljaju o tome. Kad god nešto doživljavaš, što god to bilo, misao, osjećaj, opažaj, činiš to na način koji je poznat samo tebi. Nitko, čak ni bog, nikada, ali baš nikada, neće saznati kako je to iznutra biti ti. U svakom svom osjećaju apsolutno si usamljen.“ (Minus sapiens)

    Ulazeći u plavu dvoranu, kao u nebesku sferu, publika prvo na povišenju ugleda Atlasa, jednoga od Titana: Epitemeja, Meneteja i Prometeja u nadahnutoj glumačkoj realizaciji Enesa Vejzovića, već neko vrijeme jednog od središnjih Gavellinih glumaca, Marka Petrića, uvijek novoga glumca svježih ideja, Domagoja Jankovića, kao glumca koji dolazeći iz alternativnoga kazališta donosi novu energiju u Gavellin ansambl, koji su se borili protiv Zeusa, pa za kaznu mora nositi nebeski svod, što glumac Filip Križan vrlo duhovito realizira pomalo iskrivljenim tijelom od težine i zaobljenosti globusa vidljivim i kad ponekad ostavlja Zemlju kako bi se pridružio obiteljskim raspravama i borbi za vlast. Vrlo se zanimljivo u predstavi sinovi i braća arhetipski natječu za vlast, vrlo prepoznatljivo i očito od antičkih vremena, preko Koriolanova vapaja: „Dajte mi svoj glas!“. Atlasov mobilni tamni globus iznimno kreativno i vješto animira autor videa Ivan Lušičić Liik, koji kreira i pokretna slova i brojeve na dva podesta s lijeve i desne strane globusa, kao i na središnjemu dijelu pozornice, ispod Atlasove pozicije, kao mozaik raznovrsnih televizija, događaja iz svijeta koji se kao kocke stalno okreću i donose nove senzacije, nove događaje, nova ljudska i neljudska lica (oblikovatelj svjetla: Zdravko Stolnik; vizualni identitet predstave: Ivona Đogić Đurić / Crtaona Studio; autori glazbe: Filip Triplat, Karlo Mrkša).

    Neobične slike i scenografska rješenja, preklapanje kazališnih i scenskih vrata lijevo i desno, i iza kubusa, stvarni izlaz s predstave i iz kazališta podudaran s onim u dramskoj igri, potencira pirandellovski svijet, nastao u slično vrijeme, otkačenost i razbijanje četvrtoga zida, što omogućuje publici involviranost u (ne)stvarni svijet (što i prihvaća jedan gledatelj u prvome redu koji odgovara na pitanja i komentira izrečene misli) i ulaženje u posebni svijet prepotencije bogova, njihove drskosti, nadmoći, svijet poigravanja sudbinama do iznenađujućeg razotkrivanja (bez skidanja maske), ali ne i katarzičnoga (jer empatije nema u 20. i 21. stoljeću) dolaska Đorđa Kukuljice kao Zeusa umjesto novinara koji ih cijelo vrijeme intervjuira želeći saznati pravu istinu svijeta i nadsvijeta. Glumci spretno koketiraju s publikom ulazeći u gledalište, uključujući gledatelje blagom ironizacijom, pogledavajući ih, osluškujući reakcije na Mesarićeve i redateljske ideje, osvješćujući povezivanje dvaju dijakronijskih i sinkronijskih vremena i prostora, svoje i gledateljske funkcije i pozicije u kazalištu. Uvijek pouzdan i uvjerljiv Janko Rakoš kao Japet, misteriozan bog, jer se rijetko spominje, predaje prijestolje sinovima nalik nekim Shakespeareovim dramama i političkoj nam ironičnoj sudbini. Njegova je žena boginja Klimena, vrlo kvalitetna glumica Barbara Nola koja bez problema i vrlo opušteno glumi ulazeći i u ovaj novi glumački kod, dopunjuje i mijenja obiteljske veze, kao i Natalija Đorđević kao Europa, kojoj je ovo jedna od najboljih uloga; scenom vlada vrlo sugestivno u dvama različitim identitetima, govori i kreće se uvjerljivo i sigurno.

    I glumice i glumci su u modernim individualiziranim kostimima Marite Ćopo, posebnim odijelima s nizom zanimljivih detalja, kao što je Petrićev sako bez košulje i s neobičnim trakama i prorezima na grudima (takav kostimski sako ne može nositi glumac drukčije građe), posebnim frizurama, kao što su frizure Barbare Nola ili Domagoja Jankovića ili Natalije Đorđević. U drugome dijelu predstave, kad se činilo da je predstava gotova, slijedi svojevrsni epilog, jednočinka Desperateri (očajnici, beznadnici, propalice), koja odgovara ideji same predstave i teksta, pomaknutoga kauzaliteta, i u kojoj sudjeluju tri glumca: Vejzović, Janković i Križan, koji u bijelim kostimima, kostimima boje pijeska, s različitim pokrivalima na glavi, šalovima i obručima oko vrata donose religijske artefakte, ali je običaj poznat u Rimokatoličkoj crkvi da se posvećena hostija poslije mise izloži u pokaznicu pobožnom puku na štovanje iskrivljen, tako da se kroz otvor monstrance umjesto hostije provlači simbol spolovila, a glumci, stilizirano se krećući i ističući kritički stav prema ratovima i sukobima u svijetu, plešu simbolično vrličko nijemo kolo protiv svih ratova i vjerskih sukoba.

    U Krležijani 1993. B. Sen. (Boris Senker), deset godina nakon Mesarićeve smrti, piše natuknicu: „MESARIĆ, Kalman, redatelj, dramatičar, prevodilac i kazališni kritičar (Prelog, 17. IX. 1901 – Zagreb, 30. I. 1983). Klasičnu gimnaziju pohađao u Zagrebu i Banjoj Luci, a dramaturgiju i režiju studirao u Berlinu. Radio kao pomoćnik redatelja pa redatelj u HNK u Zagrebu (1924-45), a jednu sezonu (1941/42) bio direktor Drame i dramaturg u Sarajevu; 1946. Organizirao hrvatsku dramu u riječkom kazalištu, zatim radio kao direktor Drame i redatelj u Splitu i Sarajevu, redatelj u Tuzli (1953-57) i umjetnički direktor Zagrebačkoga gradskog kazališta »Komedija« (1957-59). Objavljivati počeo 1921. Surađivao je u nekoliko kazališnih časopisa (Comoedia, Hrvatska pozornica, Kulisa), bio kazališni kritičar Hrvatskog pokreta, Riječi i Vidika, sudjelovao u pokretanju časopisa Pozorište u Tuzli. Zajedno s J. Kulundžićem, S. Batušićem, A. Muradbegovićem i S. Tomašićem radio, bez uspjeha, na osnivanju »novog teatra« u Zagrebu. Najzapaženiji kao dramatičar, autor avangardnih aktovki Kozmički žongleri (1925), pučkog igrokaza Joco Udmanić (1931), satiričke trilogije Među nama (1935), popularne komedije Gospodsko dijete (1937) i socijalne drame Estera (1938). Dva puta nagrađen Demetrovom nagradom. Objavio četiri kraća teksta o Krleži. U prvom (Krležin »Michelangelo«, Hrvatski pokret, 30. V. 1925) nastupa kao Krležin privrženik, koji se »oduševio ne samo za 'Michelangela', već i za svaki od Krleže napisani redak«; u drugome (Krleža na odru, Jutro, 3. III. 1929) dramu Gospoda Glembajevi naziva »solidnom građanskom senzacijom« i autoru spočitava to što u »vrijeme velikih socijalnih problema« prelazi na »naturalističko kazalište«; u trećem (Krleža klafra..., Riječ, 19. IV. 1930) okomljuje se na Ledu (»tračlerski blef« i »Chronique scandaleuse«) i na Krležino predavanje o zagrebačkoj kritici (posebice na odnos spram S. Tomašića); u četvrtom (Krleža citira..., Riječ, 6. XII. 1930) polemički replicira na Krležino tumačenje prethodnog teksta. U knjizi Moj obračun s njima (Zagreb 1932) K. analizira Mesarićeve kritike i daje vrlo negativan sud o njima“.

    Postavljanje Kalmana Mesarića danas je vrlo rijetko u kazalištu, na televiziji i na radiju, i zato spominjemo i zanimljiv projekt nastao na Filozofskome fakultetu. Naime, U salonu s Kalmanom Mesarićem, dokumentarno-igrana radijska drama praizvedena na Hrvatskome radiju 27. siječnja 2016. (autorica ideje, razrada ideje, dramaturginja i mentorica: prof. Mira Muhoberac; tekstove prema tekstovima Kalmana Mesarića napisao: Janko Debeljak; režija: prof. Mira Muhoberac), radijski salon, također je utemeljena na djelima Kalmana Mesarića Kozmički žongleri, također i na nekim drugim dramama, ali i na životu i djelu redatelja Želimira Mesarića, kao i na odabiru specifične glazbe koja konkretizira i apstrahira Mesarićeve osobne i umjetničke kulturne krugove, s glavnim naglascima na ekspresionizmu, operi i klasičnoj glazbi (Arnold Schönberg, Pierrot lunaire, op. 21, Anton Webern, Symphonie op. 21, Erik A. L. Satie, Gymnopedies, No. 1, 2, 3, Gnossienne No.1 i No.6, Satiev Socrate: Portrait de Socrate, Rahmanjinovljev Morceaux de salon, Op.6 – No.1 Romance, i No.2 Danse hongroise), koje su obilježile privatni i profesionalni život i stvaranje dvojice Mesarića, a jedno je od pitanja mlađemu Mesariću bilo: „Prva je drama Kalmana Mesarića „ekspresionistički triptih“ Kozmički žongleri. U to vrijeme Kalman Mesarić objavljuje i ciklus eseja o kazalištu naslovljen Avangardistička scena. Kakva je bila Mesarićeva zamisao tzv. „novoga kazališta“? Može li se reći da su takovrsne, ekspresionističke drame s biblijskim motivima reakcija na to vrijeme?“

    Ciklus eseja Avangardistička scena i burleskna drama Kozmički žongleri stotinjak su godina nakon nastanka aktualizirani u Maloj Gavelli, pokazujući kako izvrsni književni i diskurzivni tekstovi žive i dalje i iznenađuju, šokiraju i/ili oduševljavaju publiku na sceni, reagirajući na naše vrijeme i prostor.

    „Desetljećima sam potom bio nešto o čemu ne smijem reći ni riječi. No onda se odjednom dogodilo i to da sam odbacio ne samo sebe, nego i svoj prostor i svoje vrijeme, i opet postao netko drugi (….). A kamo god bih pošao, za mnom su išle i moje stare i nove sablasti. Prostor i vrijeme, kad umru, postanu sablasni (….), no malo tko zna da sablasti prethode životu, da su prostor i vrijeme najprije mrtvi, potom sablasni a tek na kraju živi.“ (Minus sapiens)

    Čestitamo svima na prvoj predstavi u novome ruhu! Dobro nam došla u kazališni prostor, Mala Gavella!

    © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 7. studenog 2023. 

Piše:

Vesna
Muhoberac