Zablude „najboljeg od svih svjetova“

Kazalište Marina Držića u Dubrovniku: Voltaire, Candide ili optimizam, red. Hrvoje Korbar

• 

  Novu sezonu Kazalište Marina Držića otvorilo je dugonajavljivanom premijernom produkcijom Candide ili optimizam Voltairea u režiji i adaptaciji Hrvoja Korbara. Redatelja mlađe generacije kojeg je dubrovačka publika, posebice ona festivalska, mogla upoznati 2018. kao redatelja dijela triptiha (zajedno s Leom Anastazijom Fleger i Marinom Pejnović) Odbrojavanje – na piru s Držićem i Nalješkovićem na 69. Dubrovačkim ljetnim igrama u prostorima tvrđave Minčeta te, godinu dana kasnije, kao redatelja festivalske produkcije glazbeno-scenskog verzije Malog Princa (skladatelj Ivan Josip Skender) u Kneževu dvoru. Svoju prvu režiju na sceni dubrovačke profesionalne kazališne kuće Korbar je upisao 2020. postavljajući dramu Svinje Tomislava Zajeca u duodrami s Izmirom Brautović i Marijom Šegvić. Šteta što njegova režija operne jednočinke Stanac Jakova Gotovca  po libretu Vojmila Rabadana  nije do sada zagrebačku pozornicu zamijenila dubrovačkom na gostovanju – možda festivalskom ili nekom drugom. Candide ili optimizam novi je kreativni susret Hrvoja Korbara s glumačkim ansamblom Kazališta Marina Držića pred kojim je, kako je najavljeno, repertoarno izazovna i zahtjevna sezona s premjernim produkcijama, repriznim izborima i gostovanjima.

  Roman Candide ili optimizam napisao je Voltaire kao programatski komentar i satiru na filozofiju „optimističkog determinzma“ Gottfrieda Wilhelma Leibniza i učenja njegovih sljedbenika. „Ovo je najbolji od svih svjetova“ misao je koja Voltaireu služi kao ishodišni alibi kojim duhovito, cinički pa i pragmatično razobličava sve zablude, manipulacije i iluzije takvih determiniranih postavki koje stvarni život i zbilja ne poznaju. Život je negdje drugdje. Opetovano pitanje: „Zašto?“, traži sasvim drugačije odgovore i protagoniste koji svjedoče o zlu, boli, ratovima i svojim sudbinama u koje su upisane kronologije tragičnih usuda i nesretnih okolnosti imanentne povijesnim okolnostima, vremenu i godinama koje ih sustižu. Priča prati i slijedi Candidea i njegovog tutora i učitelja Panglossa na putu mukotrpnog spoznavanja nedostataka Leibnizove filozofije, ali i odrastanja i sazrijevanja mladića suočenog sa stvarnošću i odgovorima koji otvaraju druga pitanja, nova putovanja, pustolovine i zablude koje ga zatiču. Njegovo putovanje nije samo spoznajna pustolovina raznim zemljovidnim odredištima, nego i neizbježnim varljivim razbrajalicama iskušenja kroz mehanizme života i procese osobnog sazrijevanja. Svjedočenje o „nimalo dobrom stanju“ najboljeg od svih svjetova, u kojem se rastaču svi sustavi vjerovanja i vrijednosti, bolno je suočenje i pomirenje s tjeskobom i rezignacijom pa i s apatijom na kraju puta raspršenih iluzija. Sve i završava, a zapravo i počinje, Voltaireovim zagonetnim i višeznačnim odgovorom: „Treba obrađivati svoj vrt.“

  

  Usprkos svojoj dovitljivoj i autentičnoj duhovitosti i pronicljivosti, Voltaire je veliki izazov za postaviti na scenu, jer drama Candideovih putovanja i prepoznavanja samo je osnova iz koje izrastaju neobične karikature fanatika, zločinaca i čudaka od kojih svaki ima svoj trenutak slave, osebujne vidljivosti i alibi koji ne podrazumijeva ravnodušnost i olako ignoriranje. Redatelj Hrvoje Korbar s nevelikim glumačkim ansamblom slaže nužno dovoljno razigranu predstavu koja uglavnom zorno prati Candideova putovanja i lutanja, ne zaboravljajući izdvojiti one epizode koje do groteske oslikavaju sve zapletenosti njegovih suočavanja za zabludama i raspršenim iluzijama. Nižu se tako prizori koji upisuju svoje tragove i otiske nesavršenosti svijeta u kojem se njegova početna mladenačka zaljubljenost pretvara u rezignaciju, pa i apatiju. Ljubav je iluzija, baš kao i mašta i snovi. Usprkos takvoj nakani, ostvarena je predstava neujednačenog ritma, povremenih nepotrebnih usporavanja i inzistiranja na zornostima s ponekim odužim monolozima i razvučenostima i aktualizacijama koje tek u naznakama, i možda nepotrebno stidljivo, sugeriraju vrijeme sadašnje pa i, u dubrovačkom slučaju, ovdašnje.

  

  Mobilni elementi scenografije, njihov protok praznom scenom s glumcima koji ih opslužuju logičan je redateljski postupak i dovitljiv scenografski zagovor koji, usprkos glazbenim fragmentima i svjetlosnim promjenama, troše kazališno vrijeme i dodatno rasplinjuju, raspršuju i usporavaju radnju uspijevajući tek povremeno do kraja razigrati glumce rasute u prizorima, najčešće tek u naznakama i skicama, postavljenim slikama i odigranim epizodama koji prate Voltaireov izmaštani svijet. Kao da je uzmanjkalo još vremena pa i koncentracije da se svaka scenska slika i prizor doradi i iznutra dubinski složi i osvijetli pa i presloži galerija likova koja izvedbu bogati i čini uzbudljivijom. I kao da je nedostalo malo više dramaturške volje za štrihovima i reduciranjima.

  Redateljskom konceptu i scenskom Korbarovom rukopisu dosluhno su se prilagodile s tek nekoliko iznenađujućih i začudnijih riješena scenografkinja Paola Lugarić Benzia i kostimografkinja Tea Bašić Erceg s rutinskim i logičnim prinosom oblikovatelja svjetla Marka Mijatovića, te glazba – ona Žarka Dragojevića i ona izabrana redateljeva. U takvoj vrlo zahtjevnoj pa i nezahvalnoj ulozi našli su se glumci koji su profesionalno uredno, predano i relativno koncentrirano odigrali po nekoliko uloga: Nika Lasić, Edi Jertec, Izmira Brautović i Hrvoje Sebastijan, posebno u epizodi kao guverner Buenos Airesa te Marija Šegvić u završnim prizorima kao ostarjela Cunegonda. Candide Bojana Beribake, uz više nego dvosatno gotovo stalno prisustvo na sceni, bio je najčešće tek promatrač onog što se oko njega događa i samo povremeno onaj Voltaireov junak koji stječe nauk življenja „skupocjenom metodom vlastite kože“. Zdeslav Čotić kao Pangloss uspijevao je zadržati konzistentnost i uvjerljivost zagovornika teorije da „stvari ne mogu biti drugačije nego što jesu“ i da je „sve stvoreno za neku svrhu“, pa i on sam u upornom dociranju i pojavljivanju kada god bi se Candideu otvorile pukotine životnih odraza koje su ga zaticale.

  

  Candide ili optimizam i Voltaire na sceni Kazališta Marina Držića, u najavi, bili su po svemu logičnim i pravim premijernim izborom za otvaranje sezone, ali je onim odslušanim i odgledanim na velikoj sceni dubrovačkog kazališta ostalo mnogo pitanja, sumnji i nedoumica koje će, nadajmo se, demantirati publika i produžiti život predstavi i u nastavku sezone.

  © Davor Mojaš, KAZALIŠTE.hr, 2. studenog 2023.

Piše: