Kazališni triler s primjesama antički stilizirane tragedije
HNK Varaždin: Kristian Novak, Slučaj vlastite pogibelji, red. Ivan Plazibat
-
Kristian Novak stekao je veliku popularnost romanima Črna mati zemla i Ciganin, ali najljepši, koji su i dramatizirani i postavljeni na pozornice Zagrebačkog kazališta mladih i HNK u Zagrebu, gdje su predstave također doživjele veliku popularnost i gledanost. Stoga nije neobično da su HNK u Varaždinu i HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci novi roman ovog autora zaskočili i prije objavljivanja, osiguravši prava za adaptaciju i postavljanje u kazalištu. I zaista, tek koji tjedan nakon što su se prvi primjerci Slučaja vlastite pogibelji, kako je tom novom romanu naslov, našli u knjižarama, praizvedena je istoimena predstava na Velikoj sceni HNK u Varaždinu, u dramatizaciji i režiji Ivana Plazibata.
Novak je Slučaj vlastite pogibelji označio kao posljednji dio zamišljene međimurske trilogije. I zaista, Međimurje je jasno definirano kao prostor radnje, baš kao i u prethodna dva romana, kada je funkcioniralo na tematski različitim, no ipak donekle slično kodiranim razinama. Dok je u Črnoj mati zemli tematiziran odnos prema autoritetima i samoubojstvu, prožet nadrealnim simbolima, u Ciganinu, ali najljepšem središnju opreku romana čini odnos prema drukčijima. Slučaj vlastite pogibelji odstupa od tog modela i nudi mnogo prizemljeniju, trilerski intoniranu priču. Zapravo dvije priče, prožete i isprepletene kroz likove Profe, mlade nastavnice hrvatskog i voditeljice školske dramske skupine te Marlija, interventnog policajca čiji brat Neno, također policajac, počini samoubojstvo u neobičnim okolnostima, povezanima sa zadatkom na kojem je neposredno ranije bio. Dramatizacija to ispreplitanje vrlo vjerno prati, postavljajući na scenu trosatnu predstavu brzog ritma, u kojoj se prizori smjenjuju linearno i grade vrlo imerzivnu atmosferu, koja po mnogočemu podsjeća na pripovjedačke strategije tipične za suvremene televizijske serije.
U prostoru i odnosima kako ih gradi Novak u Slučaju vlastite pogibelji postoji jasan izlaz iz problema. Šutjeti, ne dizati glas ni pokušavati pronaći, a zatim i drugima objasniti istinu, za kojom bi trebala doći pravda. Taj je posao uzaludan, donosi samo nevolje i probleme onome koji ga pokuša. Marli, policajac koji želi da se dozna istina i zadovolji pravda u slučaju smrti njegovoga brata, stoga je svojevrsni suvremeni tragičar. Njegov karakter, ipak, od modela tragičnog junaka odstupa neizuzetnošću. Ideali nisu bez konkretnog povoda, njegov idealizam nije pokrenut iz apstrakcije. Slučaj je konkretan, brat mu je mrtav, okolnosti su očito sumnjive i s više mu se strana poručuje kako je po njima bolje ne kopati. Netko drugi bi u tom trenutku odustao, pomirio se i uvjerio sam sebe kako sa „službenom verzijom mora živjeti“, jer mrtve se ne može vratiti, a živi riskiraju izgubiti ono što imaju (posao, građansku komociju, položaj u društvu). Znajući kako pravda zapravo nikada neće biti zadovoljena, ali ne mireći se s činjenicom da nisu pokušali sve kako bi je osvijestili, barem sebi.
Profa je još jasniji izraz tog temeljnog principa u podlozi Novakove, a onda i Plazibatove priče. Mlada profesorica koja na nekonvencionalan način vodi dramsku grupu u školi, u jednom trenutku odlučuje spomenuti slučaj na nastavi, što vodi u spiralu problema. Optužuju je roditelji jedne od polaznica, bogati lokalni poduzetnici, ravnateljica je pokušava zaštititi na način da joj sugerira odricanje od bilo kakvog spominjanja slučaja Marlijevog brata i pravde, a slični signali dolaze i od njezina konformističkog supruga, uspješnog poduzetnika. Umjesto toga, Profa odlučuje ustrajati u istraživanju istine i istjerivanju pravde, s vremenom pokazujući kako njezin interes i ustrajanja, iako jasno utemeljena u osjećaju za pravdu i utoliko najbliža idealu tragične junakinje, imaju veze i s povezanošću koju od ranije gaji s Marlijem i njegovom obitelji.
Osim to dvoje središnjih likova, u romanu, pa onda i u predstavi, još je niz likova, situacija i događaja koji kreiraju reljefnu sliku društva koje je od ideala odustalo, a pravdu pretvorilo u pojam bez sadržaja. Utoliko, Novakova dijagnoza bolna je, ali i precizna. Ako se stvarno želi ostvariti pravda, nema gubljenja u rukavcima opravdavanja i samozadovoljstva. Pri tome, ostvarenje neće doći u formi društvenog priznanja. Pobunjeni pojedinac može eventualno ostati miran sa samim sobom, društvo će uvijek odabrati konformističku poziciju. Utoliko, postavlja se pitanje tko tu ostaje gubitnikom – društvo ili pojedinac kojega je ono, u ime izbjegavanja suočavanja s posljedicama njegovog ili njezinog inzistiranja na pravdi, izopćilo.
Prostor Velike scene HNK u Varaždinu organiziran je (scenografkinja Liberta Mišan) u nekoliko stalnih postaja koje prikazuju određena mjesta na kojima se odvija radnja – Profin dom, Marlijevu obiteljsku kuhinju, ured ravnateljice škole, sudnicu i slično. Osim njih, prostor proscenija funkcionira kao mjesto odvijanja ostalih prizora, koji ne odgovaraju jednoj od ovih lokacija. Pri tome, redatelj se obilato koristi snimanjem ručnom kamerom, čije se snimke odmah prikazuju na dvama ekranima smještenima u kutovima scene. To, u suvremenom kazalištu više i ne osobito kreativno rješenje, ovdje je dodatno učinjeno dvojbenim činjenicom da snimke ne donose nikakav dodatan kontekst, ne pridonose radnji niti joj dodaju neku dimenziju koju inače ne bi mogla ostvariti. Kolorit predstave dominantno je sivo-bijelo-crn, što je, osim scenografijom, naznačeno i kostimima (Petra Pavičić) i neonskom rasvjetom (Vesna Kolarec), što uglavnom dobro funkcionira kao podcrtavanje trilerske atmosfere zbivanja na sceni.
Dea Presečki kao Profa nastupa energično, s jakim osjećajem za scenski govor i nekompromisni karakter lika, u čemu je uvjerljiva, no ipak se ne pomiče mnogo tijekom predstave. Međutim, izuzetno je pohvalno da je glumica, koja je svoje do sada najbolje uloge ostvarila u komičnom repertoaru, pokazala zrelost i u potpuno drukčijem žanru. Karlo Mrkša kao Marli na premijeri je bio ponešto zakočen u interpretaciji, no to se možda može pripisati i teškom zadatku utjelovljivanja lika koji istovremeno mora biti jak i slab karakter, energični interventni policajac i melankolični borac za pravdu. Od niza manjih uloga, treba istaknuti karikaturalnu, no pogođenu interpretaciju stereotipnih lokalnih poduzetnika (Marinko Leš i Beti Lučić) te dvostruku ulogu Sunčane Zelenika Konjević, koja je uvjerljiva i kao Sonja i kao Božena. Pouzdani su i članovi i članice Kazališnog studija mladih kao polaznici Profine dramske.
Sveukupno, Slučaj vlastite pogibelji čvrsta je predstava, osobito u prvom dijelu. Kazališni triler s primjesama gotovo antički stilizirane tragedije, koji se – uz svijest o ponekim manama, ipak može zainteresirano i napeto gledati.
© Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 2. studenog 2023.
Režija i dramatizacija: Ivan Plazibat
Scenografija: Liberta Mišan
Kostimografija: Petra Pavičić
Skladatelj: Hrvoje Nikšić
Oblikovanje svjetla: Vesna Kolarec
Fotografije: Marko Ercegović za HNK VaraždinGlume: Dea Presečki, Karlo Mrkša, Marko Cindrić, Ljubomir Kerekeš, Hana Hegedušić, Zdenko Brlek, Robert Španić, Ljiljana Bogojević, Helena Minić Matanić, Nikša Eldan, Elizabeta Brodić, Robert Plemić, Marinko Leš, Beti Lučić, Mario Jovev, Sunčana Zelenika Konjević, Filip Eldan, Jasmin Mekić, Deni Sanković, Derko Plovanić, Damir Puja, Jan Rendić, Lorena Benčić, Petra Čolić, Tessa Fruk, Vida Huzjak, Tvrtko Kolar, Bard Krsto Plemić, Vida Kos, Fran Rabuzin, Greta Rukelj, Patrik Tuđan
Piše:
Žganec-Brajša