Izvrsna antropomorfizacija lutke s humanom porukom
56. Međunarodni festival kazališta lutaka - PIF, Zero en Conducta, Teatre del moviment, Barcelona, Španjolska: Mehanika duše, Eh man hé, red. i kor. Julieta Gascón, Jose Puchades, Zagrebački plesni centar
-
Iz mraka na početku predstave izranja mlađi čovjek koji trči zrakom fino razrađenim, gracilnim pokretima, odjeven je moderno, u sivo-bijelim kombinacijama, vidljiva je studiozno kineziološki osmišljena mehanika njegovih ruku, nogu, vrata, glave; ogleda se oko sebe, ravnomjerno se kreće dijagonalno po sceni, a(li) nekom čarolijom stoji u zraku gotovo u mjestu. A dinamičan i pokretan. Lutak. Čovjek. Čovjek-lutka, Lutka-čovjek. Predstava je mogla odmah biti prekinuta, mogla je trajati samo tih nekoliko desetaka začudnih sekundi i biti jedna od najboljih lutkarskih predstava ovoga i prošlih PIF-ova. Kad bismo igrali rukometne utakmice i kad bi netko izveo neki genijalan potez i(li) zabio veličanstven gol, odmah bismo se okrenuli prema sudcima: „Svirajte kraj, to je to“. Naravno da se kraj nije nikad svirao usred utakmice, a tako je i predstava Mehanika duše jednakim visokim estetskim kodom nastavljala svoj impresivan kazališni hod. Napravljena za odrasle (u publici zbilja i nisu bila djeca), u trajanju od 60 minuta, bez riječi, španjolska predstava Eh man hé ostavila nas je bez riječi. Kvintensencija lutkarstva.
Za razliku od Shakespeareova Hamleta u kojemu glavna dramska osoba progovara o čovjeku kao o kvintensenciji prašine, kao dokazu neslobode, dokazu da je čovjek zbilja nemoćan da iznutra ostvari preokret – naime, iako ima neizmjerne potencijale, u praksi ih rijetko ostvaruje; u ovoj je lutkarskoj predstavi prikazano izvorište slobode pokreta, realizirani su potencijali svih sjajnih lutkara i izvanserijskih plesača i glumaca. Izvrsno uigrani, stalno su na sceni, u crnim kostimima (kostimi: Claudia Fascio), gibljivi, snažni, mekanih pokreta, brzi, skočni, spretni, uključuju se maestralno u svaki novi pokret svoga prijatelja Lutka (izrada lutaka: Mina Trapp) držeći ga za glavu iza, drvenim držačem, za noge, ruke, zglobove, posebno formirana stopala, koji njihovom besprijekornom animacijom, preuzimanjem određenih segmenata tijela, postaje i ostaje živi glumac, kojemu se čak mijenjaju i fizionomija i emocije koje kao da se očitavaju na licu, možda zbog svjetlosnih efekata, možda zbog sjena (tehnička režija i oblikovanje svjetla: David Maqueda), postavljanja u prostoru, a možda Lutak u predstavi zbilja postaje pravi glumac koji se čudi, motri, iznenađuje se, prati suglumce, gleda ih u oči netremice, povremeno pogleda i publiku. Izvrsna je izmjena svih animatora (izvođači i stvaratelji: Amok Cor, Elena Lalucat, Pino Steiner, Putxa, Julieta Gascón) koji pokreću Lutku u svim dimenzijama, na nogama, u sjedu, ležeći, ispod ruku, u čučnju. Navodno su kirurzi, kako bi što preciznije mijenjali pozicije i što brže operirali pacijenta ne smetajući se međusobno, promatrali i studirali automehaničare u boksovima koji na auto-utrkama mijenjaju gume. Ne znamo gdje su, kad i koliko vježbali, trenirali, probali i jesu li se u nekoga – automehaničara ili kirurga, ugledali, ali rade to perfektno, bez pogreške, fleksibilno a s velikom lakoćom (pomoć u režiji i koreografiji: David Maqueda).
Na pozornici se skupa s Lutkom kreću u različitim formacijama, On sjedi, hoda, leži, komunicira s njima koji se kreću u raznovrsnim kompozicijama, plesno i baletno koristeći formacije sola, dueta, različitih oblika, točaka, kutova, ravnih, paralelnih i dijagonalnih linija, kružnica. Ponekad Lutak iziđe sa scene, a oni nastavljaju priču o njegovu životu, stvarajući stalno novi poetski svijet. Scene se vrlo brzo mijenjaju i međusobno pretapaju, a iznimno je zanimljiva ona u kojoj bez Lutke pokazuju manipulaciju njegovim ekstremitetima i pokretima, simulaciju mijenjanja položaja tijela, ozbiljnost kojom prihvaćaju svaki segment tijela, izvrsnu usklađenost kako se ne bi razbila ili ukinula iluzija. Često se scenski događaji realiziraju na dvama punktovima pozornice, što još više usložnjuje ovaj izniman kazališni događaj.
Na kraju predstave Lutak leži na trbuhu u dubini scene, dok glumci rukama, prstima i dlanovima kreiraju usta, zube, govorenje i pjevanje, a u drugome planu postupno, nekim teatarskim čudom ili iluzijom Lutak pomalo podiže leđa, budi se i počinje disati, što se i čuje i vidi po ritmičnome podizanju i spuštanju tijela. Osim izvrsnoga početka, ovo je pravi katarzični završetak, koji je u publici izazvao jedan zajednički uzdah i nevjericu. Lutka diše. Mrak. Na završetku smo predstave imali rijetku prigodu sjediti u gledalištu s Lutkom, držati ga za ruku, zagrliti, gledati u oči, slikati se; oživio je zaista.
„Nolan je lutka, stoga njegov život nema smisla bez njegovih lutkara. No kad ga ožive, pita se: „Gdje je moja volja? Jesu li moji osjećaji stvarni? Kako mogu samostalno disati?“ Mehanika duše, Eh man hé predstava je koja obuhvaća neverbalni teatar, ples, mimiku i animaciju lutaka te koja prikazuje složenost malog, da disanje nije samo udah i da se duše lutaka ne razlikuju toliko od ljudskih duša.“
Stari su filozofi i alkemičari duhovnu esenciju svijeta nazivali anima mundi – Duša Svijeta, a u ovoj se predstavi supostavljaju čovjek i lutka; Lutka kao da preuzima dušu čovjeka, a čovjek dušu lutke. Mali alter ego velikoj lutki, potpuno ista, ali umanjena projekcija Velikoga izlazi iz kutije za igračke (održavanje i rekviziti: Vicente Andreu) u trenutcima u kojima Veliki spava, i kao dio njegovih snoviđenja leti, penje se po glumcima i preprekama, kontaktira sa svima, skače i vraća se u kutiju, a Lutka se budi. Sve scene pažljivo prati kreativna glazba (skladanje glazbe: Bob González u suradnji s Jorgeom da Rochom). Izvrsno je režirano i odglumljeno i nekoliko etida u predstavi. U jednoj glume Žena i Lutak i prikazuju scenu zaljubljivanja, dominacije, grljenja, sjedanja u krilu, i na kraju te tako vješto napravljene scene nije sigurno tko koga animira i pokreće, jer Žena stavlja ruku na Lutka, Lutak na Ženu, isprepleću se, jedan drugoga pokreću u nježnim kontaktima. Izvrsna je i etida s tri plesača i dvjema rukama, odvojenima od Lutka koji tad nije na sceni; plesači tuđe ruke postavljaju na svoja tijela, svoja ramena, animiraju ih, one postaju antropomorfizirane, dijelovi tijela plesača-glumaca.
„Zero en Conducta, Teatre del moviment projekt je iz Barcelone, Kraljevine Španjolske koji je 2011. pokrenuo José A. Puchades (Putxa) s ciljem istraživanja izražajnog potencijala različitih izvedbenih umjetnosti povezanih s pokretom. Nakon premijere izvedbe Nymio 2012., digitalne kazališne predstave koja je dobila tri glumačke nagrade, Julieta Gascón pridružila se Putxi i suodgovorna je za režiju, dramaturgiju i glumu. Godine 2014. kreirali su predstavu Allegro ma non troppo koja je nagrađena s pet međunarodnih nagrada. U veljači 2016. premijerno su izveli predstavu Brigitin posljednji ples u kulturnom centru Ateneu Popular de Nou Barris u Barceloni. Tom predstavom srednjeg formata osvojili su četiri (nacionalne i međunarodne nagrade) ali i Davida Maquedu koji im se pridružio kao asistent redatelja, koautor, dizajner i tehnički direktor. Mehanika duše (Eh man hé) njihova je prva produkcija velikog formata u zatvorenom prostoru, a premijerno je izvedena 2019. na otvaranju 30. festivala Fira de Titelles de Lleida. Predstava je dobila tri nagrade kojima se četiri mjeseca kasnije pridružila i nagrada za najbolju predstavu na prestižnom Bijenalu u Ostravi (Češka Republika). Osim toga, tog je dana nastupilo troje novih izvođača: Elena Lalucat, Pino Steiner i Amok Cor. U 2023. La Phazz, njihova najambicioznija predstava sa šest izvođača i kolosalnom inscenacijom pozabavit će se strahovima koje izmišljamo i koji nas progone.“
Ova izvrsna predstava s duhovitim, usklađenim, koordiniranim, vedrim, opuštenim glumcima-plesačima-lutkarima i njihovim prijateljem Lutkom nadovezuje se na prošlogodišnju predstavu istoga kazališta, Brigitin posljednji ples, koja je također oduševila publiku i dobila nagrade (Stručni žiri: Saša Latinović, Edvard Majaron i Hrvoje Seršić): Jose Puchades (Putxa) i Julieta Gascon – Nagrada za „virtuozno izvedenu koreografiju“ i Nagrada za „izuzetno spajanje pantomime, koreografije i animacije lutke u predstavi“.
A Stručni žiri 56. PIF-a 2023., u sastavu: Karen Smith, Edvard Majaron i Hrvoje Seršić, donio je na sastanku 21. rujna sljedeće odluke: Ansambl predstave Mehanika duše, Eh man hé, Zero en Conducta, Španjolska dobio je Nagradu za koreografiju predstave i Nagradu za glumačku i animatorsku kreaciju predstave, kao i Nagradu Tibor Sekelj za predstavu s najhumanijom porukom. Bravo!
© Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 30. listopada 2023.
Piše:
Muhoberac