Intimna ispovijed izgovorena izravno publici

Klub Kazališta Komedija, Zagrebačko gradsko kazalište Komedija: Patrick Süskind, Kontrabas, red. Filip Sertić



  • Kontrabas kao metafora života u Süskindovoj komediji i novoj Komedijinoj monodrami Kontrabas i ideja fokusiranosti na predmet bez kojega se ne može, a koji smeta i ima gotovo dimenzije čovjeka, asocira ili se referira na niz književnih tekstova u kojima instrument ima dominantnu ulogu ili je njegova pozicija iznimno bitna, kao što je Hamletovo poigravanje riječima i instrumentom čovjekom, na čijim se tipkama ne može svirati:

    „Hamlet: Pa to je lako kao i lagati. Pokrivajte ove rupice prstima i palcem, pušite u frulu ustima, pa će vam progovoriti najrječitijom glazbom. Evo gledajte, ovo su tipke. Guildenstern: Ali ja ih ne mogu nikako natjerati, da daju skladne glasove; nemam za to vještine.

    Hamlet: Ah, vidite li sada, kako ništavu stvar od mene pravite? Htjeli biste na meni svirati, htjeli biste tobože poznavati moje tipke, htjeli biste iščupati srce moje tajne, htjeli biste me iskušati od najnižega glasa do vrha moje skale, a ovdje u ovoj maloj spravi ima obilje glazbe i divnoga glasa, pa ipak je ne možete nagnati, da progovori. Do bijesa, zar vi mislite, da se na meni može lakše svirati, nego na fruli? Nazovite me kakvim god glazbalom – rasrditi me možete, ali ne možete na meni svirati.

    Süskind (autor romana Parfem, objavljena 1985.; film: 2006.) poigrava se idejom sviranja i poigravanja sobom, udaljavanja i približavanja instrumentu, dimenzijama i oblicima glazbala nalik ženi, što dovodi do gotovo tjelesnoga odnosa, ali i mržnje i netrpeljivosti, kao u ljudskome svijetu. I velike osamljenosti.

    Strast u tekstu, glazbi, zajedničkome stvaranju, jedno je od glavnih izvanjskih obilježja Begovićeve novele Kvartet (1936.) u kojoj je četvero bezimenih protagonista kojima su imena dodijeljena prema glazbenoj dionici koju izvode (Prim, Sekond, Viola, Čelo). Iznimno glazbeno, književno i teatrabilno mišljeno.

    Süskindov kontrabasist u ambivalentnu je odnosu prema svome instrumentu – osjeća strast, optimizam i važnost kontrabasa, a u nekim sljedećim sekvencama teksta i monodrame bezvoljnost, nezainteresiranost, ništavnost glazbenika i glazbala, što je naznačeno i na naslovnici informativne i dobro strukturirane kazališne knjižice pomacima gore-dolje dviju polovica glumčeva lica, nasmiješene i ozbiljne (urednica knjižice: Nina Kleflin, fotografije: Ines Novković, grafičko oblikovanje: Studio Čendak). U 60 minuta trajanja ove izvrsne monodrame (neopravdano je kašnjenje početka predstave više od 15 minuta, kao i glumčeva napomena majstoru svjetla i publici na početku kako će sad valjda doći i svjetlo) saznaje se cijela povijest međusobnih isprepletanja, naznačen je suodnos s roditeljima, prikazani dijelovi glazbenikova života, progovara se o tome kako je on zapravo klasični, arhetipski kontrabasist koji ima autoritativnoga oca, državnoga službenika i majku flautisticu kojima nastoji napakostiti ušavši u umjetnost i svirajući instrument dijametralno suprotan majčinu, ali ga je bijeg od očeva zanimanja doveo do posla državnoga službenika – zaposlenika HNK-a, do gotovo iste pozicije kakvu je imao njegov otac; bježeći od oca nije mogao pobjeći sudbini. Aluzije se na našu svakodnevicu nastavljaju, vrlo mudro, vješto i nikako pretjerano – spominje se premijerna publika u HNK-u, s političkim konotacijama, profesori na Muzičkoj akademiji koji su mu navodno predavali, građevinski radovi u cijelome Zagrebu, tri godine nakon potresa, kao otvori prozor svoje osamljeničke dnevne sobe obloženih zidova, tihe sobe i čuje(mo) zvukove automobila i zvukove strojeva (ton: Zdravko Tomčišin; svjetlo: Jan Luka Jerković).

    Predstava je koncipirana kao ispovijed nepoznatome sugovorniku, naglas izgovoreni, fiktivni unutarnji monodijalog iz perspektive samotnjačkoga mjesta za moguće vježbanje između probe i nastupa u kazalištu, kojim se preispituje cijeli glazbeni i privatni život, a nijedan, jer nijedan kao da zapravo ne postoji. Süskindov i Sertićev kontrabasist misli za sebe da je talentiran, iako je ostavljajući druge instrumente postupno dolazio do onoga/ovoga glazbala koje nitko nije nikad želio svirati i da ne treba vježbati, jer je zapravo koncert samo reprodukcija nota u zadnjemu redu orkestra, na margini umjetnosti i života, gdje se ne prepoznaje ni ako iznimno lijepo odluči svirati. Ispovjedni se ton fokusira i na Saru, mezzosopranisticu za koju smišlja različite načine privlačenja pažnje, uz vrlo duhovito govorenje o novcima, hrani, restoranima, različitim životima umjetnika, od ekskluzivnoga života sredovječnoga dirigenta do bijednoga života umjetnika-kontrabasista koji provodi jedući sendviče i pijući pivo kako bi, kako govori, nadoknadio gubljenje tekućine kad svira. 

    Intimna ispovijed izgovorena izravno publici, s nekim suptilnim kontaktima povezanima uz slušne komponente, nenametljivu edukativnost, poziciju kontrabasa koji drži cijeli orkestar i bez kojega se sve raspada, izgovorena je u pidžami (odabir kostima: Mirjana Zagorec); glumac postupno skida gornji dio kad pleše valcer sa zamišljenom djevojkom u snovitome, izmaštanome dijelu predstave, u kojemu izvrsno pleše i step – i na podu i vrlo efektno na stolu. Sertić je radio i u kazalištu UCB Los Angeles, najpoznatijem kazalištu improvizirane komedije u Americi, gdje je živio pet godina nakon završetka studija na ADU-u, te u kazalištu, na filmu i na televiziji, a nije zanemariv podatak da je nekoliko puta bio prvak Hrvatske u akrobatskom rock'n'rollu, izvrsno se kreće, vrti bas, spretno ga položi, uspravi, zapleće se o njega, nosi ga i svaki mu je pokret nepretenciozno razrađen. Na kraju predstave i probe, vježbanja koje zapravo ne postoji, odijeva postupno frak, kontrabasu navlači svečanu futrolu, a u zadnji čas uzima i kišobran jer pada jaka kiša (a za vrijeme promjene vremena, govori se u tekstu, bas treba temperirati jer žice se rastegnu; jednom mu je obukao svoj kaput da ga zagrije, a on je dobio gripu).

    Kontrabasistu se u životu sve okreće oko instrumenta; čini mu se kako ga stalno motri. Zato često sjedi i gleda ga, na poseban način komunicira s njim. U jednome trenutku glumac sam gudalom gotovo znalački pokazuje kako zvuče duboki, a kako visoki tonovi instrumenta, spominje redom nepoznate ili malo poznate glazbenike koji su komponirali za kontrabas, s nježnošću ili pretjeranim bijesom i nervozom govori o broju žica, od tri do pet (njegov ih ima četiri), poznatim skladateljima koji su zbog načina komponiranja i bogatstva zvukova morali imati bas s pet žica, tako da je njegov još više marginaliziran (suradnica za kontrabas: Eva Dostal). Spominje i Mozarta i ljuti se na njega i one koji ga drže genijalnim, jer je to samo zato, misli, što ga je otac terorizirao, a da bi zapravo svako dijete u tim uvjetima i pod tom presijom znalo komponirati. U Narodnom kazalištu u Münchenu premijerno je 1870. izvedena opera inspirirana germanskim i vikinškim sagama i epovima njemačkoga skladatelja Richarda Wagnera Die Walküre, kao dio opere Prsten Nibelunga, a Sertić vrlo duhovito glumi Valkiru u jednom trenutku s otvorenim dlanom iznad glave, saginjući se ispod stola i podižući se, trčeći po sceni, u izvrsnoj i duhovitoj kreaciji bijele psine, kako sam objašnjava publici.

    Neki su naši prijatelji čelisti često govorili o tome kako za svoj instrument uvijek moraju kupovati dodatnu kartu za vlak, autobus, brod, avion, kartu za svoga suputnika i supatnika, a bas zauzima još više mjesta, predstavlja nekoliko suputnika i supatnika. Drugi naši prijatelji, kontrabasisti, u realnome životu stoje na nogama ili sjede na velikim stolicama iza basa u orkestrima i koncentrirano čekaju znak dirigenta, a Sertić duhovito kazališno progovara i o tome koliko i kako glazbenici u orkestru zapravo slušaju dirigenta kad sviraju. Na sceni je osim dominantnoga profinjenoga kontrabasa, najčešće u poluležećoj pozi(ciji), i lijep gramofon s tubom i ploče (scena i rekvizita: Damir Kovačević, Domagoj Marković) koje Sertić stavlja kako bi demonstrirao raznolikost sviranja, dubine tonova koje najbolje i najstrašnije zvuče u bunaru, pokazujući tugu i ljepotu svake umjetnosti i svakoga života, kao i note koje je pronašao za kontrabas i sopran kako bi se približio svojoj Sari i život učinio podnošljivijim. Kabaretna, komorna pozornica, Klub Kazališta Komedija, idealna za različite (manje) kazališne izazove, kao i suradnju s nezavisnim produkcijama, pokazala se iznimno poželjnim kazališnim prostorom i ovaj put za više ili manje znalačku publiku koja u ležernoj atmosferi sinestetično prati predstavu.

    Kontrabas je u Austriji, Švicarskoj i Njemačkoj odmah nakon prve izvedbe igran na gotovo svim njihovim pozornicama, a pripada mu i laskava titula jednog od najizvođenijih njemačkih kazališnih dramskih tekstova. U Hrvatskoj su Kontrabas s velikim uspjehom izvodili Dragoljub Lazarov Gale u Teatru ITD 1985. u režiji Zlatka Boureka i Rene Medvešek, koji je tekst preveo i monodramu režirao u Teatru EXIT 2010. godine.

    Mladoga kazališnoga, televizijskoga i filmskoga glumca Filipa Sertića, rođenog u Zagrebu 1991. godine, pamtimo jako dobro kao izvrsnoga studenta na ispitnim predstavama u sjajnoj glumačkoj klasi (završio je Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu u klasi Krešimira Dolenčića), koji je prije glume diplomirao na Fakultetu političkih znanosti. U predstavi Kontrabas (tekst je izvorno napisan na njemačkome jeziku, a preveden je na dvadeset i sedam jezika) glumi čovjeka koji se trudio, ali nije uspio ući u povijest; međutim, jasno je da će ova Sertićeva monodrama postići izniman uspjeh, prije svega zbog izvrsne glume i suptilnoga humora kojim autor progovara o mnogim aktualnim temama i izazovima modernog svijeta (u knjižici glumac zahvaljuje na savjetima i pomoći Borku Periću, Damiru Lončaru i Igoru Barberiću). Sertić je sve književne, kazališne i scenske izazove svladao iznimno uspješno i ponudio gledateljima izvrsnu (re)interpretaciju Kontrabasa. Gledatelji su glumca oduševljeno prihvatili i počastili ga na poklonu uzvicima: Bravo! Tomu dodajem i svoj glas.

    © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 30. listopada 2023. 

Piše:

Vesna
Muhoberac