Dvije izvrsne glumice u trilerski napetoj borbi za prijestolje

Teatra &TD, Sveučilište u Zagrebu, Studentski centar u Zagrebu: Friedrich Schiller, Marija Stuart, red. Anastasija Jankovska

• 

  Teatar &TD nekad je bio kultno kazalište, amblematsko mjesto (ne)zavisne scene u koje se hrlilo kako bi se pogledale izvrsne, provokativne, izazovne avangardne predstave iznimne umjetničke kvalitete, i kako bi se i prije i poslije u pravoj kazališnoj atmosferi družilo, razgovaralo, komentiralo, susretalo glumce koji su imali gotovo kultni status, kako bi se mislilo kazalište i kad je kazalište bila istoznačnica cijelome svijetu. U međuvremenu su se dogodili različiti životi i kazališne estetike, prijetnja zatvaranjem, spominjanje različitih procesa, dezintegracija i devastacija prostora, ali umjetnost je unatoč svemu ili možda baš zbog svega preživjela, tako da predstave koje gledamo u nekad omiljenome nam kazalištu svjedoče ponovnom vraćanju kvalitete i publike koja ne mora uvijek biti samo ona fokusirana na kvazitrendove u kazalištu i glazbi ili otkačenjačka ili pod svaku cijenu moderna, što god to značilo u kazališnoj umjetnosti. Kazalište se, svjedočimo već neko vrijeme, vraća na itedeovske daske.

  Prije dvije godine gledale smo u Polukružnoj dvorani Mjesec dana na selu Ivana Sergejeviča Turgenjeva, jedan od redateljskih prvijenaca Anastasije Jankovske koja nam je, kao glumica senzibilizirana za scensku pojavnost i sva glumačka izražajna nijansiranja, s dodatkom redateljske preciznosti i discipline i uz minuciozan rad autorskoga tima i nadahnute glumce poklonila izvrsnu predstavu, a tako je bilo i na novoj premijeri. Turgenjev „zapliće tipično rusku ladanjsku priču u kojoj dokolica ostavlja dovoljno prostora za duhovna i ljubavna iscrpljivanja kojima njegovi junaci bespoštedno izlažu sebe i svoje bližnje“, stoji u najavi. „Oni nisu spremi ništa žrtvovati drugom ili za drugog, nisu sposobni podnijeti nikakvu patnju; čak ako je i podnose, ona se ne podnosi iz potrebe da se čini drugom neko dobro, već predstavlja više izraz vlastite nemoći da se čovjek otrgne žuđenom objektu, ili ugodnom snatrenje u romantičnom krilu svjetske boli. Ekskluzivnost vlastitih osjećaja, potpuni nemar prema osjećajima drugih, pa čak i bližnjih, ovisnost o pažnji, ljubav kao animalno posjedovanje, potpuno ovladavanje, ono je po čemu su ovi ljudi moderni“, ističe Bošnjak (glume: Judita Franković, Dean Krivačić, Sven Jakir, Laura Bošnjak i Kristijan Petelin, dramaturg je Elvis Bošnjak, scenografkinja Vesna Režić, a kostimografkinja Marita Ćopo, pokret je oblikovao Pravdan Devlahović, a glazbu Grisha Levchenko).

  Anastasija Jankovska – kazališna, filmska i televizijska glumica rođena u Ukrajini, u Kijevu, seli s roditeljima u Split gdje završava gimnaziju, studij Glume započinje na Državnoj akademiji dramske umjetnosti u Sankt Petersburgu, a diplomira 2009. godine na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, kad je postala i članicom dramskog ansambla HNK Split, a zatim i asistenticom na odsjeku i kolegiju glume u klasi prof. Milana Štrljića na Umjetničkoj akademiji u Splitu (UMAS). Posljednjih desetak godina ostvarila je tridesetak zapaženih uloga u HNK Split, a u redateljske vode ulazi s predstavom Usidrene (2020.) prema dramskom tekstu Elvisa Bošnjaka i u koprodukciji HNK-a Split, HNK-a Zadar i GDK-a Gavella. Uprizorenjem drame Usidrene Elvisa Bošnjaka (glume: Davor Jureško, Anja Šovagović Despot, Snježana Sinovčić Šiškov, Goran Marković, Martina Čvek, Maruška Aras, Katarina Romac), HNK Split postalo je prvo kazalište koje je praizvelo sva djela Bošnjakove Dalmatinske trilogije (Nagrada Marin Držić za 2017. godinu). Nosi nas rijeka (2002.) i Kašetu brokava (2015.) režirala je Nenni Delmestre. „Usidrene donose čitav dijapazon različitih, kompleksnih odnosa, snažno portretirane likove, posebice ženske, među kojima se izdvaja glavni lik Jakovice, koju je život u maloj patrijarhalnoj sredini ogrubio i osušio od svake emocije.“

  U kazališnome letku nove predstave, Marija Stuart, koji nas uvodi u predstavu, vrlo su dobro portretirani glumci, postavljeni u poziciju iskrivljene obiteljske fotografije. Glumci su u tamnim tonovima, s bijelim okovratnicima (i jednim crnim) kao simbolima vlasti, ali i dekapitiranja, jer se na fotografiji jasno vide samo njihove glave iznad obruba. U zagasitim su tonovima dvije glumice, u crveno-smeđe-narančastim kostimima, u ravnoteži i protuteži kratke kose, bez obilježja vlasti i bogatstva s lijeve strane i kraljevskoga pokrivala i bogatoga nakita s desne strane, obje sa sakrivenim tajnama, dok pet muških glumačkih glava oštrih i fokusiranih pogleda izvire iz tamne pozadine (fotografija: Sara Moritz, dizajn: NIŽIĆPREIS). Dizajn slova: TEATAR&ITD ostao je isti kao onda kad ga je osmislio Mihajlo Arsovski, grafički dizajner (1937–2020) koji je kreirao logotip kazališta, plakate, programske knjižice, kao i nekadašnji šank ispred Velike dvorane koji i danas nedostaje kao susretište.

  Vizualna se estetska razina nastavlja ulaskom u Veliku dvoranu koja se čini uređenijom i kazališno primjerenijom nego u nekim predstavama, sa zanimljivo impostiranom scenom, s bijelim funkcionalnim zastorima koji služe i kao zavjese i kao ukrasi i kao kraljevski baldahini i kazališni zastori, tako da kazališna pozornica, u početku nastanka kazališta mišljena kao prazna scena bez zastora i ulica, dobiva nove dimenzije fokusirajući se na nove prostore koji se vrlo brzo i jednostavno a vrlo efektno mijenjaju, uz točno i precizno svjetlo, koje kreira i sjene identiteta (oblikovanje svjetla: Martin Šatović). Izvrsno je riješeno i prijestolje na sredini scene, sanduci od kojih jedan postaje i mjesto (samo)ubojstva i mrtvački sanduk, crne stube, male i velike, koje su pomiču po sceni redizajnirajući prostor(e). Pozornici je dodan i most, podij koji zalazi u gledalište i kojemu je funkcija polivalentna – on je sjedište moći, vlast koja postaje sve više hiperbolizirana, injektira se među podanike, a ispod njega su pozicionirane manje scene dogovora, skrivanja, dvostrukih špijunaža, straha, još nižih strasti nego što su to visoke razine kraljevskih i sudbenih strastvenih i/ili nerazumnih ideja, zločina. Izvrsna glazba vrlo dobro, gotovo filmski prati događaje. Vodilo se računa i o primjerenoj jačini zvuka, glazbenoj višedimezionalnosti, praćenju misli, pojačavanju izgovorene riječi i naslućivanju događaja svrgavanja s vlasti, napetosti oko preuzimanja krune, fabularnih obrata (glazba: Grisha Levchenko, jedan od stalnih redateljičinih suradnika).

  Iz popisa autorskoga tima i glumaca jasno je kako se Anastasija Jankovska oslanja na stalne pouzdane profesionalce s kojima očito izvrsno surađuje i koji su gotovo jednako dobri u ovim trima režijama nove redateljice na hrvatskome kazališnome nebu. Kako se vrlo često redatelji odlučuju na/za kostime iz svakodnevice, modernije replike drugih vremena, makar postavljali klasičn(ij)e tekstove, još je jedan kvalitetan segment u podizanju razine predstave izvrsna kostimografija (kostimografija/scenografija: Marita Ćopo i Mia Popovski), znalačka i u izboru materijala, bojama, krojevima, detaljima, kao i u maskiranju identiteta koje glumci preuzimaju glumeći nekoliko uloga (možda bi se mogla kosa/frizura glumca Damira Klemenića drukčije riješiti kako ne bi bio toliko prepoznatljiv u objema ulogama, iako je promijenio i kostim i gestu i mimiku i držanje, osim ako nije bila intencija redateljice da neke istosti ostaju).

  Cijeli je niz kostimografkinja, pravih umjetnica, koje pratim(o) cijeli život, od svoga djetinjstva i početaka kazališnih nam života na Dubrovačkim ljetnim igrama, u njihovo zlatno doba, kad je ravnateljica DLJI-a bila naša mama Fani Muhoberac. Izvrsna je, decentna, točna, kreativna bila nezaboravna Inge Kostinčer-Bregovac (Maribor, 1925. – Zagreb, 1973.), koja je završila studij kostimografije u Grazu, a u Dubrovniku je, Zagrebu i u mnogim drugim gradovima kreirala kostime za više od 300 baletnih, opernih i dramskih predstava, a prepoznatljivi su i izvrsni kostimi, svaki u svome kodu i estetici, i oni Marije Mace Žarak (Benkovac, 1938. – Split, 2017.), koja je profesionalno bila povezana i uz Igre i uz &TD i uz splitski HNK, pa nezaboravne i suptilne Ingrid Begović, ozbiljne i pouzdane Diane Kosec-Bourek, posebno kreativne Ike Ajki Škomrlj, do jedne od najboljih današnjih kostimografkinja, naše Dubrovkinje Doris Kristić. Marita Ćopo suvereno već godinama kroči zlatnim kostimografskim stazama. Scenski je pokret napravio Pravdan Devlahović, jedan od stalnih redateljičinih suradnika, vodeći računa o svim detaljima – držanju tijela, gesti, koraku, međusobnim kontaktima, hodanju, mačevanju, tuči, pravilnim formacijama…

  Elizabeta, Kraljica Engleske je Tanja Smoje, stalna članica Hrvatske drame HNK Ivana pl. Zajca od 2007. godine, u kojemu je 2018. promovirana u prvakinju Drame, koja je glumu diplomirala na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, a na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci kroatistiku. Na studiju Gluma i mediji Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci bila je asistentica od 2013. do 2014. godine, radeći sa studentima u klasi profesora Rade Šerbedžije. U Mariji Stuart Elizabeta je u impresivnom žutom kostimu, širokoj krinolini s bogatim nakitom, s ukrašenim pokrivalima za kosu – arhetipska slika engleske kraljice, a odmak je napravila neobičnim, pomaknutim kretnjama, zaustavljenim položajima tijela u iskrivljenim položajima tijela, odnosima, obavijena stalno ozbiljnošću, tajnom, prijetvornim identitetom. Vrlo je zanimljiva u pojedinačnim glumačkim scenama, stroga u međusobnoj komunikaciji, iznenađujuća u odlukama.

  Marija Stuart, Kraljica Škotske je Martina Čvek, koju smo gledali u nizu predstava u Dramskom kazalištu Gavella i u izvrsnim glumačkim realizacijama: Romanca o tri ljubavi, Nevidljivi, Kralj Rikard III., Proces i koja u ovoj novoj itedeovskoj predstavi, dok čekamo otvaranje omiljene nam Gavelle, glumi izvrsno, snažno, u kostimu koji je izvrsno osmišljen i sašiven, simulirajući lance, nemogućnost kretanja. Dugim trakama, crnim velovima našivenima na kostim suvereno zabacuje, vlada njima, igra (se) kostimom, prenosi ih po sceni za sobom, snažno i odlučno, ne posustajući. Za njih je čuvari drže, vuku, pokušavajući manipulirati njome. Ozbiljna je u glumi, potpuno fokusirana, s kratkom kosom kojom kao da poništava svoju osobnost, da bi se pred kraj predstave potpuno transformirala i metamorfizirala u prelijepu djevojku duge plave kose, u crvenome kraljičinu kostimu, nalik Velázquezovoj Infantinji. Grof Shrewsbury, Dušan Gojić, dugogodišnji izvrstan glumac HNK-a ali i nezavisnih produkcija, počinje predstavu kao narator koji vrlo duhovito – postavljajući lutke dviju kraljica kao šahovske figure, premještajući ih po stubama, spuštajući ih i penjući ili ih skrivajući, prepričava cijelu povijest međusobnih odnosa kraljevstava, kraljica i njihovih muževa.

  U predstavi poslije je dobar i uvjerljiv timski igrač. Baruna Burleigha i Velikoga rizničara glumi Damir Klemenić, kazališni i filmski glumac i plesač, član skupina Montažstroj i Performingunit, zanimljiv glumac ponešto prevelike geste i s malim problemima u artikulaciji, scenski vrlo šarmantan, posebnoga neverbalnoga (studij na Hoogeschool voor der Kunsten u Nizozemskoj) i verbalnoga koda, fokusiran, kao Veliki rizničar dostojanstven, strog i okrutan, vrlo dobro mijenja identitete i uskače iz uloge u ulogu (glumci su u jednome trenutku i tamničari i zakrabuljeni krvnici), izvrsno reagira na kratak zvuk mobitela iz publike, jasnom i čvrstom gestom, uz izvrsnu reakciju publike koja vrlo koncentrirano prati predstavu, podsjećajući na publiku slavnih kazališnih dana. Grof Leicester je Kristijan Petelin. Nadamo se da će se mladi glumac, koji je dosad snimao u nekoliko filmova i serija, i kazališno dobro razvijati, iako je ulogu napravio korektno i solidno, ali bolji je bio kod Turgenjeva. Glumio je i u monodrami Na rubu pameti, nastaloj kao završni ispit iz Scenskog govora; Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu upisao je akademske godine 2015/'16., a diplomirao je u rujnu 2021. godine. Vitez Amias Paulet i Marijin čuvar je Sven Jakir, poznato ime hrvatskog nezavisnog glumišta, čije je kvalitete prepoznao i slavni belgijski redatelj Jan Fabre, te ga pozvao u svoje produkcije, tako da je nekoliko godina glumio po europskim i svjetskim pozornicama, ali se vratio u Hrvatsku i o mnogim zanimljivostima iz profesionalnog i privatnog života progovorio u komediji Malog teatra Don Quijote od Hrvatske. I u novoj je predstavi vrlo aktivan, sugestivan, fokusiran, uvjerljiv. Mortimer, Pauletov nećak je mladi glumac Matej Đurđević (generacija 2020.), zasad javnosti poznat iz serija Dnevnik velikog Perice (2021.) i Crno-bijeli svijet (2015.); korektan u ovoj predstavi, spreman na izazove, dobro funkcionira na sceni i u kontaktu s drugim glumcima, pouzdan je partner.

  

  „Schillerova drama „Marija Stuart” govori o jedinstvenom trenutku u političkoj povijesti. Dvije žene, dvije rođakinje, dvije kraljice, Elizabeta i Marija, u vremenu kojim vladaju muškarci, bore se za krunu Engleske, za krunu države i crkve, za krunu svijeta. Jedna i druga, neizmjerno su usamljene u svojoj borbi, jer muški svijet ih ne razumije, teško ih i podnosi. Razumjeti se mogu samo međusobno. (…) vlast će dobiti ona koja dublje uroni ruke, makar ih morala uroniti u sestrinsku krv. Ovo krvoločno i beskompromisno djelo, o zadržavanju i pokušaju otimanja vlasti unutar obitelji Tudor, s konca 16. stoljeća, iznjedreno pod utjecajem klasicističke estetike, po uzoru na tragedije Sofokla i Eshila, a pisano u 18. stoljeću, i danas je iznimno aktualno.“

  Johann Christoph Friedrich von Schiller (Marbach, 10. studenoga 1759. – Weimar, 9. svibnja 1805.), njemački književnik, uz Goethea je bio najznačajniji predstavnik weimarske klasike. „Drama je uspješna umjetnička transpozicija Schillerova svjetonazora po kojem je svijet poprište neprestane borbe suprotnosti, dobra i zla, strasti i dužnosti, visokih ideala i društvenih ograničenosti. Unatoč slavi i velikom uspjehu, Schilleru, tada vojnom liječniku u Stuttgartu, wurtenberški vojvoda zabranjuje daljnji književni rad pa Schiller bježi preko granice u Mannheim, gdje nastavlja s dramskim radom. Potkraj života seli, na Goetheov poziv, u Weimar, gdje nastavlja svoj dramski rad. Iz vajmarskog razdoblja potječu njegove umjetnički najzrelije drame, sve isključivo povijesne tematike: trilogija »Wallenstein«, »Maria Stuart«, »Djevica Orleanska«, »Mesinska nevjesta« i »Wilhelm Tell«. Preveo je Euripidovu »Ifigeniju u Auli«, Shakespeareov »Macbeth« te Jean Racineovu »Fedru« na njemački jezik. Napisao je i »Odu radosti« koju je uglazbio Beethoven, kao četvrti stavak svoje IX. simfonije. U jednom razgovoru Goethe je izvanredno precizno determinirao bit Schillerova stvaralaštva rekavši: "Kroz sva Schillerova djela struji ideja slobode, a ta je ideja postupno, kako je Schiller dozrijevao, dobivala uvijek novo obličje. U mladosti je to bila fizička sloboda koja mu je pomogla u stvaranju i prešla potom u njegovo djelo. Kasnije, ona se preobrazila u idealni pojam slobode."“

  

  U Teatru &TD 2009. gledale smo vrlo zanimljivo scensko uprizorenje ove Schillerove drame (redatelj: Mladen Vukić, dramaturginja: Lidija Zozoli), smješteno u Malu dvoranu, svojevrsni ring na kojemu su, na svojim krajevima staze, puta, dvije izvrsne i moćne kraljice, prikazujući izvrsno psihologizaciju u scenskoj igri nadmoći ovih izvrsno nijansiranih, teških i kompleksnih karaktera u problematično povijesno vrijeme. Aleksandra Stojaković bila je Marija Stuart, kraljica Škotske, a Nika Mašković Kraljica Engleske, u izvrsnim kostimima. Suprotstavljanje i ogledanje moćnih kraljica na podiju za mali je broj gledatelja vrlo čisto i znalački prikazalo snagu riječi. Nova je itedeovska predstava drukčije mišljena, razgranatija, ali vrlo kvalitetna i provokativna i sigurna sam da će se rado i trilerski napeto gledati, unatoč saznanju da je sve već nekad davno odlučeno na kraljevskome ishodištu. Zgusnuto prikazivanje strasti, dinamika i unutarnja previranja, čini se, nepotrebno su naglašeni na kraju predstave, kad se oduljio završetak i otupjela oštrica, iako su glumice izvrsno odigrale međusobnu fizičku borbu za krunu i prijestolje; dovoljna je bila jedna inverzija (u) vlasti i teško ubojstvo za katarzični, gotovo filmski učinak u izvrsnoj novoj predstavi Marija Stuart.

  

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 26. listopada 2023. 

Piše: