Aktivna, dinamična i sugestivna predstava koja će se dugo pamtiti

56. Međunarodni festival kazališta lutaka - PIF, Divadlo ALFA, Češka Republika: Tomsa Legierski, Petra Kosová & Co. (tema: Jan Jeňýk Valeš), Putovanje dobrog Hansa Böhma Europom, red. Tomsa Legierski

  • Češki su lutkari uvijek oduševljavali na svim pozornicama svijeta, a svoju su energiju, vedrinu i profesionalizam prenijeli na uvijek zainteresiranu PIF-ovu publiku 17. rujna u Zagrebačkome plesnom centru u Ilici, sve zanimljivijem scenskom prostoru za različite performativne umjetnosti. Dobri vojak Švejk Drugoga svjetskoga rata, dobri Hans Böhm putuje Europom od rata do rata, prikazujući sve apsurde ratne tadašnjice/sadašnjice. „Običan mladić, nikakav heroj, iz malog mjesta u zapadnoj Češkoj (Holýšov) probija se kroz ratom razorenu srednju Europu. Njegova situacija čak i nakon rata postaje sve kompliciranija. Što nas oblikuje? Za što smo sve sposobni zbog nagona za preživljavanje? Koliko su postojana naša moralna načela? Kazališna predstava inspirirana je istinitom pričom.“

    U najavi se naznačuje da je predstava za odrasle i da se u predstavi govori češki, njemački, engleski, francuski, poljski i ruski s titlovima na engleskome jeziku, međutim, i titlovi su bili na različitim jezicima, što je stvaralo zanimljivu jezičnu i lingvističku kakofoniju i osvješćivanje paleta raznolikosti komunikacije. Jezik kao posebno određenje i definicija jezika poveziva s državom rođenja u predstavi se relativizira, svi glumci nevjerojatnom lakoćom ulaze u različite jezične kodove plivajući suvereno iznad svih možebitnih zamki. Jezični se identitet i osvješćivanje čovjeka u jeziku kao strukturi i jeziku misli, o jeziku kao mišljenju ovom predstavom podiže na metarazinu jer svijest mora promijeniti kodove i stalno ih pretapati u nove jezične forme. Jedna je naša prijateljica, izvrsna simultana prevoditeljica, jednom govorila o tome koliko je iscrpljuje stalno prebacivanje s jezika na jezik, koliko god izvrsno govorila nekoliko jezika i kako postupno revidira čak i spoznaju koji joj je jezik zapravo ishodišni; scene prevođenja u (njezinoj) velikoj međunarodnoj instituciji traju relativno kratko i simultani prevoditelji iscrpljeni izlaze i odlaze na kratak oporavak. Naravno da je u glumi sve ipak drukčije i jezične se sekvence memoriraju, tako da glumci vjerojatno imaju jedan linearni multijezični zapis koji memoriraju. Međutim, češki su lutkari toliko jezično vješti da su sigurno mogući lingvistički inspirativni odmaci i male duhovite improvizacije.

    Kad sam jednom s mladim glumcima režirala predstavu koju smo za jedan međunarodni festival preveli na nekoliko jezika, službenih na festivalu, oni su briljantno naučili tekst na talijanskome jeziku iako nitko nije znao jezik, kao ni odgovarati na pitanja zainteresiranim talijanskim gledateljima nakon predstave. Zapravo, odgovarali su im replikama iz djela i ta se neobična kombinacija pokazala funkcionalnom i preciznom iako su replike pripadale različitim funkcionalnim stilovima, a pitači su bili iznimno zadovoljni i jezičnom razinom i slojevitošću odgovora. Jezični identitet se u ovoj izvrsnoj predstavi relativizira, jezici češki, njemački, francuski, poljski, ruski se prelijevaju kako se prelijevaju gradovi i zemlje kojima Hans Böhm putuje. Mijenjajući zemlje, on vrlo suvereno mijenja i jezike, ali kao da je u svakoj novoj zemlji ili istoj zemlji pod novom vlašću i s novim imenom, jezični stranac i predmet poruge jer jezik ne zna dovoljno dobro, a i ne zove se adekvatno očekivanjima.

    Drvene lutke izvrsno su konstruirane, iza sebe imaju dva držača za lutkare koji njima manipuliraju, pokrećući i tijela i glave, a glava je najvažnija i za ove lutke i najpokretnija, ponekad samostalno odlazi iz tijela i rješava neke probleme, razgovara, sudjeluje u polemikama i vraća se tijelu. Ruke se lijepe za tijelo i odvajaju se od njega, ponovno se vraćaju, ponekad i padnu, a spretni češki lutkari od svega naprave perfektnu kazališnu minijaturu. Cijela je scena, sve političke mijene, cijeli je Böhmov život riješen vrlo praktično s nekoliko dasaka i nogara na koje se daske naslanjaju predstavljajući stol u kući, katove kuće u koje se sakriva, dolazeći sve do podruma, gostionicu, razredne klupe, kosine po kojima se lutke-glumci penju, a sve su strmije i strmije kako se sve više manipulira ljudima. Iznimno je puno promjena prostora, mijenjaju se perspektive i dimenzije prostora, a sve su scene izvrsno osmišljene i pozornica je izvrsno iskorištena. Neki se dijelovi događaju na rubnim dijelovima, svjetlo se premješta, stvara se začuđujuće scene, čuje se funkcionalna glazba (glazba: Daniel Čámský). Identiteti glumaca kao da nalikuju lutkama, što ih dovodi u smiješne situacije, ali i u poziciju zajedničkoga glumljenja s lutkama, a ne skrivanja iza njih u nekim paralelnim svjetovima; oni jednako aktivno, dinamično, sugestivno glume.

    Predstava prikazuje cijeli jedan ljudski život – od ženidbe majke i oca, lutaka, posipanja za sreću, nastajanja maloga lutka nalik Pinokiju, odrastanja, promjene zanimanja, ratova, zaljubljivanja, odlazaka i dolazaka, vraćanja u rodni grad, ali zapravo se nigdje ne može zaista vratiti – ni u koji prostor, ni u koji jezik. Böhm gotovo kao Voltaireov Candide (ili optimizam) putuje svijetom u potrazi za srećom, nečim nepoznatim, životom, a brojni kovčezi sugeriraju putovanja, ali imaju i druge funkcije – postaju mala pozornica za lutke, njihovim skupljanjem nastaje bunker i laganim, usporenim pokretima genijalno se prikazuje učinak eksplozije granate koja je pogodila i usmrtila i njegova prijatelja Karla koji se raspada odvajajući sve drvene segmente. Otvoreni kovčezi sugeriraju vagone vlaka kao metafore života, u kojima sjede lutke-ljudi-putnici, a kroz njih prolazi Böhm izmičući kontrolorima karata, pomičući se sve bliže lokomotivi (oblikovanje lutaka i scene: Karel Czech).

    Izvrsni glumci i izvrsne glumice: Daniel Horečný, Josef Jelínek, Radka Mašková, Kristýna Franková, Robert Kroupar, Lenka Lupínková, Martina J. Hartmannová, Tomáš Jereš izvrsno i pjevaju, kreću se lagano, baletnim i plesnim koracima, a pravi su majstori lutkari – u nekim scenama manipuliraju i dvjema lutkama, stvarajući duhovite i/ili katarzične prizore.

    „Kazalište za djecu koje je izravna preteča Kazališta Alfa otvorilo je svoja vrata u rujnu 1966. u objektu ALFA u ulici Americká. Kazalište je od 1970. imalo više od 100 inozemnih gostovanja. Godine 1992. preselilo se u modernu zgradu na adresi Rokycanská 7 i promijenilo je svoje ime u ono koje nosi i danas. Od 1967. suorganizira festival Skupova Plzeň. Aktualni kreativni tim kazališta zajedno s vanjskim suradnicima i deseteročlanom glumačkom družinom zalaže se za komični oblik kazališta, a lutku i dalje promatra kao dominantnu i neobično privlačnu scensku pojavu. Kazalište se obraća širokoj publici: djeci, mladima i odraslima. Repertoar je tematski i žanrovski raznolik i uključuje sve od klasičnih i modernih bajki do svjetskih drama.“ Kazalište ove godine prikazuje tridesetak predstava, od kojih su neke: Jacek Malinowski, Snowball; Vít Peřina, Tomáš Dvořák, Ivan Nesveda, ZORRO!!!; Homér a kol., Odysseus; Plays of folk puppeteers: Don Juan, Johanes Doctor Faustus and Genovefe; Vlasta Špicnerová, How Miša was looking for a friend; Vít Peřina, Superpuppets; Blanka Josephová-Luňáková, Mr. Kaspar and his goofy family; Alexander Dumas, st., The Three Musketeers

    Izvrsna predstava koju ćemo dugo pamtiti dobila je nekoliko PIF-ovih nagrada. Međunarodni stručni žiri u sastavu Karen Smith (Australija), Edvard Edi Majaron (Slovenija) i Hrvoje Seršić (Republika Hrvatska) jednoglasno je donio odluku da se najboljom proglasi predstava Putovanje dobrog Hansa Böhma Europom, Kazalište Alfa, Češka. Osim toga, Nagradu za tehnološka rješenja lutaka dobiva Karel Czech: „…maštovita rješenja lutaka iz ostataka stolarije omogućavaju glumcima komičnu igru; Nagradu za glumačku i animatorsku kreaciju dobiva Daniel Horečny za ulogu Hansa u predstavi, Nagradu za režiju dobiva Tomsa Legierski: „…režijska rješenja omogućavaju glumcima razigranu igru sa svim elementima koji su na pozornici“. Bravo svima! Gratuluji!

    © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 26. listopada 2023. 

Piše:

Vesna
Muhoberac