Neiskusni glumci u upitnoj rediteljskoj viziji

Kulturni centar osijek, Gradsko kazalište Joza Ivakić Vinkovci: Steven Berkoff, Dekadencija, red. Ivan Kristijan Majić

• 

  S mjesec dana odgode i kao nikada do sada razvukavši Osječko ljeto kulture, u koprodukciji Kulturnoga centra Osijek i vinkovačkoga Gradskoga kazališta Joza Ivakić, 29. rujna konačno je premijerno izvedena Berkoffova Dekadencija u režiji Ivana Kristijana Majića. Britanski kazališni redatelj, pisac i glumac Steven Berkoff poznat je po svom inovativnom i kontroverznom radu u kazalištu, a njegova drama Dekadencija (Decadence), prvi put izvedena 1981., snažan je, eksplozivan i provokativan prikaz dekadencije i moralnoga propadanja (pojedinca), poimanje čega ovisi o perspektivi i kontekstu.

  Dekadencija društva u 21. stoljeću često se odnosi na negativne promjene u moralu, vrijednostima i kulturi koje neki ljudi ili skupine vide kao znak propadanja ili degradacije.

  Mnogi tvrde da su društva danas postala manje moralna, s opuštenijim stavovima prema braku, obitelji, vjeri, nasilju i kriminalu te toleranciji prema neprihvatljivom ponašanju. Prekomjerna konzumeristička kultura i pohlepa dovode do površnosti i manjka dubljih vrijednosti. I tehnološka ovisnost može promicati dekadenciju jer pridonosi površnosti komunikacije i reducira stvarne međuljudske veze. No, percepcija je uvijek subjektivna i ovisi o vrijednostima i uvjerenjima pojedinca (i/ili skupine). Dok neki vide suvremeno društvo kao dekadentno, drugi ga doživljavaju kao evoluciju ili promjenu u društvenoj dinamici.

  Na što staviti naglasak u predstavi, pitanje je s kojim se svaki redatelj suoči na početku procesa, pa tako i ove. Odgovor/rješenje svakako ovisi o različitim čimbenicima, uključujući njegovu (redateljevu) viziju, interpretaciju teksta (a ovaj je iznimno vibrantan) i dojmove koje želi ostaviti na publiku.

  Jedna od mogućnosti je igrati ekscentrične pokrete, gestikulaciju, glasovne efekte i druge elemente koji pridonose stiliziranom izražavanju likova i situacija. Na ovo se, čini se, odlučio Majić. Emocionalna dubina likova i njihova karakterizacija, istraživanje moralnih dvojbi i unutrašnjih sukoba likova ono je što im nije pošlo za rukom dosegnuti, a na tom su redatelj i glumci trebali raditi da bi ih publika bolje razumjela.

  Radnja Dekadencije fokusira se na dvije ekstremno dekadentne i amoralne osobe. Eksplicitnim jezikom i scenama šokira publiku i potiče na razmišljanje. Ključna je atmosfera bizarnosti i groteske, a da bi se ona stvorila, kao i napetost, ekspresionistički elementi mogu biti i naglašeno svjetlo (Igor Elek nije imao prezahtjevan zadatak), ton (zvuk i glazba), kostimi i scenografija. Na tu kartu nisu igrali, jer su kostimi i scena Marija Tomaševića bili vrlo nemaštoviti, doimajući se kao da su nasumce nabacani, kupljeni u obližnjem supermarketu. Da, bilo bi bolje da je budžet veći, no nije to dovoljno opravdanje. Od ovog smo 28-godišnjeg kreativca naviknuli na mnogo više.

  Izbor glumaca ovisi o rediteljevoj viziji, budžetu produkcije, dostupnosti glumaca i njihovim interpretativnim sposobnostima. Uz ovako bogat jezik i dijaloge, naglasak se mogao prebaciti na verbalnu komunikaciju likova i istraživanje nijansi njihovoga odnosa, no zbog scenske neiskusnosti neophodne za ove uloge, Vinkovčanin Vedran Dakić i Osječanka Sara Moser često su ostavljali dojam da tekst istresaju iz rukava. Vrhunac uživljenosti bilo je Vedranovo nabrajanje načina kako umoriti bračnoga partnera svoje ljubavnice.

  Glumačka kompatibilnost ne mora nužno biti prednost i pozitivna konotacija, jer se kompatibilan može biti i u nedoraslosti, što je u ovom slučaju bilo. Važno je da su sposobni prenijeti karaktere i emocije ključne za ovu dramu. Vedranu i Sari nedostajalo je i glumačke i životne dobi.

  Glavni protagonist Les je bogat i dekadentan lik, pa glumac za ovu ulogu treba biti emocionalno svestran i sposoban prikazati širok spektar emocija. Vedran Dakić nije nas uvjerio da je njegov lik punokrvan.

  Helen je, pak, ženski lik koji igra ključnu ulogu u Lesovu moralnom padu. Idealna glumica za ovu ulogu treba biti misteriozna i senzualna. S brojnim televizijskim projektima, 31-godišnja Sara (baletnom iskustvu vjerojatno zahvaljujući nevjerojatno tjelesno gipka) još uvijek nema ozbiljnijih kazališnih ostvarenja koja bi nas uvjerila da je Majić dobro odabrao.

  Nedozrelost uloga nikako se ne može opravdati manjkom vremena, jer su projekt dugo postavljali. Svakako je trebala uloga redatelja biti vidljivija i čvršća, jer bi tada i glumci možda sigurnije koračali stazom na koju ih je poveo i još sigurnije stigli do cilja.

  Glazba je bila na kapaljku i to Gershwinova Rapsodija u plavom, u kojoj je dominantan i vrlo erotičan klavir. U tako gustom tekstu teško da bi i bilo mjesta ili vremena za više glazbe.

  Kreč bijela lica glumaca u kazalištu simbol su različitih značenja. Bijelo se lice može koristiti za stvaranje misterioznog ili nadrealnog efekta, predstavljati neutralnost i univerzalnost. Ovakva šminka može omogućiti glumcu da preuzme različite uloge i izraze, jer ne pokazuje izražajne crte lica, a publici pomoći da se fokusira na izvedbu i likove, a ne na fizički izgled glumca. U japanskom kabukiju služi kao kontrast snažnim izražajima i emocijama koje glumci izražavaju svojim tijelom i glasom. Možda je od svega toga ovdje bilo pomalo, a možda je to tek estetski element koji pridonosi cjelokupnom vizualnom doživljaju predstave.

  Što je igra, a što fantazija? Glumimo li svi da jesmo nešto što nismo? Jesmo li se toliko udaljili od samih sebe da više ni sami ne znamo koje je naše pravo lice, koja je uloga život(n)a?

  Tako i Helen i Les, prije nego se svjetla ugase, skidaju maske svojih umišljenih likova, sve što ima veze s dekadencijom prekrivaju crnim platnom, otvaraju konzerve domaćeg piva i postaju ono čega se srame, od čega bježe?!

  OLJK je, doznajemo od ravnatelja KC-a, ipak službeno završio 2. rujna. Svi naknadni programi bili su tek popravni – kako za Dekadenciju, tako i za Ansambl LADO, koji je manifestaciju trebao otvoriti.

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 25. listopada 2023.

Piše: