Opuštena i uigrana izvedba jezičnih bravura

Kulturni centar Osijek, Raymond Queneau, Stilske vježbe, red. Vlasta Ramljak, prijevod i adaptacija Tonko Maroević

• 

  Mali se tim osječkih kazalištaraca, na čelu s iskusnom doajenkom hrvatskoga glumišta, prvakinjom Drame zagrebačkoga HNK-a, Vlastom Ramljak, upustio u vrlo hrabar pothvat: 55 godina nakon premijere i pet godina nakon gašenja kultne predstave Stilske vježbe (a za ovo se uprizorenje iz 1968. to uistinu može i mora reći) u izvedbi još kultnijega dvojca Lele Margitić i Pere Kvrgića te u režiji Tomislava Radića, u prostoru u produkciji osječkoga Kulturnoga centra zaigrao je ovaj naslov nastao prema tekstu francuskoga autora Raymonda Queneaua. Za to su zaslužni Dominik Karaula i Selena Andrić.

  Ono što je počelo kao „obični studentski projekt“ prometnulo se u najdugovječniju predstavu na svijetu igranu u istoj podjeli. Uvijek autentična izvedba gotovo je pet desetljeća počivala na prijevodu i adaptaciji akademika Tonka Maroevića. Nakon samo dvije godine Lela Margitić zamijenila je Miju Oremović i bila partnerica na sceni Peri Kvrgiću 48 godina.

  Gotovo da ovaj scenarij možemo primijeniti i na osječke prilike: kao diplomski ispit Dominika Karaule te kao praktični dio doktorskog rada Selene Andrić počele su Stilske vježbe pod mentorstvom Vlaste Ramljak. Cijeli su ljetni semestar predano osmišljavali, odabirali priče, slagali, odbacivali, improvizirali, da bi u srpnju izašli pred publiku u osječkom Kulturnom centru, jer Vlasta Ramljak (koja je na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu vanjska suradnica, u zvanju redovite profesorice). Ivan Kristijan Majić prepoznao je potencijal projekta i uključio se kao producent, pa je predstava nakon premijere 13. listopada sada dio repertoara KC-a (u tijeku su pregovori i za gostovanja izvan Osijeka, doznajemo).

  Otkriva nam mentorica Ramljak da je bila vrlo skeptična kada su joj mladi Dominik i nešto iskusnija, 35-godišnja Selena (inače docentica na AUKOS-u) došli s prijedlogom teksta – upravo zbog glumačkih legendi s kojima su svi poistovjećivali ovaj naslov. Predložila je Begovićev Bez trećega, no glumci nisu odstupali. I dobro da nisu, možemo to reći nakon odgledane predstave.

  Iako je rezultat/ishod najbitniji, o akterima (ma čime se bavili) puno govori i odabir izazova i koliko su si visoko postavili ljestvicu i – kako se to običava reći – izašli iz zone komfora. Upravo zona komfora ono je što je Selenu Andrić sputavalo godinama, kroz brojne predstave. Po onom što smo vidjeli, dorasla je puno kompleksnijim ulogama. Pohvala za hrabrost za iskorak i pohvala mentorici za prepoznavanje neotkrivenoga. Već u četvrtoj priči Selena je dobila prvi pljesak, a ubrzo je to postalo gotovo uobičajen epilog za oboje.

  Stilske vježbe Raymonda Queneaua (u izvorniku Exercices de style) – na 99 načina ispripovijedana jedna priča iz crne kronike (svaki put s određenim ograničenjima i pravilima) – zapravo su zbirka književnih vježbi i eksperimenata s jezikom, a ne klasična drama ili predstava. Iako nije napisana kao scensko djelo, lako se prilagodi za izvođenje na sceni ili u kazalištu.

  Pred glumcima je bio izazov prenošenja složenih i inovativnih jezičnih elemenata Queneauove proze u bravuroznom Maroevićevom prijevodu. Nakon samo nekoliko minuta oboje se opuštaju, uigraju i ne prestaju oduševljavati publiku do kraja. Brzo su se transformirali, dorasli su svim izazovima materinskoga pa i stranih jezika. Teško je bilo odvagnuti tko je bio bolji, a to i jest cilj – stvoriti zajedničku igru u kojoj su oboje ravnopravni, a publika oduševljena.

  Bilo je jasno da oboje temeljito razumiju tekst i sve jezične igre koje Queneau koristi – anagrame, palindrome. Ovo uključuje razumijevanje igre riječima, figura govora, jezičnih konstrukcija i referenci na književnu povijest, društvenu sadašnjost, a dvojac se nije libio posegnuti ni za tehnološkim cakama: pa su jednu inačicu priče ispričali putem dopisivanja na WhatsAppu i to manje-više ikonicama/emotikonima, jednu su snimali za Instagram. O reakcijama publike ne treba ni pisati, jer im se ovo suvremeno začinjavanje itekako svidjelo.

  Unatoč tomu što su Stilske vježbe većinom jezična, i fizička izvedba također mora biti važna. Bilo je tu mimike, pokreta i gesta da bi dodali dubinu svojim izvedbama i približili se publici.

  Queneau često eksperimentira s ritmom i tempom teksta. Tih su varijacija Dominik i Selena bili svjesni i pravilno su tempirali svoje izvedbe da bi zadržali ritam i dinamiku teksta.

  

  Iako likovi nisu središnji u Stilskim vježbama, glumci su pronašli načine da karakteriziraju različite elemente teksta i dodaju svoje osobne interpretacije kako bi publici pomogli bolje razumjeti i uživati u jezičnim eksperimentima.

  Queneauova su djela poznata po svojoj inovativnosti, pa glumci moraju eksperimentirati i donositi svoje kreativne ideje u izvedbu. Dominik i Selena bili su svježi, inovativni, precizni, ritmički jasni, kreativni, nesputani tako bitnim ograničenjima (bili su im izazovi za stvaranje neobičnih i intrigantnih, jedinstvenih iskaza), nisu se ponavljali, nisu iritirali.

  Prema onom što smo vidjeli, glumci i mentorica/redateljica postigli su najbolji mogući rezultat.

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 23. listopada 2023.

Piše: