Fascinantan kazališnofilmski eksperiment

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Zbilja, autorski projekt Tomislava Šobana

  • Odsad nadalje, zauvijek će biti ono što se dogodilo: kraći pasus neke zbilje, digresija koja se naprosto dogodila, potpuno nezainteresirana za nas. Nešto se trebalo dogoditi, Zbilja se trebala dogoditi, ali sad se umjesto nje događa nešto drugo. Već je počelo. Male zakrpe stvarnosti, bez redoslijeda i prioriteta, koje će se nakraju rasporediti kao da im je oduvijek tu bilo mjesto. A nije. Događa se nešto drugo. Čini mi se da smo na početku, ali možda nismo.“

    Tomislav Šaban (diplomirao na Odsjeku za grafiku ALU-a, kao i filmsku i TV režiju na ADU-u), autor projekta Zbilja (1. stvarnost, realnost; 2. java, istina, opr. san (I), mašta, prividnost, priviđenje; prema Anićevu Rječniku hrvatskoga jezika) promišlja predstavu kao eksperiment (ne)ozbiljenja koji će izvesti dvoje glumaca, invertirajući vremena, tako da predstava završava možebitnim početkom rada na predstavi, a inspiriran je predavanjima fizičara Richarda Feynmana: „U fizici morate razumjeti vezu između riječi i stvarnog svijeta; ono što ste otkrili na kraju morate prevesti na govorni jezik, u zbilju, u uređaje od stakla i bakra…. Sve na svijetu je ili ovo ili nešto drugo. Može li se izvesti eksperiment?“ Šoban uz pomoć izvrsnog autorskog tima transliterira enkriptične kodove i kriptirani jezik fizike prevodi na specifičan kazališni idiom kako bi ideja bila čitljivija, elemente eksperimenta čineći vidljivijima i prezentnijima. Istraživanje bogata i začudna Feynmanova privatnoga i znanstvenoga života, posebnosti govora i ulaženje duboko u njegovu fizikalnu interpretaciju zbilje bio je poticaj Šobanu (u skladu s temom zanimljivo je da u životopisu u kazališnoj knjižici Miro Manojlović, skladatelj izvrsne, eksperimentalno dojmljive, atonalne glazbe u predstavi, spominje kako je završio XV., matematičku gimnaziju) za ovako genijalno kazališno istraživanje, eksperiment u finalnoj verziji dug 60 minuta i osmišljavanje kazališnoznanstvenoga jezika i postavljanje posebnih parametara znakovnoga jezika koji se postupno dekodiraju na sceni.

    Naime, Richard Phillips Feynman (New York, 11. svibnja 1918. – Los Angeles, 15. veljače 1988.), „…američki fizičar, jedan je od najutjecajnijih američkih fizičara 20. stoljeća, koji je naročito radio na polju kvantne elektrodinamike. Uz to što je bio nadahnuti predavač i amaterski glazbenik, sudjelovao je u razvoju atomske bombe. Za svoj rad na kvantnoj elektrodinamici Feynman je dobio Nobelovu nagradu za fiziku 1965., zajedno s Julianom Schwingerom i Shin'ichirōm Tomonagom. Poput Alberta Einsteina i Edvarda Tellera, Richard je kao dijete nešto kasnije počeo govoriti i do svoje treće godine jedva da je izustio pokoju riječ. Još kao dijete imao je smisla za tehniku te je u domu napravio vlastiti mali eksperimentalni laboratorij/radionicu u kojemu je rado popravljao radio uređaje. Eksperimentirao je s raznim matematičkim područjima poput poluderivacija gdje je koristio vlastitu notaciju. Stvorio je posebne znakove za logaritme, sinus (sin), kosinus (cos) i tangens (tan) funkcije da ne izgledaju kao tri varijable međusobno pomnožene, kao i za derivacije. Feynman je obranio doktorsku disertaciju na Princetonu 1942. godine; njegov mentor je bio John Archibald Wheeler. Njegova doktorska teza primijenila je princip stacionarne akcije na probleme kvantne mehanike, inspiriran željom da kvantizira Wheeler–Feynmanovu teoriju apsorpcije u elektrodinamici, postavljajući temelj za Feynmanove dijagrame, te je nazvana Princip najmanje akcije u kvantnoj mehanici. Ključni dio teorije je da se pozitroni ponašaju kao elektroni koji se kreću vremenski unatrag.“

    Publika u skladu s istraživanjem ulazi u Tonsku dvoranu na vrhu HNK-a kao sudionica analitičkoga postupka za proučavanje uzročno-posljedičnih odnosa dvoje pojedinaca koje motri kroz staklenu pregradu, pokušavajući odgonetnuti kauzalitet postupkom kontroliranog opažanja i mjerenja pojava. Pokus postupno daje odgovore na to što se događa, zašto se ponavlja i zašto se nešto događa. Glumci Nina Violić i Livio Badurina smješteni su iza velike ostakljene pregrade (laboratorija, ureda, kuće?) koja ih odvaja od gledališta i u nizu malih pregrada i klaustrofobičnih amorfnih prostora u koje ulaze i iz njih izlaze, pokušavaju doći do glasa i/ili impostirati glas kako bi ih se čulo, a jezik kao da ponovno repetitivno gubi komunikativnu funkciju.

    Publika također biva motrena, u jednome trenutku svjetlo prostorije za pokuse nestaje i publika se ogleda u velikome zrcalu, namješta se, vrpolji, gleda svoje odraze pojedinačno i skupno, sjene publike na zidu s početka predstave sad se pretvaraju u ljudska lica i ljudske oblike. Gledatelji ne znaju jesu li sad oni predmet gledanja iz druge perspektive, što se trenutno nalazi iza crnoga zrcala, jesu li dio eksperimenta koji se usmjerava na bitno i dijeli ga od nebitnoga, ili je publika dio nebitnoga koji ipak promatraju s druge strane istražujući što se s njom, stisnutom s nepoznatim ljudima u redovima i kolonama događa. Cijeli svijet je eksperiment i veliki pokus koji može i ne mora uspjeti. „U prirodnim znanostima eksperiment je uspio ako uvijek daje isti rezultat. U dramskoj umjetnost eksperiment je uspio ako nikada ne daje isti rezultat.“ Šoban, redatelj ovog dramskog eksperimenta (koautor teksta i dramaturg: Marin Lisjak, kroatist, komparatist, dramaturg), sklon je istraživanju filmske forme i filmskih izražajnih sredstava, a kao autor mnogih kratkih filmova različitih filmskih rodova donosi novu dimenziju u kazališne prostore HNK-a (zgrada je otvorena 14. listopada 1895.), smišljeno smještajući svoju predstavu u prostor Tonske dvorane, redizajnirajući na taj način klasičnu formu i zgrade i kazališne predstave, uključujući i modernističku kazališnu neoklasicističku i neobaroknu kuću u svoj eksperimentalni projekt u pokus za koji nikad nije sigurno hoće li dati i koje će odgovore dati na početne teze i ishodišnu hipotezu.

    Kazalište i tekst misli kao film u različitim segmentima i sekvencama, niže kadrove s filmske vrpce, ulazeći u samu bit nastanka filma, filmske trake i filmične (dez)iluzije. Tako i počinje predstava, kao predavanje i filmski set peterlićevskoga tipa, kad Nina Violić izlaže o kadriranju i (a)kronologiji filmskih sekvenci, ozbiljnosti i duhovitosti montaže s obzirom na percepciju vremena, a Livio Badurina je objekt i subjekt (samo)snimanja. Laboratorij u koji su smješteni glumci iz perspektive publike ili publika iz glumačke perspektive tehnički je iznimno dobro opremljen reflektorima koji daju nove dimenzije pojačavanjem intenziteta i gašenjem, fokusom na određene pojave, prebacivanjem koncentracije, tako da samo iznimno vješt oblikovatelj i majstor svjetla može postići ovako iznimne efekte (oblikovatelj svjetla: Luka Matić, završio studij filmskog i videosnimanja na ADU-u, dobitnik Zlatne arene za kameru 2018.). Osvjetljavanjem i zamračenjem glumaca i njihovih različitih identiteta stvaraju se novi prostori računalnoga uma ili ljudske podsvijesti ili kafkijanskoga svijeta zatvorenosti u kaveze i kutije iz kojih je nemoguće izići i koje glumci povezuju posebnim pokretima, gestom, ponekad nalik bestjelesnim stanjima (suradnica za scenski pokret: Natalija Manojlović, diplomirala je psihologiju na FF-u, kazališnu i filmsku režiju na ADU-u, plesačica je suvremenoga plesa). Zvukovi su, uz glumce i svjetlo, iznimno važan segment predstave, a također su majstorski napravljeni (Manojlović je diplomirao na ADU-u filmsku i TV montažu, a profesionalno se bavi glazbom, filmom i kazalištem), tako glumci ponekad govore svojim glasom, nekad potpuno mehanički, nekad šapću jedni drugima, ponekad se glas robotizirano pretvori u glas drugoga, uključujući ispravke i pogrješke, čuje se jeka, glasovi se niveliraju, poništavaju, nijansiraju, pretapaju, čuje se ponavljanje istoga govora, isprepletanje glasova i snimljenih glasova, kao u Beckettovoj maestralnoj drami Jedna Krappova vrpca, izaziva se kaos, čuju šumovi, prekidanja govorenja, bjeline u govoru, ispravljanje govora, tišina, kucanje, kakofonija koja stalno prati naše živote. „Glasovi. Događaji. Boje. Čovjek je uznemiren stalno.“ (Krleža, Nemir).

    Livio Badurina uvijek je (bio) sklon neverbalnome kazalištu, pantomimi, pandurovskoj estetici, začudnim pokretima i gestama, ozbiljnosti u radu i na sceni, intelektualac-glumac duboko uronjen u bitak predstave, a i u ovoj je predstavi izvrstan. Nina Violić u svojoj bogatoj biografiji istražuje različite kodove glume, sklona je eksperimentu i uvijek novome istraživanju sebe, tako da je i u Zbilji izvrsna u promjenama identiteta, raspoloženja, osvajanja prostora. I kad padne, napravi to na moćan glumački način, uz prepoznatljiv djelomični sarkazam i duhovitost, a glumačka je koncentracija vidljiva i kad ulazi u novi stan i preispituje njegove dimenzije i restrukturiranja i kad sjedi, jer svi stalno sjede u životu. Zanimljiva je suigra i njezin izostanak, zapravo isprepletanje glumačkih kodova ovih dviju monodrama u kojima ima vrlo malo međusobnih dodira, osim u plesu dva grljenja u naznakama intimnosti, a glumci svoje fragmentarne monologe u ovim paralelnim monodramama govore nekom drugom sudioniku, nepostojećoj osobi koja se nalazi svugdje oko njih ili ih prenose publici kao motritelju.

    Zanimljive su i glumačke i redateljske ideje relativizacije vremena i prostora, sadašnjosti i prošlosti, preispitivanje vremena koje je bilo i prostora koji je bio i u koji se možda mogu vratiti kako bi se prisjetili, ali tamo ionako više nema nikoga, kao i izlaženje kroz unutarnja vrata i vraćanja u prostor i vrijeme, prostor-vrijeme. Tekst se sastoji od ponekog cjelovitijeg monologa, a cijela je govorena tekstura nelinearna, necjelovita, uronjena u mozaikalnu dramaturgiju. Čuju se kuckanja na prozore, šaltere, uočavaju neprotočne informacije, nemogućnost komunikacije, nesporazumi, gubljenje vremena, prostora i identiteta. U jednome trenutku glumci vire iz svoga stakla u vanjski svijet pokušavajući dlanovima i obrazima i nosom zalijepljenim na staklo napraviti kontakt, ali do njega dolazi tek na kraju predstave kad glumci kazališnim labirintima dolaze iza gledališta u radnim (svemirskim) kostimima (kostimografkinja: Gabrijela Krešić, asistentice kostimografkinje: Suzana Tkalčec, Nina Kovačević /volonterka/) i ispred publike započinju novu predstavu, retrospektivno otvarajući ulaz u kazališni portal, naglašavajući kako je u procesu rada na tekstu bitno zašto se nešto radi i osvješćujući kako nismo najbitniji u svemiru. Repetitivnost naših života vrlo se zanimljivo prezentira u cijeloj predstavi koja je kadrirana i filmski mišljena, organizirana filmski rezanim scenama i/ili filmskokazališnim pretapanjima.

    U Tonskom je studiju bila premijera (18. studenoga 2017.) također eksperimentalne predstave Ispravci ritma, u koprodukciji kazališnog kolektiva BADco., HNK u Zagrebu i Dubrovačkim ljetnim igrama. „Ta dvorana kroz izvedbu postaje opservatorij za ritmoanalizu kakvu je predlagao francuski filozof Henri Lefebvre u svojem djelu Éléments de rythmanalyse opisujući pogled kroz prozor kao istodobnu smještenost unutar i izvana, mjesto s kojega se tijelom može reflektirati društvene, intimne i biološke ritmove.“ Predstava je nastala na temelju kratke priče Pavla Pavličića, Dobri duh Zagreba, autor je teksta Goran Ferčec, redatelj Goran Sergej Pristaš, koreografkinja Nikolina Pristaš, dramaturzi Ivana Ivković, Tomislav Medak i Diana Meheik, autor slika i scenografije Marko Tadić, kostimograf Silvio Vujičić, autori glazbe i zvuka Radu Malfatti, Alen Sinkauz i Nenad Sinkauz, glazbu na trombonu izvodio je Ivan Bošnjak, a producent je bio Danijel Popović. U predstavi su sudjelovali Livio Badurina, Mislav Čavajda, Dušan Gojić, Ana Kreitmeyer i Nikolina Pristaš. Predstava je imala dug i vrlo uspješan život, a na Marulićevim je danima, na koje ih je pozvala Mira Muhoberac kao izbornica, Marula za dramaturgiju predstave dobio umjetnički tim predstave. Sigurna sam da će i ovaj eksperiment dugo trajati i u svakoj novoj etapi davati izvrstan rezultat.

    Izvrsno koncipirana kazališna knjižica, mozaikalno strukturirana, u sličicama, kadrovima, od kojih i počinje predstava kad se govori o načinima snimanja i kadriranja, s fokusom na fragmentarnome tekstu i filmskim detaljima glumačkih lica, usana, očiju, ruku, kao i repetiranja događanja (urednica kazališnih izdanja: Sanja Ivić, tekst: Marin Lisjak, dizajn: Danijela Grgić i Tomislav Šoban, fotografije: Mara Bratoš) završava: „Dok ovo čitaš, koliko je sati? Tko je pored tebe? Je li se nešto već počelo događati ili još uvijek čekamo? Ili izgleda kao da čekamo, a nešto već traje? Jesmo li nešto propustili?“

    © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 17. listopada 2023. 

Piše:

Vesna
Muhoberac