Igra kontinuirane proizvodnje zabuna koja dijelom prelazi u mim

HNK Šibenik: Marc Camoletti, Dođi gola na večeru, režija Nina Kleflin

  • U programskoj knjižici za predstavu nastalu po predlošku Pyjama pour six poznatog predstavnika bulevarskoga teatra s druge polovice 20. st. Marca Camolettija, Marijana Nola navodi kako su obilježja farse: autentičnost, uvjerljivost i prepoznatljivost likova, ali i upozorava na nemogućnost preciznoga definiranja toga kazališnog oblika. Predstavu Nine Kleflin Dođi gola na večeru u produkciji HNK Šibenik obilježavaju elementi farse, prvenstveno zahuktala, ubrzana igra te oslikavanje neposredne stvarnosti u realnom vremenu. Uz to, predstava je velikim dijelom temeljena na tipizaciji. Ukalupljivanjem likova u stereotipe ne suživljava se s prikazanim osobinama nego se uspostavlja odmak – kako od strane glumca, tako i od strane gledatelja (tipiziramo kako bismo ismijavali, ponižavali, idealizirali, ne kako bismo kontemplirali). Na tragu uspostave odmaka jest i tehnika kontinuirane proizvodnje situacija zabune koja pridonosi lakoći komedije i ne traži osobito educiranog gledatelja: nižu se scene s neposrednim i trenutnim komičnim učincima, pa nestaje potreba očekivanja završne poante i katarze. No, kako ipak ne postoji toliko glup gledatelj koji nakon određenoga broja ponavljanja ne bi shvatio obrazac zabune, perpetuiranje istoga smjehovnog modela dovodi do promišljanja i društvene tematike i kazališne tehnike. U tome je osobita veličina Camolettijevih komada, koju nije lako dosegnuti, da kroz sitan vez bezbrižnosti niskih tema (jela, pića, seksualnih odnosa) likove dovedene do ruba i pojačane izdiže iz tipova u karaktere.

    Bulevarska kazališta, nazvana po pariškoj ulici Boulevard du Temple u kojoj su prvotno bila smještena, imala su oznaku drugorazrednih i narodnih kazališta a obilježavala ih je melodrama, naturalizam te lokalni kolorit. Nina Kleflin u svojoj je adaptaciji Camolettija otvorila životinjsku farmu u Drnišu, čime se na osobiti način tematizira i kod nas zastupljeno pomodarstvo posjedovanja kuće u provinciji koja postaje svojevrsni statusni simbol. U susretu metropolskih (zagrebačkih i splitskih) šminkera s lokalnim življem konstruirana provincijska kuća lakih melodija (glazbu i izbor glazbe potpisuju Nikolina Belan i Bojan Brajčić), barske rasvjete (oblikovanje svjetla potpisuje Josip Bakula) i fiktivnih mrava, u kojoj su u spavaonice adaptirani: štala, svinjac, kokošinjac, pokazuje se animalističkija od farme koju je nasljedovala. Farma nije orwellovska pa je unaprijed jasno da pobune neće biti, iako je ishod i s pobunom i bez nje identičan, kako navodi i sama redateljica: Fake it – till you make it.

    S druge strane, ispod ušminkane fasade proviruje praksa mimičara i lakrdijaša kao nasljednika kasnoantičke tradicije koja je posebno oživljena na srednjovjekovnim sajmištima, koja u prvi plan postavlja igru, ali i briše granice između visokoga (umjetničkoga, artificijelnoga) i niskoga (pučkoga) prikaza i govora; zajedljivo dobacivanje kao začetak društvene kritike s vremenom postaje samosvrhoviti govor koji može biti ogoljen do razmjene neartikuliranih uzvika. Ovakav tip kazališta zahtijeva od glumca da uleti u predstavu i igra do iznemoglosti, što do izražaja dolazi u drugome činu Camolettijeve komedije kad igra kontinuirane proizvodnje zabuna, grube dosjetke i erotikom motivirane motorike dijelom prelazi u mim. U predstavi Nine Kleflin suptilno su i planski dozirani vulgarizmi i erotika, dok se neplanski odvija i doziranje glumačkih izvedbi.

    Ovacije je očekivano pobrala Oriana Kunčić, koja je imala i najlakši zadatak u odnosu na publiku – trenutačno nasmijavati tipom moderne vlajine gastarbajterice, što je odradila solidno, premda je na trenutak ostavljala dojam kao da se dosađuje, a bilo je trenutaka i u kojima je, očekujući reakciju gledatelja (u trećoj uzastopnoj izvedbi) ulagala napor u suzdržavanje od promatranja vlastite izvedbe, odnosno smijanja samoj sebi. Njezin lik kuharice s prepoznatljivim crno/bijelim kostimom (kostimografiju potpisuje Sara Lovrić Caparin) i maskom (u ovom slučaju perikom) evokacija je maske zannija, sluge iz komedije od zanata / dell’arte, koji igra različite uloge ali uvijek ostaje u svom tipu, te čini okosnicu predstave u predstavi, istodobno predstavljajući i metateatarsku oznaku poigravanja žanrovima. Tipiziran je lik i njezinoga muža, grill majstora iz Boraje, kojega igra Krešimir Jelić, čija je pojava u maskirnoj (braniteljskoj) jakni trebala označavati vrhunac mima. Fizičkom impostacijom taj lik evocira i brešanovskog bildera iz Boraje a verbalnom ekspresijom i Bosanca bauštelca iz Boraje, no u prikazanoj ulozi, kao i u ulogama koje mu se eventualno mogu pripisati, njegova je izvedba neuvjerljiva i ne postiže urnebesni učinak; potpisnica ovih redaka u tom tipu lika na sceni bi rado vidjela Jakova Bilića, koji se ovaj put suzdržao u pozadinskoj funkciji ravnatelja kazališta.

    Bojan Brajčić na sceni je djelovao prilično izgubljeno, i to ne toliko u segmentu verbalnog izričaja, u kojem je disciplinirano održavao zamišljeni govor smušenoga zagrebačkog računovođe (ako se takav tip danas uopće zamišlja kao kajkavac umjesto kao Dalmatinac, Hercegovac ili štogod treće), koliko u segmentu tjelesne izvedbe. S druge strane, Donat Zeko fizički je izrazito dobro plovio scenom, uspio je i u razrađivanju tipa u karakter, no u verbalnom dijelu događali su se neujednačeni prelasci u organski idiom, koji nisu imali vidljivu dramaturšku motivaciju (iako je posve legitimno i da tip zagrebačkoga arhitekta bude Dalmatinac, no to bi trebalo jasnije artikulirati). Ana Perković u ulozi supruge pomodarke ulogu je odradila ujednačeno, vidljiv je i pokušaj karakterizacije. Svakako je najbolje svojoj ulozi pristupila Franka Klarić koja se igrajući influencericu iz Splita dosljedno zadržala u tipizaciji koja prelazi u karikiranost i to je radila na trenutke izvrsno, posebno u dijelu facijalne ekspresije.

    Scenografiju potpisuje Branko Lovrić Caparin, a čini je mnogo puta viđeni interijer s vratima, koji u ovoj predstavi djeluje i malo razbacano, te stolom koji se pretvara u kulisu.

    Šibenskim trgom smještenim izvan zidina grada – Poljanom, nekoć se šetalo dotjerano i po ustaljenim pravilima: znalo se gdje je mjesto starijoj gospodi, gdje mlađariji, tko se šeta gornjim redom tko donjim, tko sjedi na stepenicama kazališta a tko razgovara pod Jadranskom bankom, pa se neko vrijeme nije šetalo uopće, a sad se prolazi neopterećeno, u patikama i šlapama i bez pravila. U šibenskom kazalištu na rubu Poljane u više su navrata igrali Brešanovi Veliki manevri u uskim ulicama u kojima je lik doveden u klasičnu zabunu oko toga što je san a što java, a sad se, u recepcijski usporedivom komadu (koji tendira pučkoj prijemčivosti) produkcija zabune temelji na narativu ko tu koga j... U formi koja površinski zahtijeva od znanja ispražnjenog gledatelja, na koncu zbunjen ostaje onaj tko ne poznaje pravila žanra. Moglo je ispasti i gore kad već nije ispalo bolje.

    © Gordana Čupković, KAZALIŠTE.hr, 16. listopada 2023. 

kritike i eseji