Uspješan presjek monodramskih ostvarenja
1. Zadarski festival monodrame, 28. kolovoza - 4. rujna 2023., Drama Plus i Kazalište lutaka Zadar
-
Napustio nas je vrsni zadarski glumac prvak, lutkar Kazališta lutaka Zadar Zlatko Košta. Njemu u čast, umjetnički ravnatelj Drame plus Vinko Radovčić i ravnateljica Kazališta lutaka Zadar Iris Pavić Tumpa utemeljili su 1. Zadarski festival monodrame koji je imao natjecateljski karakter. Sudionici su se borili za statuu Zlatka Košte u čijoj je izradi između ostalih sudjelovao i njegov brat Robert Košta. Na pozornici Kazališta lutaka Zadar od 28. kolovoza do 4. rujna 2023. u vrlo intimnoj atmosferi za glumca i publiku predstavilo se osam monodrama različitih po pristupu, namjeni i sadržaju. I dok je predstava Sagradit ćemo kuću bila namijenjena predškolskoj i osnovnoškolskoj djeci, predstava Dodaj me namijenjena je tinejdžerima, a ostale monodrame govore o muško-ženskim odnosima s aspekta muškarca Pračovjek ili žena u monodramama Zemlja vukova i Digitalno sama. U monodrami Kabaret Valeska oživljava se život performerice Valeske Gert, a izbornik je još u svoj program uvrstio i tragikomičnu monodramu Mala čuda kao kombinaciju realne i nadrealne priče.
Monodrame inače predstavljaju ogroman izazov za izvođače jer jedan glumac mora nositi cijelu predstavu, koristeći mješavinu vještina kao što su naracija, fizički izraz, rad s likovima i dijalozi. To je gluma bez sigurnosne mreže, nema izlaza, nema kolege glumaca na koje bi se mogli osloniti, a često je i malo scenografije i rekvizita. Samo oni, publika i stranice teksta s kojima se plete neka čarolija. To je jedna od najtežih formi koje glumac može izvesti. S druge strane postoji i čarolija za glumca koji vole proces analize scenarija i stvaranja slojevitih likova, jer tekst koji obično odaberu nudi obilje materijala na kojem treba puno raditi.
U teatrološkoj literaturi piše kako je predstava za jednu osobu ili one man show solo izvedba u kojoj sudjeluje komičar ili glumac i zabavlja publiku. Međutim, predstava za jednu osobu može biti s jedne strane razmišljanje komičara o nekoj temi, a s druge strane može tematski zadirati u različita područja koja nužno nisu komična. U predgovoru knjige Extreme Exposure, urednica Jo Bonney koristi izraz „solo izvedba" kako bi obuhvatila i one izvođače koji nemaju nužno komičarsku povijest. Ona tvrdi da su svi solo izvođači pripovjedači, jer svi imaju priču ili zaplet. Prema njenom mišljenju, karakteristična crta solo izvedbe je u čestom nedostatku četvrtog zida koji bi odvajao izvođača od publike jer solo predstava očekuje i zahtijeva aktivno uključivanje ljudi iz publike. Iako je to često slučaj, kao u nastupima izvođača koji dolaze izravno iz tradicije stand-up komedije, to nije uvjet: neke solo predstave, poput Krappove posljednje vrpce Samuela Becketta, izvode se bez direktnog obraćanja izvođača publici.
Autorski projekt Edvina Liverića i Nike Ivančić Cabare Valeska, kao završni rad glumice studija Glume i medija Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, nastao je prema biografiji plesačice, glumice i kabaretske umjetnice Valeske Gert, poznate po svojim radikalnim solo nastupima pred Drugi svjetski rat. Plaketu i pozlaćenu statuu Zlatka Košte ponijela je kući upravo Nika Ivančić, koja je oduševila žiri u sastavu: Teodora Vigato, Jasna Ančić i Dominik Karakašić i jednoglasno su odlučili da upravo njoj pripada nagrada za najbolje izvedenu monodramu na 1. Zadarskom festivalu monodrame. Nika Ivančić svojom glumačkom snagom oživljava život danas već zaboravljene glumice i pionirke performansa ali i razdoblje prve polovice 20. stoljeća. Valeska je poznavala i družila se s mnogim značajnim ličnostima toga doba, što glumica interpretira tako da se publika pita je li se zapravo družila s umjetnicima koji su obilježili prvu polovicu 20. stoljeća ili su sve to samo tlapnje stare glumice kojoj se ruke tresu i po sceni se starački polako kreće. Predstava Cabare Valeska rađena je prema posljednjem intervjuu Valeske Gert. Nika Ivančić je na početku monodrame starica koja prebire po svojim sjećanjima i na kraju nestaje u svojoj fotelji, ali starica Valeska u tijelu mlade Nike Ivančić vrlo često oživi u najboljim svojim godinama i ulogama kako bi nam pokazala svoju kabaretsku točku i vratila nas u vrijeme pred Drugi svjetski rat u Njemačku ili nas impresionira izvođenjem harakirija. Kućni ogrtač i neutralna odjeća u trenutku uz minimalne dodatke postaju nekonvencionalni kostime kakvima je Valeska bila sklona. Desetljećima nakon smrti postala je ikona buntovnog i eksperimentalnog performansa za mlađe umjetnike diljem Europe – od Davida Bowieja do Marine Abramović, i nije čudo da je potaknula glumicu Niku Ivančić da je utjelovi.
Publika je također mogla glasovati na kraju svake predstave. Prvu nagradu publike dobila je Sanja Milardović – autorica teksta, redateljica i izvođačica iz Teatra EXIT i TeatruM, koja se predstavila tragikomičnom monodramom Mala čuda. U monodrami predstavlja vrlo slojeviti narativ koji fragmentirano prati sadašnjost i prošlost spisateljice u kombinaciji s nadrealnom i apsurdnom pričom oko ad hoc izmišljene junakinje Flore. Glavna junakinja je nedavno izgubila blisku osobu i pokušava pisati roman kao terapiju. Njezin lik Flora buni se zbog apsurdnih situacija u koje upada, ali se u njima prepoznaje i sama junakinja monodrame.Premijerno je monodrama izvedena u Teatru EXIT 12. studenog 2021., a ideja o monodrami stara je sedam godina i mijenjala se vremenom kroz različite improvizacije, kazala je Sanja Milardović. Priču o osamljenoj i tužnoj Ani koja pokušava napisati roman zaokružila je u cjelovitu predstavu dramaturginja Beatrica Kurbel i pomoćnica redatelja Nadia Cvitanović. U monodrami ima autobiografskih elemenata, vlastitih promišljanja i stavova o današnjem društvu, jer likovi kao i autorica nailaze na licemjerstvo s kojima se svakodnevno bore. To su različite stvari koje ne izgovaramo, ali se nakupljaju u nama. Autorica problematizira činjenicu kako se sve mijenja i ako plačeš, već sljedeći dan ili čas smijat ćeš se. Također, da nije lako biti čovjek, ali onda opet nije lako biti niti kit koji pjeva na drugoj frekvenciji i nitko ga ne čuje. I poruka predstave bi bila da su mala čuda uvijek i svugdje oko nas, samo ih treba naučiti prepoznati. Sanja Milardović je vrlo inteligentno odabrala temu – borbu mladih ljudi u njihovoj svakodnevici za preživljavanje u traumatskim situacijama. Nijansira portret mlade žene koristeći se nepatvorenim humorom. Igra slobodno bez dodvoravanja publici, a istovremeno snažno predstavlja lik s empatijom za njenu krhkost.
Zemlja vukova je autorski projekt Tonke Mršić i Gale Nikolić nastao na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, a s monodramom nastupa u produkciji APURI i Teatar Ulysses. Crna komedija s elementima apsurda propituje što znači biti žena u maloj zajednici kao što je Lika. Tonka Mršić je rodom iz Gospića i nekako poznaje mentalitet svoje patrijarhalne Like, ali prelazi okvire lokalnog kolorita i problemi se mogu osjetiti daleko šire. Monodrama je zamišljena kao triptih. Tri Ličanke u različitim stadijima života govore o patrijarhalnom društvu, tradicionalizmu, položaju žene u braku i posljedicama rata.
Prvi ženski lik je majka koja uporno zove sina jer priprema ručak. Vrlo brzo saznajemo kako je poginuo u ratu i nije ga uspjela pokopati. Druga priča je o trudnoj Ličanki koja naglašava da nosi muško dijete. Najveći joj je životni uspjeh što se uspjela udati. Njena priča razvija se telefonskim razgovorom s prijateljicom koja nije udana i u preljubničkoj je vezi s njezinim mužem. Treća priča je o mladoj ženi koja se pokušava oteti okovima patrijarhata i očeve snage i slobodno izražavati svoju ženstvenost, ljubav i seksualnost te mašta o bijegu u Englesku, ali za kaznu će biti stavljena na lance jer je otac namjerava udati za nacionalno prikladnog muža. Ovaj dio završava tako da se žena guši pod lancima. Katarza se događa u nekoj vrsti epiloga kada se ista glumica pojavljuje u bijeloj haljini dok su sve žene odjevene u crno. Tri priče povezuje Tesla, koji visi iznad njihovih glava i kojem se one povremeno obraćaju. U naturalističkoj glumi Tonke Mršić iz svake njene riječi i geste izviru s jedne strane predrasude i stereotipi a s druge strane moraliziranja, jer se svi moraju pridržavati tradicionalnih društvenih pravila. Scenografija je također naturalistička pa se na sredini pozornice nalaze lički krumpiri, boca rakije i neizostavna sjekira, ali i bijeli drveni križ koji također ima važnu ulogu u životu triju žena.
Prema tekstu Karle Leko Sanja Grgina je s redateljem Vinkom Radovčićem postavila na scenu predstavu pod nazivom Sagradit ćemo kuću ponovo. Na praznoj sceni Sanja Grgina odjevena u crni kostim utjelovljuje djevojčicu Dunju i samo pomoću krede gradi tužnu priču o ljudima koji su izgubili sve i moraju kuću sagraditi ponovo. Djevojčica Dunja predstavlja jednu od tisuću djevojčica koje su u potresu izgubile sve ili barem misle kako su izgubile sve. Lutkarica u Kazalištu lutaka u Zadru naravno da ima lutku na koju će s jedne strane usmjeriti sva svoja razočaranja, a s druge strane ona će postati njena najbolja prijateljica. Lutka Lila nije scenska lutka i Sanja se prema toj lutki uglavnom odnosi kao prema lutki igrački. Ona u ovoj priči/predstavi ima didaktički zadatak koji bi glasio kako je puno važniji dom nego kuća i dom je ono što nosimo u srcu, a kuća se – kako kaže sam naslov, može ponovo sagraditi. Iako u kazališnoj knjižici piše kako je predstava namijenjena predškolskoj i školskoj djeci, ona je vrlo prihvatljiva i za odrasle jer nas uči kako materijalna strana života nije bitna. Osim toga, Sanja Grgina je svojim velikim glumačkim sposobnostima pokazala više od pedagogije. Ona je glumica iza koje stoji neupitna glumačka vještina i briljantan osjećaj za ritam. Kao glumica i lutkarica se već odavno i dokazala, što je izvrsno pokazala u ovoj monodrami.
Sasvim drugačiji pristup monodrami imali su Peđa Gvozdić s monodramom Pračovjek i gost iz Slovenije Simon Šerbinek predstavom Bogaljeva obrana. Svaki na svoj način nasmijavali su publiku monodramama različitih žanrova.
Peđa Gvozdić, redatelj i glumac, dolazi iz Zorinog doma u Karlovcu i za svoju monodramu odabrao je poznati tekst Pračovjek Roba Beckera, koji je preveden na 25 jezika i izvodi se u 52 zemlje. Autor je proučavao razliku između muškaraca i žena još u prapovijesti kako bi stvorio stereotipe muško-ženskih odnosa. Glavni junak se posvadio sa ženom i počinje pričati o vremenu kada su muž i žena više ovisili jedan o drugome. Međutim, odnosi su se postepeno počeli mijenjati pa zaključuje kako su danas odnosi muško-žensko više potrošna roba, bez kompromisa. Nasmijavajući publiku, pokušava pomiriti nepomirljivo.
Intenzivna glumačka igra Peđe Gvozdića sadrži mnoštvo transformacija, što zahtijeva veliko glumačko umijeće. Muško-ženske odnose priča u standupovskoj maniri jer sam nastup ima pomalo zabavljačke odlike. Komentira aktualne društvene teme, dominira lokalizacija pa nam se čini kao da je iz Hrvatske, publika je blizu, doima se kao da se čitava predstava improvizira, glumački igru izvodi vrlo jednostavno i prilagodljivo zadarskim uvjetima pa se po svim ovim odlikama na neki način približio stand-up komedijama. Naime, stand-up komedije su u dosluhu s publikom, obrađuju obično aktualne teme, također se bave svakodnevicom i sve postaje komedija u znaku crnog humora, satire i sarkazma.
Glumac Simon Šerbinek i redatelj Matijaž Latin predstavili su neobičnu monodramu Bogaljeva obrana ili Kriplov zagovor u produkciji Kulturno umjetničke udruge Borza, Lutkovno gledališče Maribor i Društva paraplegičara Podravje. U Zadru je igrao predstavu prvi put na hrvatskom. Ovo je druga monodrama glumca invalida, i dok je prva pod nazivom Krhkost nastala prema eseju Jeana-Claudea Carrièrea, monodrama Bogaljeva obrana na originalan način predstavlja autobiografsku priču o rehabilitaciji i integraciji osoba s invaliditetom u društvo. Priču priča naizgled opušteno, s velikom dozom društvene kritičnosti i autoironije. Ruši tabue i dotiče bolne teme vezane uz invaliditete.
Oznaka žanra nije najbitnija, ali može biti korisna u razumijevanju same drame. Ova monodrama objedinjuje različite žanrove: od angažirane stand-up komedije do dokumentarnog realizma. Monodrama Bogaljeva obrana, otprilike jednako kao i većina stand-up komedija, nasmije publiku ponekad od srama, ponekad od srca. Simon Šerbinek nekako govori kako stand-up forma potvrđuju da je život egzistencijalna komedija u kojoj su tragično i komično dvije neodvojive strane življenja te da se ono što je u jednom trenutku smiješno može prikazati u drugom trenutku kao tragično. Humor se javlja kao oblik suočavanja s traumama i životnim poteškoćama, ali ne u smislu poricanja bolnih situacija i izbjegavanja problema nego kao mogućnost njihova sagledavanja u znatno širem kontekstu. Pred publikom se predstavlja intimni prikaz glumčeve osobne priče koja je sudbinski obilježila njegov život i stigmatizirala ga. Unatoč gubitku nogu, a razloge nam nije naveo, on je nastavio živjeti, završio dva fakulteta i osnovao obitelj, te radi kao glumac. U monodrami bavi se različitim vrstama invaliditeta i mentalnim dijagnozama. Izvođač se okušava u različitim glumačkim tehnikama, uključuje pjevanje i unatoč invalidnosti i ples.
Neke vrste suvremenih tema dotaknule su se Petra Svrtan i Karmen Sunčana Lovrić koje se u monodramama bave ovisnošću o društvenim mrežama. Monodrama u izvođenju Petre Svrtan Digitalno sama zamišljena je kao one girl show u izolaciji. Predstava je nastala u produkciji Empiria teatar iz Zagreba. Autorica teksta Dina Vukelić i redateljica Iva Srnec Hamer u prvom planu postavile su osamljenu ženu imenom Sara koja je zatvorena u četiri zida i u životu se oslanja samo na društvene mreže. S jedne strane je svakodnevica koju ne živi, nego prihvaća nerealne slike stvorene online i tako se otvara danas sveprisutni problem fikcionalizacije života. Tijekom predstave prolazi faze svog djetinjstva, djevojaštva i odrasle osobe. Razlomljeni identitet u maniri postmoderne vodi prema fizičkom raspadu. Vrlo aktualne društvene mreže stvaraju lažnu sliku života i otkrivaju različite slojeve samoće. Petra Svrtan željela je predstaviti odraslu osobu ogrezlu u digitalnoj samoći prevođenjem unutarnje stanje lika u scenski jezik.
Autorska monodrama Karmen Sunčane Lovrić je crnohumorna komedija za mlade koja je satirična i tragikomična, propituje svakodnevno korištenje pametnog telefona, što dovodi do paralelnog života online i stvaranja virtualne stvarnosti i verzije sebe na društvenim mrežama. Glavna junakinja je Mirna, studentica koja baš ne mari za fakultet jer pokušava „živjeti svoje snove” i postati influencerica kao Miss Mar. S jedne strane radi lažnu sliku o sebi, a s druge strane postaje anksiozna. Vrlo aktualnu temu predstavila je u visokom akordu bez gradacija pa na momente gubi vezu s publikom i igra sama za sebe. Iako polazi od toga da je svijet influencerice upravo takav – nabrijan, monodrama je ipak rađena za publiku koja mora prihvatiti poruku.
Osam različitih monodrama u selekciji Vinka Radovčića stvorilo je presjek monodramskih ostvaraja uglavnom u Hrvatskoj, ali smo vidjeli i neobičnog gosta iz Slovenije. Predstavili su se uglavnom mladi glumci pred kojima je još mnogo monodrama ali i sudjelovanja u ansambl predstavama, a na nama je samo da se veselimo nekim njihovim novim izvedbama. Uspješnosti 1. Zadarskog festivala monodrame pored dobro odabranih predstava i izvrsnih izvedbi pridonijela je i mnogobrojna publika i svi se nadamo da će postati tradicionalni zadarski festival.
© Teodora Vigato, KAZALIŠTE.hr, 20. rujna 2023.