Angažirane scenske ispovijesti koje razlažu najintimnije ženske svjetove

Kolektiv Igralke, HNK Ivana pl. Zajca, Zavod VIDNE: Cure, atorski projekt ansambla i redateljice Tjaše Črnigoj

• 

  Predstava Cure autorica i izvođačica, novih riječkih glumačkih snaga Sendi Bakotić, Ane Marije Brđanović, Anje Sabol i Vande Velagić, uz autorsku podršku dramaturginje i redateljice Tjaše Črnigoj, suautorice i suscenografkinje te kostimografkinje Tijane Todorović, izvedena je premijerno 9. rujna 2023. u 20 sati u prostoru Exportdrva u koprodukciji HNK-a Ivana pl. Zajca, Kolektiva Igralke (što je naziv za spomenuti autorski i izvođački tim) i Zavoda Vidne, uz partnersku podršku Slovenskog mladinskog gledališča i Maske iz Ljubljane.

  Recimo Sad i Odmah da iluzija odavno ne stanuje na kazališnim daskama i da sve one koji bi klečali na trgovima s ciljem da se ona vrati u kazalište, lijepo molimo da to ne učine! Zašto? Zato što je dokumentarističko kao kazališni, ali i općeumjetnički koncept zaživjelo još u njemačkoj književnosti u međuratnome razdoblju i već tada ponovo otvorilo aristotelovsko pitanje odnosa stvarnosti i zbilje. Publici koja nije navikla u svojim očekivanjima na razgolićavanje zbilje i na percipiranje priča koje su „kao stvarne“ poručujemo da je iritantnost prema ovoj kazališnoj dramskoj vrsti moguća društvena reakcija, jer je dokumentaristička drama – angažirana drama.

  
  

  Spomenute autorice i izvođačice angažirale su se u ime svih žena i hrabro (unaprijed neosjetljive na poglede drugih u užoj i široj zajednici), naturalistički na kazališnim daskama progovorile o neprestanostima postojanja društvenih pisanih i nepisanih samovolja, muških i ženskih gledanja na NEKE STVARI, a naročito ONE ŽENSKE. Ženske stvari za njih su one koje cure, jer žene cure i stoga ih i u stanovitoj dobi i zovu curama. Riječ cura zamjenjuje one, samo ženske stvari koje dolaze mjesečno i o kojima brinemo i skrbimo u strepnji da ih imamo jer su znak zdrave društvene i intimne ženske očekivane životne uloge. Stvari cure i curile su svim ženama: bakama i majkama scenskih pripovjedačica kao i njima samima, koje su telefonskim razgovorima i listanjima obiteljskih albuma progovorile o nečemu o čemu se pristojno ne govori. Scenski razgovori odvode nas u pedesete i osamdesete godine prošlog stoljeće, kao i na prag ovoga 21. stoljeća.

  

  Kostimografski izbor tradicionalnih nošnji u sitnim naznakama njihovih različitosti provodna je nit razgolićene istosti u životnim stvarima jedne žene – bila djevojka, majka ili baka. Prate je glazbena zborska, skupna narodna napjevavanja, ženski glasovi, pomno konceptualno songovski uvršteni. Žena raste kao tema koja je pradavno bila dostojna Olimpa kao Zeusova kći, nimfa (scenografski ju je dostojna prevladavajuća bijela boja), a zatim postala ona koju treba roditeljski a i šire društveno vrebati, tući, zabranjivati joj, a sve da ne bi prestala curiti kad već jednom to krene iz nje. Curenje je nešto o čemu treba šutjeti, nikome ne dati ili dati ako OTAC odobri. S curenjem se na pozornicu uvlače strah, tajnovitosti, prešutna gledateljska odobravanja i negiranja niza scenskih i glumačkih postupaka, sve u ime prešućenih istina koje su baš u sridu odabrane ženske istine i zbog kojih predstava mora dobiti naznaku neprimjerenosti mlađima od 14 godina.

  Dijalozi pozorničkih žena izneseni su dokumentaristički, snimljenim telefonskim razgovorima koje prate fotografirani ženski portreti. U monolozima scenskih kćeri glumice odmjerenom pripovjedačkom dikcijom i gestama otvaraju vlastite intimne svjetove. Snažne ženske i glumačke glasove pripisat ćemo Ani Mariji Brđanović i Anji Sabol. Zapne li koja riječ u grlu ili je koja od preostalih pripovjedačica ponovi, sve se utapa u igri fikcije i fakta, iluzije i činjenice, u mladosti koju nose scenske CURE i sasvim je zanemarivo.

  

  Kolektivu Igralke i timu predstave CURE hvala na umjetničkom doprinosu pravima žena da pri odrastanju budu spram muškaraca jednako radoznale u propitivanju svoje seksualnosti koja je kao intimno a ne javno dobro NJIHOVA STVAR KOJA, i kada curi i kada ne curi, predstavlja njihovu jedinstvenu svetost kojom se imaju pravo osjetiti uzvišenima jer iz curenja nastaje ŽIVOT kojemu je žena mati, sestra, kći, baka. Život koji je u ovoj predstavi jedini prikazan iluzijom – kečapom koji curi!

  Predstava je umjetnički otvoren predmet kao i njezina tematska okosnica, a izgovorena šutnja za publiku (širu i stručnu) podložna je raspravi.

  Sad ili nikad, recimo – DA angažiranom kazalištu!

  © Marijana Trinajstić, KAZALIŠTE.hr, 19. rujna 2023.

  Autorice: Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Tjaša Črnigoj, Anja Sabol, Tijana Todorović, Vanda Velagić
  Redateljica: Tjaša Črnigoj
  Scenograf: Ivan Botički
  Oblikovanje svjetla: Marin Lukanović / Tjaša Črnigoj
  Autorica videa: Mara Prpić
  Grafičko oblikovanje i ilustracija: Tanja Blašković
  Tehnički voditelj predstave: Marin Lukanović
  DJ i inspicijent: Marin Butorac
  
  Igraju: Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol, Vanda Velagić

Piše: