Rimski polusvijet i patrijarhalni Dubrovčani

10. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta od 1991. do danas: Marin Držić, Dundo Maroje, red. Ivica Kunčević, DLJI, Ribarnica, 2000.

  • Marin Držić, <em>Dundo Maroje</em>, red. Ivica Kunčević, DLJI, Ribarnica, 2000.

    Ivica Kunčević u svojoj je karijeri režirao četiri Držićeva Dunda Maroja. Prvi i najvažniji dogodio se u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 1981. godine i bio je odviše subverzivan da bi se te iste godine preselio na dubrovačku ambijentalnu pozornicu. Drugi se zbio u češkom gradu Brnu 1989. godine a treći u Slovenskom ljudskom gledališču u Celju 1996.

    Četvrti se dogodio u potrazi za novom ambijentalnom pozornicom, koja je svojom do tada neiskorištenom simbolikom i konfiguracijom prostora redatelju otvorila i koncepciju predstave, bez koje bi se, prema vlastitim riječima „bio teško upustio u svog četvrtog Dunda“.

    O čitavom pothvatu i ideji postavljanja, Hrvoje Ivanković u svojoj kronici tragom kritičkih zapisa Držić na Igrama, piše: „I ovoga puta Kunčević je Držićevom remek djelu prišao kao potencijalno subverzivnom štivu, kroz čije se podzemne tijekove mogu nazrijeti i aktualne društvene korelacije. Ambijent mu je, dakako, poslužio kao metafora; prostornim rasporedima istodobno su sugerirane antiteze imanentne Držićevom djelu te skicirana načela mafiokratskog društvenog sustava i odnosa u novom, tranzicijskom svijetu. Laura, pretvorena u simbol vlasti, tjelesno nije bila prisutna u Kunčevićevoj dramaturškoj obradi, no sve vertikale igre ipak su vodile prema njezinoj rezidenciji na taraci Kneževa dvora, a kroz stalni sukob između gornjeg, glamuroznog svijeta i pučke živosti place, ogrezle u mnogim porocima, razigravala se i razrađivala opreka ,veliki-mali', oni nazbilj i oni nahvao; opreka koja je Kunčevićevog Dunda maksimalno približila suvremenosti“.[1]

    U knjizi Ambijentalnost na dubrovačku redatelj Ivica Kunčević piše o svom četvrtom Dundu.

    „Ja sam Lauru uselio u Dvor, u mjesto političke, društvene i financijske moći“, objašnjavao je kasnije Kunčević. „Toliko sam je uzdigao da je postala nevidljiva i dostupna samo rijetkima. (...) One gledatelje koji visoke zidine i taracu nisu prepoznavali i iščitavali kao stražnji dio Dvora, kućica s osiguranjem pred ulazom upozoravala je na tip mjesta, a visina zidina jasno im je davala na znanje da je to mjesto do kojeg ne može svatko pristupiti.(...) Samo genijalni Pomet može bez novaca dosegnuti Laurine dvore. Zaštićena kombinacija financija, prostitucije i politike gledala je s te visine na malen, bijedan svijet ispod sebe. Obični smrtnici s place, kao i publika, mogli su samo na trenutke nazrijeti tamo gore raskoš i blještavilo njima nedostižna svijeta. (...) Uzvišenje Laure do znaka društvene moći pratila su i druga rješenja na kojima se bazirao ovaj moj socijalno osviješten i politziran Dundo. (...) Po placi su se motali nadničari koji su s karića istovarivali robu za kafiće, pa šverceri, policija, male prostituke; ukratko-Talijani. (...) Taj rimski polusvijet i Dubrovčani koji su duže živjeli u Rimu bili su suvremeno kostimirani. Patrijarhalni Dubrovčani koji su došli spasiti što se spasiti može probijali su se kroz njima stran i zazoran ambijent u renesansnim kostimima. Ta dva svijeta bila su u stalnoj napetosti.“

    Marin Držić, <em>Dundo Maroje</em>, red. Ivica Kunčević, DLJI, Ribarnica, 2000.

    „Dubravka Vrgoč je upravo u načinu na koji je Kunčević provukao lik Negromanta kroz cijelu predstavu vidjela i ključ njegove interpretacije Dunda Maroja, stavljajući ga u istu ravan važnosti s koncepcijom prostora (nužno povezanom s izostankom Laure) te kostimografskim rješenjima“, prenosi Hrvoje Ivanković.[2] „Treća je točka u postavi novoga festivalskoga 'Dunda Maroja' negromancija koja se ostvaruje upravo teatarskog igrom“, zapisala je. „Predstava započinje pjesmom Hare Krishne (članovi Iskon centra za vedske studije iz Zagreba, op. H. I.) i pojavom Negromanta u sjajnoj interpretaciji Pere Kvrgića. Njegova je nazočnost prepoznatljiva u gotovo svakom prizoru izvedbe. Čini se kao da upravo on povlači kazališne smjerove, započinje, vodi, završava dramu. Kazalište je okvir komičnim nesređenostima, kroz teatarska čarobnjaštva ponajbolje se prevladava nevolja, teatar troši stvarnost i opravdava ju... No, u toj kazališno atraktivnoj ideji nedostajalo je pokrića u glumačkim portretiranjima aktera držićevski nesređenog svijeta. Lišen funkcije središta kazališnog gledanja, u vremenu sada već napokon nesklonom autoritetima moćnih očeva, Dundo Maroje Krune Šarića postaje... gotovo epizodnim likom, osobom koja povezuje scenska događanja. U konvencionalnim otklonima bez dovoljno energije Ivo Katić predstavio je Marojeva slugu Bokčila. I Maro Martinović u ulozi Mara Marojeva i Đorđe Kukuljica u ulozi njegova sluge Popive igrali su iz nekog drugog plana, odveć sa zadrškom, kao da ne žele osvajati ili prisvajati prostor igre.“ [3]

    U zadanim parametrima prostora/igre, prema mišljenju Dubravke Vrgoč, najbolje su se snašli Predrag Vušović kao „Pomet iz prinude, lik kojega nesreća doista tjera na spretnost, ugroženi sluga kojega privlači kazalište“ te Barbara Rocco „koja je uspjela s lakoćom dočarati sudbinu sluškinje s tarace“. Jasen Boko se, unatoč razložnoj primjedbi kako je upravo Petrunjela „mjesto na kojem se najviše osjetio nedostatak Laure jer je glumački izgubila niz scena u kojima se štošta moglo pokazati“, načelno složio s tim mišljenjem, baš kao i s ocjenom Vušovićeva Pometa: po njemu je on bio „dramaturški motorin koji točno zna kad komediju treba povući, a kad zastati i izgovoriti one slavne monologe o trpezi kojima se i Vušović... uvrštava u antologijske Pomete“.[4]

    Uz manje-više kurtoazna spominjanja Popive Damira Lončara, koji je „duhovito balansirao rubom glumačkog pretjerivanja, a opet… ostajući s prave strane“[5], Tripčeta kojeg je „u vrlo živoj i promišljenoj interpretaciji Pjer Meničanin pretvorio u modernog mladića s naprtnjačom na leđima“[6], Sadija Dražena Kühna, Grubiše Dražena Čučeka i drugih glumaca iz ansambla, svi kritičari apostrofirali su i tri efektne minijature družine koja dolazi u Rim tražiti Perinog odbjeglog vjerenika: „Pamtit će se dugo i scene slavnog dubrovačkog terceta koji je iz malih epizoda napravio glumačko biserje: Miše Martinović kao Dživo slab na rimske momke, Milka Podrug-Kokotović (Perina baba) i pomalo ocvala Pera… u kreaciji Doris Šarić-Kukuljice – sudionici su najtočnije režiranih i odigranih scena predstave“.[7]

    Marin Držić, <em>Dundo Maroje</em>, red. Ivica Kunčević, DLJI, Ribarnica, 2000.

    Kritičaru Slobodne Dalmacije u predstavi su, pak, najviše zasmetali kostimi Danice Dedijer i rekvizita koja se koristila, čime je izravno polemizirao s jednom od tri nosive ideje Kunčevićeve koncepcije. „Da dolazimo iz zaostale provincije i da smo oduvijek odatle dolazili“, zapisao je, „to smo već čuli, ali teza da smo, barem odijevajući se zaostali jedno četiri stoljeća, dramaturški baš i ne drži vodu. Pogotovo kad joj se dodaju raznorazni recentni izumi, pa će junaci u gostionicama piti iz plastičnih polulitrenjaka, u kojima inače stoji mineralna voda, dostavljat će se u gostionicu gajbe coca-cole..., pit će se espresso i čitati novine, red će čuvati karabinjeri… a zabavu donositi bučni razglasi… Laurini poslovni partneri bit će onda gospoda u crnim odijelima i s tamnim naočalama, Maro fićfirić u žutom s nožem skakavcem, Popiva mladac u jeansu, a kurve ko kurve, šarene dame s dna kace našeg vremena. Tako elementi novog čitanja Dunda Maroja, prije svega dobro promišljeno i dosljedno realizirano vertikalno rješenje igraćeg prostora bivaju zagušeni kostimografskim i rekvizitskim doskočicama koje na tom nivou i ostaju ne otkrivajući suvislije scenske razloge svoga postojanja.“[8]

    Daliboru Foretiću se, međutim, opreka u kostimima nije učinila kao problem; dapače, vidio je u njoj „finu ironiju na dubrovački konzervativizam koji se nije mnogo promijenio od onog doba“, a iz njegove opaske kako je kostimografkinja tu operaciju izvela dosljedno, „ostajući u stilskim parametrima epohe za prve, a vrlo realistično odijevajući druge“[9], gotovo da se krila i neizrečena misao o dva različita, kostimima/epohama određena tipa glumačke igre. Na toj tezi moglo se, naime, također temeljiti kritičko čitanje Kunčevićeve predstave koja je, unatoč zamjerkama, uspjela kroz Držićev tekst prokomentirati stvarnost iz koje progovara. Nije to, doduše, bilo ostvarenje čiji bi tragovi bili usporedivi s onima koje su ostavile Spaićeve postave Dunda ili Skupa, ali je svakako bilo uprizorenje koje je pokazalo trajnu otvorenost Držićeve dramaturgije i svevremensku snagu njegove misli, nadahnute životnom filozofijom epohe u kojoj je stvarao, prije svega, savršenim osjećajem za društveni kontekst u kojem su egzistirali njegovi (anti)junaci. Zato je psihogram njegova vremena i mogao postati psihogramom našega prezenta, kako je to u završnoj riječi svoga osvrta primijetila i Dubravka Vrgoč: „Smijeh Kunčevićeve predstave je prigušen, komični tonovi bliski tragičnima, svijet raspadnut u fragmentima kaotičnih susreta i rastanaka, kao uostalom i naše vrijeme“.[10]

    (Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)

    © Petra Jelača, KAZALIŠTE.hr, 13. rujna 2023.

    Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija



    [1] Hrvoje Ivanković: Držić na Igrama, kronika tragom kritičkih zapisa, Hrvatski centar ITI, Društvo dubrovačkih pisaca, Zagreb, 2016.

    [2] Hrvoje Ivanković: Držić na Igrama, kronika tragom kritičkih zapisa, Hrvatski centar ITI, Društvo dubrovačkih pisaca, Zagreb, 2016.

    [3] Dubravka Vrgoč: 'Dundo Maroje' između tarace i place, Vjesnik, Zagreb, 16. kolovoza 2000.

    [4] Jasen Boko: U društvu petih ortaka, Slobodna Dalmacija, Split, 16. kolovoza 2000.

    [5] Isto (kao i u bilj. 5)

    [6] Dalibor Foretić: Hrid za slobodu, drugo prošireno izdanje, Matica hrvatska Dubrovnik, 2002.

    [7] Jasen Boko: U društvu petih ortaka, Slobodna Dalmacija, Split, 16. kolovoza 2000.

    [8] Isto (kao i u bilj. 8)

    [9] Isto (kao i u bilj. 7)

    [10] Hrvoje Ivanković: Držić na Igrama, kronika tragom kritičkih zapisa, Hrvatski centar ITI, Društvo dubrovačkih pisaca, Zagreb, 2016.

Piše:

Petra
Jelača