Izvrsna hormonska komedija briljantno napisanih i izvedenih uloga
Teatar EXIT, Ludens Teatar, Kulturni centar Osijek: Andrzej Saramonowicz, Testosteron, red. Jasmin Novljaković
-
Šest izvrsnih glumaca, svaki u raznovrsnim, kazališno intrigantnim i podatnim ulogama strukturiranima na temelju priča o ženama i ženskome rodu, ljubavnim i seksualnim zavrzlamama u prošlosti i sadašnjosti, arhetipskome muško-ženskome principu i izvrstan redatelj razveselili su gledatelje na pretpremijernoj izvedbi predstave Testosteron (16+) u četvrtak, 6. srpnja na 14. ljetnim noćima Teatra EXIT, u ugodnome kazališnome prostoru na krovnoj terasi Centra mladih Ribnjak. U najavi za Ljetne noći (od 6. srpnja do 4. kolovoza i od 7. do 16. rujna) naznačeno je da gledatelje čekaju vrhunske kazališne izvedbe, u njihovu će sklopu biti odigrano 27 naslova i 41 izvedba, a predstave će se, osim na Ribnjaku, održavati i u Studiju EXIT i u Teatru EXIT kao glavnom zamjenskom prostoru u slučaju kiše (gdje će se odigravati i program za djecu subotom ujutro u 11 sati).
Andrzej Bogdan Saramonowicz (Varšava, 23. veljače 1965.) poljski je redatelj, glumac, novinar, scenarist i dramaturg. Njegov prvi scenarij i film Napola ozbiljno donio mu je glavnu nagradu na izdanju Festivala poljskih igranih filmova 2000. godine i tad je započela njegova iznimna filmska karijera (napisao je, producirao i režirao neke od najvećih komercijalnih uspjeha poljske kinematografije). Godine 2007. na velika je platna stigla filmska adaptacija njegove kazališne predstave Testosteron koja je imala oko milijun i po gledatelja, a Jasmin Novljaković, redatelj predstave, profesor na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu, akademski redatelj, koji je završio kazališnu režiju na ADU Zagreb i PWST Varšava, obiteljski i profesionalno povezan uz Poljsku i poljski jezik preveo je tekst i režirao novu predstavu koja će nakon nekoliko pretpremijera svoju kazališnu praizvedbu imati ujesen. Majstora režije, bivšega sisačkoga kazališnoga daskaša krasi poseban smisao za humor, uvijek na granici groteske, poigravanje smiješno-tužnim i tužno-smiješnim prizorima, dinamična režija, znalačko čitanje podteksta, brzina izmjena scena i situacija, vremenski rezovi, gotovo filmsko montiranje kadrova, pomak u avangardu, a u dramskoj je Saramonowiczevoj teksturi našao izvrsno polazište za svoje redateljske ideje i dosjetke.
Glumci, većinom gavellijanci, koje smo zadnjih godina, osim u serijalima, gledali uglavnom u kazališnim koprodukcijama i na nekim privremenim pozornicama DKG-a (do željno očekivanoga otvaranja Gavelle jednoga rujna), uvjerljivi i duhoviti, uz veliko su odobravanje publike koja se unatoč kapima kiše u nekoliko navrata nije ni pomaknula, odigrali izvrsnu predstavu i već su sad potpuno spremni za premijeru najavljenu u jesenjim danima. Predstava je nešto dulja nego što je to kazališni običaj u zadnje vrijeme, u kojemu sve mora biti brzo i površno, ali publika bi vjerojatno pristala na još nekoliko sati glumačkih bravura. „Je li život podređen razumu, osjećajima ili smo radije robovi biologije? Upleteni u začarani krug požude, egoizma i želje za ljubavlju, pateći od usamljenosti, možemo li postići sklad sa suprotnim spolom i sami sa sobom? Ovo su neka od brojnih pitanja s kojima ćemo se suočiti nakon gledanja komedije Andrzeja Saramonowicza Testosteron. Iako to ništa ne najavljuje, autor nas stavlja uza zid svima važnih problema, koji se tiču našeg bića, seksualnosti i mjesta u svijetu. On to čini, zabavljajući publiku od prve do posljednje scene, bez pada forme ili usporavanja“, navodi se u Exitovim najavama.
Sve se događa u postvrijeme, u vakuumu vjenčanja, u marginalnome prostoru mogućega slavlja koje se zbog spleta okolnosti ne može realizirati, u polupraznu restoranu sa šankom lijevo, bubnjevima i ukrašenim podijem za glazbenike u pozadini (uz režiju, Jasmin Novljaković potpisuje i scenografiju), bijelim stolicama i stolovima na sredini koji se povezuju, udaljuju i pomiču u nizu slika od koji se svaka prekida u svojoj kulminaciji, a između je njih mrak za glumačku, scenografsku i vremensku promjenu (oblikovatelj svjetla: Zdravko Stolnik). Multitalentirani glumci u nekoliko situacija tuge i/ili veselja uzimaju instrumente, zauzimaju glazbeni podij i organiziraju prave male koncerte koji visokom umjetničkom razinom pariraju onima u parku Ribnjak (suradnik za glazbu: Mario Mirković). Svaka je uloga idealno napisana za kvalitetnoga glumca, nudi bezbrojne varijante i omogućuje kazališne bravure, promjene identiteta, svaka uloga donosi na scenu neku životnu tajnu koja se postupno otkriva u dijalozima, monolozima, dramskim situacijama, što je čini kompleksnijom i životnijom, a smijeh izaziva prepoznavanje svakodnevnih situacija koje su dodatno bizarno zaokrenute.
U većini su scena svi glumci na pozornici, s vrlo razrađenom mizanscenom, ali autor teksta i redatelj ostavljaju u nekim situacijama glumce same ili s glumačkim partnerima kojima pričaju svoju životnu priču i ljubavne i seksualne probleme koji se rekreiraju na uvijek nov kazališni način. Glumci donose pred publiku neobične sudbine dramskih osoba, tako jedan ne može uploviti u bračnu luku, što saznaje tek na vjenčanju, drugi se pokazuje kao slabiji muškarac unatoč tjelesnoj snazi, ali i otac više sinova, trećemu žena određuje sva pravila ponašanja, četvrti, religijski orijentiran, nevješt u zavođenju, blag i nepromiskuitetan ima najviše testosterona (što se saznaje jednim jednostavnim eksperimentom), peti je najsposobniji sa ženama, ali mu je posljednja djevojka ostala u drugome stanju, šesti je nesuđeni zavodnik mlade na vjenčanju koju nije nikad vidio, sedmi je gitarist s velikim uspjehom, ali i najčešće napušten, u usporedbi s cijelom galerijom prikazanih muškaraca.
Ivan Simon, nova nada hrvatskoga glumišta, prije fakulteta polaznik Nove Scene iz Vinkovaca (kao i Domagoj Ivanković), diplomirao na Akademiji dramskih umjetnosti u Osijeku, na testosteronsku scenu dolazi na početku predstave jedva živ, donose ga kolege glumci, s infuzijom koja ga pokušava revitalizirati nakon poraza pred matičarem. Izvrstan, uvjerljiv u ulozi Kornelija (u originalnome tekstu: Kornel Olendzki), zbunjen nad životnom situacijom, potišten, u načinu glume pomalo nalik neprežaljenome Saši Anočiću, s naočalama i pomalo razbarušen, koncentriran u svim situacijama, i kad leži na sceni, i kad izgovara monološke dijelove i kad šuti, komičan je i tužan istovremeno pokazujući ambivalentnost mladića toliko zate(o)čenoga životom. Biolog je, znanstvenik, ornitolog, a u drami je zoologija izvrstan kontrapunkt antropologiji, a ponekad i njezina nadopuna. Njegov otac Stavros, Enes Vejzović, Grk, polugrčkoga profila, glumački vrlo uvjerljiv, dominantan, suprotnost je svome nježnome sinu i tjelesno krhkome glumcu, u svadbenome odijelu oca koji bi trebao biti najsretniji jer je mogao oženiti (i drugoga) sina. U razgovorima se saznaje da je, autorski autoreferencijalno, producirao filmove, ali i da nije mogao odoljeti ženama, tako da se ne zna točan broj njegove djece, ozbiljno je komičan, komično je ozbiljan u replikama, gestama, mimici, autoritativan, brz u reakcijama, ali i ne tako snažan u ulozi kako to izgleda. Još je jedan njegov zakoniti sin, Janis, Janko (Janusz, Janis), mladi glumac Matija Gašpari (u alternaciji s Ivanom Grčićem), jedan od rijetkih Koprivničanaca koji je (2018.) upisao Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, bivši polaznik Dramskog studija Ludens teatra, koji često naziva suprugu jer imaju malo dijete, boji se njezinih reakcija, kao i toga da nije opravdao sva očeva očekivanja, podržava (polu)brata, suzdržan je i nervozan, kao da ne pripada tako postavljenome muškome svijetu.
Jedan od osnivača Ludens teatra, Koprivničanac sa zagrebačkom adresom, Sven Šestak, Gavellin glumac, u predstavi Degen (Sebastian Tretyn, tekstopisac), u ludičkome lingvističkome poigravanju kreten, vrlo je suzdržan, a pravi se njegov identitet saznaje u drugome dijelu predstave. Početak predstave provodi na podu, istučen, jer se sumnja da je s mogućom mladenkom imao aferu, dok se ne doznaju pravi razlozi takva ponašanja, kao i njegovi obiteljski odnosi. Jedna je od karakteristika predstave (glumljena) grubost, tuča, šamaranje, vrijeđanje, potenciranje, ponekad i karikiranje, muškosti, što nikad ne prelazi preko ruba mogućega neukusa, a predstava tako postaje još dinamičnija, atraktivnija, modernija. Glumci, odjeveni u funkcionalne kostime postsvadbene svečanosti, ponekad glume agresivno, ponekad u tišini jedu hladnu svadbenu juhu za bijelim stolnjakom kao u nekoj pomaknutoj i polovičnoj posljednjoj večeri, ali nikad prozirno ne podilaze publici, čak ni u opetovanoj situaciji povezanoj s instalacijom autora Vinka Vidmara: Transmenstrualna pipa (kostimografija i scenski pokret: Jasminka Petek Krapljan). Buba (magister Miśkiewicz, Robal), mikrobiolog, Kornelijev prijatelj je Ivica Pucar, koji se u cijelome nizu zagrebačkih predstava u posljednje vrijeme profilirao kao iznimno dobrodošao glumac za/na zagrebačku kazališnu scenu, decentan, precizan, pouzdan, vrlo osmišljene mizanscene i gestikulacije, s fino nijansiranom komikom.
Fistać (Fistach) je Hrvoje Klobučar, kojemu vrijeme uopće ne oduzima šarmantnost i mladenački stav, gitarist u tekstu i u predstavi, jedini s mladenkine strane na nerealiziranome vjenčanju, interpretator mnogih izazovnih glazbenih žanrova u karijeri i mnogih ljubavnih razočaranja, opušten, vješto koketira s publikom u maniri najpoznatijih glazbenika, ali se vrlo dobro snalazi i u ispovjednoj formi i brzo prelazi u novi glumački kod. Veliki je meštar ljubavnih znanja i savjeta konobar Tit (Tytus), čije ime u hrvatskome prijevodu izaziva brojne asocijacije i duhovite scene, i na Gavellinoj i na Exitovoj sceni čest i omiljen glumac, Filip Križan, koji nadgleda sve situacije, za sve ima rješenja, čak u njegovoj interpretaciji i neke zakrivene vulgarnosti koje izgovara dobivaju simpatičniju notu, sve namjernike nudi pićem za šankom, njemu se, kao i svim konobarima na svijetu, ostali povjeravaju, a on, naviknut na sve priče i motritelj i gotovo sudionik svih života, poznatih i nepoznatih ljudi, za sve ima lijek.
„Snaga Saramonowiczeve umjetnosti su inteligentni i briljantni, a istovremeno urnebesni dijalozi. Neki od njih svojom otvorenošću i grubošću skandaliziraju osjetljivije gledatelje. Jaka strana predstave je izvrsna struktura i brzi zaokreti radnje, koji bi bili dostojni najboljeg senzacionalnog filma. Saramonowicz majstorski gradi likove, a komedija, intrigantna i dinamična otkriva tajne njihovih života, smiješne i potresne. U prvoj recepciji predstavu doživljavamo kao laganu i duhovitu, začinjenu pikantnošću, priču o životnim dogodovštinama sedmorice tipova koji strastveno raspravljaju o … komadima, oprostite. (...) Konačno upoznajemo i pokretačku snagu koja određuje rodno ponašanje, kemijski spoj – testosteron. Ovaj muški hormon čini dramske likove robovima bioloških refleksa. On je taj koji odlučuje da su muževi, očevi i ljubavnici. Iako njegovo postojanje postaje jednostavno objašnjenje ponašanja likova, Saramonowicz ne staje na zaključku o dominaciji testosterona. U potrazi za mudrošću i skladom, mehanizmi koje je teško kontrolirati stalno nastaju, čovjek ima dušu, ali je i podređen biologiji i kemiji koje vladaju tijelom (ne slučajno, vitalni Stavros dolazi iz domovine Platona i Sokrata) o nezasitnom libidu i kako teško je održati ravnotežu između ovih elemenata svjedoče borbe likova. Povezuju ih žene, oni samo imaju želju za ljubavlju, ispunjenjem, sličan osjećaj izgubljenosti u svijetu i osjećaj usamljenosti. Ne uspijevaju ne samo u kontaktima sa suprotnim spolom, nego i u obiteljskim odnosima i međuljudskim kontaktima. Oni su primjer jadnog stanja čovjeka u današnjoj zbilji, kulturi u kojoj dominiraju šablone, jednako nedostižne koliko i prazne. Saramonowicz sve to pokazuje namigujući gledatelju, s osmijehom na licu, želeći im dobar provod.“
Hormonska komedija Testosteron započela je svoju karijeru 2002. nakon premijere u kazalištu Montownia u Varšavi, gdje je postala kazališni hit, a sigurni smo da će uskoro postati i hrvatski kazališni hit, jedan u nizu Exitovih briljantnih hitpredstava za koje šesto osjetilo ima kao redatelj i/ili producent i iza kojih uvijek stoji Matko Raguž, akademski glumac i umjetnički ravnatelj Teatra EXIT.
© Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 10. srpnja 2023.
Prijevod, režija i scenografija: Jasmin Novljaković
Kostimografija i scenski pokret: Jasminka Petek Krapljan
Instalacija Transmenstrualna pipa: Vinko Vidmar
Suradnik za glazbu: Mario Mirković
Oblikovatelj svjetla: Zdravko Stolnik
Dizajn plakata: Damjan UzelaIgraju: Ivan Simon (Kornelije), Enes Vejzović (Stavros), Matija Gašpari/ Ivan Grčić (Janis), Ivica Pucar (Buba), Filip Križan (Tit), Sven Šestak (Degen), Hrvoje Klobučar (Fistać)
Piše:
Muhoberac