Iznevjeravanje elementarnih zadatosti ambijentalnog teatra

8. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta od 1991. do danas: Marin Držić, Skup, red. Marin Carić, HNK Zagreb, koprodukcija sa DLJI, Boškovićeva poljana, 1997.

• 

  Prva postava Držićevog Skupa nakon legendarnog Spaićevog s Izetom Hajdarhodžićem u glavnoj ulozi bila je primljena dosta rezervirano i od kritike i od publike. Dramaturg redatelju Cariću bio je Hrvoje Ivanković, autor kronike tragom kritičkih zapisa Držić na Igrama. Donosimo ulomak iz njegove knjige, kao svjedočanstvo nastajanja predstave, ali i kao presjek kritičkih zapisa o samoj predstavi:

  „…nova postava Skupa je s četiri izvedbe tog premijernog ljeta odmah i završila dubrovačku dionicu svog kratkotrajnog scenskog života. Kao dramaturg te predstave s redateljskim potpisom Marina Carića mogu posvjedočiti da su njezine pripreme bile temeljite i ozbiljne, dugo se radilo na analizi i raščlambi svih dijelova teksta, svake uloge i povijesnog/društvenog konteksta iz kojeg je, paralelno sa svojim tipskim/kazališnim zaleđem, proizlazila, no u samoj izvedbi došlo je do kratkog spoja, koji se osjetio i u suzdržanosti kritike i u mlakom, rezerviranom prijemu publike. Dijelom se to vjerojatno dogodilo i zbog sjećanja na Izetova i Kostinog Skupa koji je u Dubrovniku stavio preteško breme na svaku iduću postavu te komedije, a dijelom i zbog iznevjeravanja elementarnih zadatosti ambijentalnog teatra koje su na Igrama već odavno postale conditio sine quanon svakog ambicioznijeg kazališnog poduhvata. Paradoksalno je, međutim, da se to dogodilo baš Marinu Cariću, vrsnom poznavatelju i interpretatoru hrvatskog dramskog nasljeđa te redatelju čije postave Judite i Filokteta na Splitskom ljetu spadaju u antologijska ostvarenja hrvatskog ambijentalnog kazališta. Skup je naime, nastao u koprodukciji Dubrovačkih ljetnih igara i zagrebačkog HNK-a, što je podrazumijevalo i njegovo dvostruko izvođenje: ambijentalno u Dubrovniku te ono zagrebačko, u konvencionalnom kazališnom prostoru.

  

  Carićeva namjera bila je povezati te dvije činjenice na način koji je već iskušao u nekoliko svojih ranijih predstava (Mesar iz Abervillea, Arden of Feversham, Kako je Odisej susreo Kiklopa): scenograf Željko Zorica izgradio je malu kazališnu pozornicu s kulisama (lako prenosivu u okvire HNK-ovske scene), zamišljenu kao jedno od onih povijesnih, tradicionalnih prizorišta na kojima su kazališne družine izvodile svoje predstave. Za smještaj te pozornice u Dubrovniku odabran je, stoga, izrazito neutralan prostor, na Boškovićevoj poljani, i to ispred arhitektonski apartnih kuća na njezinoj južnoj strani, nasuprot jezuitske crkve pri čemu se okolni prostor trebao mjestimično razigrati kroz komediji izvanjska događanja, a prije svega kroz svadbenu svečanost zamišljenu da nenametljivo sugerira stvarni pir na kojem se Držićevo djelo tobože prikazuje. U igru su, slijedom te ideje, uvedeni i izvorni konavoski zdravičar te ansambl Linđo s dojmljivim svadbenim napjevom Zbogom ostaj sele moja, no pokazalo se da je Skup odviše čvrsto upisan u tradicijski komediografski obrazac, a da bi mu Carićev uobičajeni postupak podastiranja teatrabilnih pučkih oblika pod tkivo teksta, mogao donijeti neka dodatna značenja i otvoriti nove dramske/komičke silnice.[1] Bila je to jedna od onih površno veselih predstava, izrazito lakrdijaškog znaka i predznaka“, zaključio je u svom osvrtu Kudrjavcev, primjećujući kako je „najveći hrvatski glumački karikaturist“ Žarko Potočnjak, u naslovnoj ulozi „premašio sve granice ljudskoga i postao neka vrsta grotesknog božanstva iz tko zna koje mitologije koja sleđuje smijeh“.[2]

  

  Postojao je, doduše, i drugi ključ čitanja Potočnjakove kreacije, onaj koji je upotrijebila Dubravka Vrgoč, primijetivši da je njegov Skup „u sebi iznalazio pokriće za proizvodnju ugroženosti u nesklonom mu svijetu“ te da je „ne povodeći se za jednostavnim rješenjima i očekivanim komičnim izvodima postao središtem“ te tjeskobne komedije, učinivši sve likove oko sebe usputnima.[3] I čini se da je na tom planu i došlo do ključnog problema u samoj izvedbi i njezinoj žanrovskoj impostaciji. Carić se, što je dobro primijetio Želimir Ciglar, trudio „detronizirati glavni lik“[4], no kako se sam komad opirao tom pokušaju, Potočnjakov Skup ostao je neumitnim središtem igre, ali se obojan tako mračnim i grotesknim tonovima nalazio u stalnom i neželjenom izvedbenom kontraefektu u odnosu na čitavu galeriju tipski čvrsto i konvencionalno determiniranih likova koji su ga okruživali, a među kojima su kritičari, uz pomalo ironično spominjanje Đure Utješanovića u travestiranoj ulozi Varive, najviše isticali Mariju Kohn (Dobre), Natašu Dangubić (Gruba) i Nikšu Kušelja (Munuo).[5]

  ---

  [1] Prema: Hrvoje Ivanković: Carićeva dubrovačka dionica, u: Marin Carić, urednik: Hrvoje Ivanković, Hrvatski centar ITI i Gradsko kazalište Komedija, Zagreb, 2011.

  [2]Anatolij Kudrjavcev: Bezrazložna skupoća, Slobodna Dalmacija, Split, 14. 7. 1997.

  [3]Dubravka Vrgoč: Znakovi tjeskobne komedije, Vjesnik, Zagreb, 14. 7. 1997.

  [4]Želimir Ciglar: Svatko je dobio svoje, Večernji list, Zagreb, 14. 7. 1997.

  [5]Hrvoje Ivanković: Držić na Igrama, kronika tragom kritičkih zapisa, Hrvatski centar ITI, Društvo dubrovačkih pisaca, Zagreb, 2016.

  (Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)

  © Petra Jelača, KAZALIŠTE.hr, 16. lipnja 2023.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija 

Piše: