Podijeljena mišljenja kritike kao dragocjen izvor za procjenu teatralnosti i igrivosti teksta
7. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta od 1991. do danas: Molière – Tudišević, Ilija Kuljaš – Građanin plemić / Le Bourgeois gentilhomme, red. Ivica Kunčević, DLJI, Festivalski dramski ansambl, atrij Palače Sponza, 1997.
-
Već sezonu nakon gostovanja Kazališta Marina Držića na Igrama s frančezarijom Ilija aliti muž zabezočen nepoznatog dubrovačkog autora, u režiji Tomislava Radića, uprava Dubrovačkih ljetnih igara, odlučila je producirati još jednu frančezariju. Odabir ovoga puta nije pao na anonimnog autora, nego na Marina Tudiševića, i njegovu adaptaciju Molierèovog Le Bourgeois gentilhomme, poznate komedije Građanin plemić. Režije se prihvatio Ivica Kunčević s Festivalskim dramskim ansamblom, s Mustafom Nadarevićem u naslovnoj ulozi.
Kritika je bila podijeljena u vezi ocjena predstave, čak i po pitanju uvrštavanja teksta ove frančezarije na repertoar. Zanimljivo je da je Anatolij Kudrjavcev primijetio kako „može manje-više zanimati povjesničare književnosti, ali njezinu vezu s današnjim teatrom gotovo nije moguće osmisliti. To se djelo danas može postaviti na repertoar jedino iz nekakvih egzotičnih, pustolovnih razloga koji lako poprimaju zadirkivačko obilježje, tj. rugaju se samome dramskom predlošku. (…) Dubrovnik, međutim, ostaje vjeran svojoj tradiciji i želi njome neprestano bojiti aktualnu fasadu. Stari govor i dašci bivšega života kao da su dovoljno jaka podloga za lokalne moderne spektakle, a druga se pitanja više i ne postavljaju.“ Što se same predstave tiče, kaže: „Redatelj Ivica Kunčević, majstor spektakla domaćeg ugođaja, prihvatio je zadane stvari kao sudbinu i upustio se u stvaranje živih slika koje govore. (…) Možda je najtužnija ujedno i najspornije bila uloga Mustafe Nadarevića (Ilija), koja se odrekla ljudskoga, čak i svega logičnoga, te postala lutkom osuđenom na puke djetinjarije. (…) Ipak, pojavili su se pojedinci koji su cijelom zbivanju neprestano pokušavali pružiti neki privid uvjerljivosti, što barem izdaleka podsjeća na životnost i njezine motive. Bio je to, u prvome redu, Goran Grgić (Frano), koji je upotrijebio neku odmaknutu logiku odnosa iz primisli, a najbližom mu se pokazala Jasna Jukić (Anica), spremna čak i na životno uvjerljivu šalu. (…)“. Dogodila se, dakle, predstava, zaključuje Kudrjavcev, „koja gotovo ničim ozbiljnim i umjetnički vrijednim nije uspjela dokazati razložitost svoje pojave na Dubrovačkom ljetnom festivalu, i njezina je sreća što ima vjernu, dobrodušnu publiku koja je vazda spremna na opraštanje.“[1]
Sasvim oprečno mišljenje imao je Dalibor Foretić, podcrtavajući važnost ambijentalnog odabira palače Sponza za izvedbu ovog teksta: „Kao što je Knežev dvor za Dubrovnik simbol vlasti, tako je Sponza kao carinarnica simbol gospodarske moći, ali, u današnjoj svojoj arhivskoj funkciji, i simbol kolektivnog pamćenja. I sada taj Kuljaš, naš Jourdain, skorojević koji misli da mu bogatstvo može dati plemenitaštvo i plemenitost, znanje i fine manire, izvrćući sve to u odurno smiješnu karikaturu, useljava u tu palaču. Svojim novcem kupio je dakle, Grad i njegovu gospodarsku moć, a možda hoće i njegovu prefinjenu uznositost kao životni izraz kolektivnog sjećanja. (…) Predstava inače u svemu slijedi i dobre i loše strane ove lepršave komedije, koje su u bitnim odrednicama zadržane i u Tudiševićevim preinakama i lokalizacijama. (…) Kunčević je nastojao izbalansirati te nesklapnosti, ali bi se ipak konačno rezultat mogao svesti u ono što je argument od komedije – sklad u neskladnosti. Kao izvođač predstave potpisan je Festivalski dramski ansambl, ali to je zapravo ansambl Kazališta Marina Držića, s dva jaka glumačka pojačanja -Mustafom Nadarevićem u naslovnoj ulozi i Goranom Grgićem kao gosparom Franom. Bilo je zadovoljstvo vidjeti Nadarevića nakon dužeg vremena na sceni, ali, unatoč njegovu majstorstvu kojim vodi i kovitla igru cijeloga ansambla, ne čini mi se da je on idealna podjela za taj lik. Nadrević je glumac suptilne komike, istraživanja po unutrašnjosti lika, iznenađujućih, poetičnih poanti. Ilija pak traži glumca preigravajuće, tjelesne komike, zannijevskog lakrdijaša. Njegov je lik unaprijed zadan i tu se nema bog zna što psihološki istraživati. Stoga Nadarević do svoje prave igre dolazi tek na kraju, u završnom solo prizoru, vrhuncu i njegove i Kunčevićeve domišljatosti. (…) Mnogo lakše i elegantnije ostvario je svoj zadatak Goran Grgić. Gosparska prefinjenost, podmukla lukavost, podrugljivi prezri, nešto Casanovine dijaboličnosti moglo se očitati i liniji njegova lika od početka do kraja, kojemu je uspješno sekundirala, u rascvaloj ljepoti zavodljive udovice Anica Jasne Jukić (…).“ Hvalevrijedno je, zaključit će Foretić, „da se na festivalu počeo oživljavati korpus 'frančezarija', ne samo u našoj književnosti jedinstven fenomen Molierèovih prilagodbi. Tugaljivo je da su u ove dvije godine 'frančezarije', kao u zadnji čas smišljena žunta glavnim dramskim događanjima, svojom solidarnošću zasjenile velike dramske projekte festivala.“[2]
Kazališna kritičarka Dubravka Vrgoč jedina se pozabavila dubljom interpretacijom kako predstave, tako i razloga iza njezinog postavljanja, te ih pokušala idejno protumačiti. „Podešavajući prostor igre za pozornicu na kojoj se ogleda tragikomična figura Ilije Kuljaša, Kunčević se bavi problemom stranca u zbunjenoj sredini koja više ne uspijeva prepoznati prave vrijednosti. Stoga njegovo uprizorenje dubrovačke frančezarije nastoji predstaviti lakoću nesnošljive stvarnosti u vremenu što ne nalazi prave načine da artikulira svoja realna uporišta. Susret stranca sa svijetom izgubljenih vertikala ponajprije je komičan. To je susret koji poziva na igru, a smijehom pokušava potisnuti nerješive upitnosti. (…) Kunčevićeva režija je stilizirana, geometrijski zacrtana i zanatski nadasve točna. Na tragovima commedije dell'arte on razvija prizore koji bi trebali pojačati tragičnu varku u strukturi događaja što sam sebe razotkriva. Zanima ga ponajprije ona zamjena uloga po kojoj se Ilija Kuljaš u vlastitoj iluziji ponaša kao u stvarnosti. Zato se i smijeh u dubrovačkoj predstavi stišava, a svjesno potcrtana prazna mjesta očitavaju se ponegdje kao nedorečenosti.
Komičnost Mustafe Nadarevića u naslovnoj ulozi Ilije Kuljaša, dakako, nije izravna. Njegovo panično nastojanje da bude Drugi prožeto je tragičnim tonovima. (…) Odličnom igrom Goran Grgić prikazao je lik lukavog ljubavnika onom stilizacijom koja izravno pogađa redateljeve namjere. (…)
I dok se u posljednjem prizoru Ilija Kuljaš okreće zelencima u atriju palače Sponza, ostavljen sam u suočavanju s poništenim iluzijama svijeta, Ivica Kunčević postavlja pitanje na mjestu završetka.“[3]
Oprečna mišljenja kritike dragocjen su izvor za procjenu teatralnosti i igrivosti tekstova iz korpusa frančezarija, a nadamo se da će se iz ovih odlomaka tragom kritičkih zapisa budućim kazališnim stvarateljima roditi ideje za nova propitivanja, u kojem ih ključu i kakvome kontekstu dramaturški i redateljski čitati te postavljati.
[1]Anatolij Kudrjavcev: Karikatura karikature, Slobodna Dalmacija, 2. 8. 1997.
[2]Dalibor Foretić: Hrid za slobodu, dubrovačke ljetne kronike 1971-2001., drugo prošireno izdanje, Matica hrvatska Dubrovnik, 2002.
[3]Dubravka Vrgoč: Mjesto stranca u izgubljenom svijetu, Vjesnik, 2. 8. 1997
(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)
© Petra Jelača, KAZALIŠTE.hr, 13. lipnja 2023.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
Piše:

Jelača