Sličnost Držićevog Stanca i Molièrevog Ilije

6. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta od 1991. do danas: J.B.P. Molière: Ilija aliti muž zabezočen / Georges Dandin ou le Mari confondu, frančezarija, prerada nepoznatog dubrovačkog autora, red. Tomislav Radić, KMD Dubrovnik, gostovanje na DLJI, Držićeva poljana, 1996.

• 

  Uprava Dubrovačkih ljetnih igara, u 46. festivalskoj sezoni odlučila je ugostiti produkciju Kazališta Marina Držića s jednom frančezarijom, naslovom iz iznimno vrijednog korpusa baštinskih tekstova. Frančezarije su tipično dubrovačke preradbe Molièrea – neke potpisane, neke anonimne, koje broje dvadeset i tri djela nastala potkraj XVII. i početkom XVIII. stoljeća u Dubrovniku. Anonimni prevoditelji su ta djela najvjerojatnije i izvodili u okviru svojih kazališnih družina, a kako se ne radi samo o prijevodima nego o adaptacijama u dubrovačku sredinu, mentalitet i govor, frančezarije čine vrlo važan i karakterističan segment naše dramske baštine; one su skoro pa nova dramska djela. Bio je toga itekako svjestan redatelj Tomislav Radić kada se odlučio s ansamblom Kazališta Marina Držića postaviti preradu nepoznatog dubrovačkog autora iz 18. stoljeća Ilija aliti muž zabezočen, nastalu prema Molièreovoj komediji Georges Dandin. „Konstrukcija komedije je“, piše Dalibor Foretić, „naravno, ostala ista, ali su likovi komedije toliko promijenjeni; značajem, mentalitetom i jezikom označavajući sredinu u koju su implementirani da 'umjeteonstvo' neznanog prevoditelja prerasta puko prevođenje. Možda upravo zbog zatvorenosti grada, koja u izvorniku nije toliko naglašena, te prepoznatljivost našijenaca, Georges Dandin se u našoj preradi nadaje tipologiji komedijskih obrata u isti red u koji spada i nešto više od stoljeća prije napisana Držićeva Novela od Stanca.

  U noveli sa Stancem sudjeluje samo nekoliko obijesnih mladića. U uroti protiv Georgesa Dandina, alias Ilije, okupljen je, u smislu socijalne reprezentativnosti, cijeli grad: njegova žena, njezin ljubavnik, gospari, tast i punica, te sluge koje vjerno slijede nakane svojih gospodara. Jedini pomoćnik Ilijin je njegov sluga, ali on je tupaviji i zbunjeniji od njega i toliko marginalan da ta pomoć nije ni spomena vrijedna. Svi ti likovi grada kažnjavaju došljaka, bogata skorojevića, što se drznuo kupiti sjajnu palaču, oženiti svojim novcem djevojku iz više klase od one kojoj pripada, priređujući mu ne jednu, nego tri novele koje gradirano pridonose njegovu potpunu izbezumljivanju, tj. zabezočenosti.“[1]

  

  O predstavi Tomislava Radića kazališni kritičar Dalibor Foretić zapisao je: „U izvorniku Georges Dandin je naduti skorojević koji zaslužuje ono što si je sam zakuhao. U dubrovačkoj frančezariji Ilija gotovo da izaziva našu sućut, istu kakvu je, naročito u novijim interpretacijama, zavrijedio njegov nesretni prethodnik Stanac. Već ta korelacija opravdava izvlačenje 'Ilije' iz zapretanih revira dramske baštine. Toga posla poduhvatilo se Kazalište Marina Držića, iznenađujuće spremno s obzirom na aktualne kadrovske, financijske i organizacijske nevolje. U kazalištu je ona, naime, po zamisli redatelja Radića, koji je ujedno i scenograf, igrana u potpuno praznome prostoru. Na Držićevoj poljani ona je dobila svoju ambijentalnu scenografiju, jedan prekrasan palac, čiji portal izvrsno naznačuje vrijeme nastanka frančezarije i udovoljava svim njezinim prostornim i dramskim zahtjevnostima. (…) U suodnosima najčešće dueliranih likova Radić postiže učinke profinjene vizualne stiliziranosti i ona dominira dobrim dijelom predstave. Nevolje počinju kada se u dramskom tkivu javljaju elementi situacijske komike, za koje ni redatelj ni glumci nisu imali prave invencije, niti našli načina da ih razriješe, a kamoli da iz njih izvuku neku komičnu poantu. Na sreću, to su manji dijelovi predstave i ona ipak u cjelini djeluje mizanscenski rafinirano prilagođena ambijentalnome prizorištu.

  Rafinirane su i temeljne naznake očito dobro zamišljenih i prostudiranih likova iz kojih je svatko vukao i izvukao koliko je mogao. Sličnost Ilije sa Stancem spomenuta na početku, nametnula mi se iz koncepcije tog lika, koju je očito Radić sugerirao nositelju naslovne uloge Branimiru Vidiću. On je izvanredno živ i plastičan kada djeluje i govori, naročito u izvrsno razrađenim i protumačenim monolozima, ali kada zapada u pasivnost njegovo se lice, naročito oči, skrutnjavaju u neku masku tuge i patnje, koja ga čini prekomjerno nedjelatnim. (…) Komičnu igru do vrckave rasplamsanosti koja prevladava stilizacijske okvire razvio je samo Frane Perišin kao Đuro, djetić Franov. Njegova naizgled zbenavljena brbljavost koja ga pretvara u 'picaskandala' novele prerasta u pravu sganarellovsku razigranost Molièreove izvedenice commedije dell'arte, u kojoj briljira koliko u karakternim naznakama, toliko i u začudnosti, pa i u ekstemporiranjima čak i na slučajne povode, poput prolaza jedne mačke ni zakašnjele gledateljice prizorištem.

  

  Kostimi Ike Škomrlj skladno su se uklapali u vizualnu cjelinu, naznačujući značajeve likova, naročito kostim Ilijin, koji u tipičnom baroknom ruhu nenametljivo asocira na njegovo ruralno podrijetlo. Isto tako je nažalost premalo iskorištenoj, glazbenoj frazi Paole Dražić-Zekić lepršavost menueta prošarana dalekim odjekom gangi. U svemu, još jedno uspjelo osvajanje za suvremenost u našem vremenu još uvijek nedovoljno scenski vrednovanih frančezarija. Ilija je iz dandinovske prigluposti pretvoren u tragičnu žrtvu novela koje Grad čini s njime“.[2]

  Ilija aliti muž zabezočen je prva od dvije frančezarije tijekom devedesetih godina dvadesetog stoljeća na repertoaru Dubrovačkih ljetnih igara, dok ih je od početka festivala 1950. do rata 1991. bilo svega tri, unatoč tada iznimno bogatom repertoaru naslova iz domaće i strane starije književnosti.

  ---

  [1]Dalibor Foretić: Hrid za slobodu, dubrovačke ljetne kronike 1971-1996., Matica hrvatska Dubrovnik, 1998.

  [2]Kao  i u bilješci 1

  (Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)

  © Petra Jelača, KAZALIŠTE.hr, 10. lipnja 2023.
  

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija 

Piše: