Dašak optimizma i bezbrižnosti u teškim vremenima

5. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta od 1991. do danas: Marin Držić, Dundo Maroje, režija Krešimir Dolenčić, GDK Gavella/DLJI, Gundulićeva poljana, 1995.

• 

  Najgori ratni udari na dubrovačkom području do 1995. godine su već bili prošli, premda se ratna atmosfera još uvijek osjećala. Sve je bilo drugačije. Prvi poratni Dundo Maroje u režiji Krešimira Dolenčića prema ocjeni kritike prošao je vrlo dobro, a zbir svih dojmova donosi Hrvoje Ivanković u svojoj kronici tragom kritičkih zapisa Držić na Igrama:

  Iz psihoze „preklane dubrave“ pokušalo se s Držićem izaći dvije godine kasnije, u ljeto 1995., kada je na red došla nova postava Dunda Maroja, realizirana u suradnji s Dramskim kazalištem Gavella. Za redatelja je određen Krešimir Dolenčić, u čemu je, sa sjećanjem na njegovog studentskog Dunda iz 1984.,bilo puno logike, baš kao i u povratku na staro, omiljeno dundomarojište na Gundulićevu poljanu koju će u budućnosti duh ugostiteljstva i poduzetništva vjerojatno zauvijek oduzeti ambijentalnom kazalištu. Brojne, ali s ozračjem prostora dobro usklađene scenografske intervencije Tihomira Milovca (draperije na zidovima kuća, polugola zlatna Karijatida, tkaninom presvučeno stubište, dva velika pozlaćena ovala) i raskošni stilski kostimi Lea Kulaša sugerirali su dobra brjemena, a sveprisutna glazba Rajka Dujmića i Srđana Berdovića postala je dramaturški aktivni čimbenik te razigrane trosatne predstave koju je Dalibor Foretić nazvao „hudožestvenom“, vidjevši u njoj sve one kvalitete na kojima se temeljio scenski realizam Stanislavskog i njegovih sljedbenika: minucioznu mizanscensku i glumačku punoću slike, prožetost glazbom, iluzionističku začudnost scenografije i kostima te glumačku interakciju unutar pojedinih prizora, „temeljenu na karakternim i tipskim suprotnostima“, bez podjele na velike i male uloge te s „dubokom proživljenošću i vanjskom atraktivnošću“.[1]

  

  No iako je pohvalio većinu aktera (prije svih Lauru Jelene Miholjević, Bokčila i Negromata Danka Ljuštine, Dunda Maroja Predraga Vušovića, Petrunjelu Ksenije Pajić, Uga Tudeška Galliana Pahora, Dživa Nenada Cvetka), dinamiku igre, razrađenost mizanscene, duhovite doskočice i ekstemporacije (po čemu je bio u suglasju Anatolijem Kudrajvcevim) kojem je Dolenčićev Dundo bio „scenski najsadržajniji, najbogatiji i najizazovniji od svih do sad viđenih“),[2] Foretić je ipak zamjerio predstavi na „posvemašnjem predavanju jednoj konvenciji koja ju je činila gotovo u svemu takvom da se mogla uspješno igrati i na početku i na kraju ovoga stoljeća, a da od njega nikoga ne zaboli glava, dapače, da izađe s nje razgaljen i raspoložen, ali bez mnogo povoda za naknadno razmišljanje. Naime Dolenčić u Držiću traži više teatarske, a manje idejne razloge. No, on i u idejnim razlozima kao da slijedi nauk Stanislavskoga, koji nadasve zahtijeva vjeru u čovjeka, izvlačenje humanih osobina i uravnoteženje dobroga i lošega u njemu, pri čemu će dobro, naravno, na kraju pobijediti. To kao da je sadržano u temeljnom pitanju koje sebi postavlja Dolenčić i koje obrće poetiku svih u ovom vremenu viđenih interpretacija ove komedije: Tko su ljudi nazbilj? Odgovor je na kraju nedvosmislen: svatko u sebi nosi neku kap dobrote. Dundo Maroje, nije dakle shvaćen kao borba ljudi nazbilj protiv ljudi nahvao, nego nazbiljnosti protiv nahvalosti u čovjeku, u potrazi za svojom sitnom, ljudskom srećom.“

  

  
  
  
  S tom tezom o više teatarskim nego idejnim razlozima ove predstave uglavnom su se složili i drugi kritičari, poput Dubravke Vrgoč, koja je primijetila kako se redatelj nije previše zamarao problemskim analizama djela, nego se „prepustio gotovo vodviljskoj lakoći koju tek na mjestima prekida upitnostima tragikomičnog nemira“, pa je predstava, prema njezinom mišljenju, ponudila „dopadljive, ponegdje i vrlo zavodljive prizore u kojima je programski izostavljena težina dramskog upita“.[3]

  O Dundu kao zabavnoj predstavi „koja sigurnim sredstvima apelira na najširu publiku, rijetko dosađuje, a nikada ne zalazi u dubinu“, pisao je i Boris B. Hrovat, no njegove primjedbe odnosile su se i na dvojbenu podjelu uloga te nedostatak „autentične atmosfere komedije koja je sam život; ozračja u kojem bi interpreti bili istinski zaokupljeni sudbinom svojih likova, a redatelj unutarnjom koherencijom i smislenošću cjeline koja bi, eventualno, komunicirala i neku poruku.“[4] Da je Dolenčićev Dundo unaprijed bio sračunat na „predstavu koja će pobuditi smijeh, mir i radost…ostajući sveden na tek jednu ravan“ te unaprijed odustajući od izazova, primijetio je napokon i Davor Mojaš, izvješćujući nas da su sve izvedbe na Gundulićevoj poljani bile unaprijed rasprodane te da je premijerna publika srdačno ispratila predstavu, no zaključivši kako to ipak „ne znači da je ponuđen adekvatan argument ljudima nazbilj“. „Reklo bi se“, dodao je, „da ipak ljudi nahvao pišu povijest. To potvrđuje i svakodnevica. I Dubrovnik. Grad koji voli i 'ćuti' Dunda, a Držića na distanci gleda. Takva spoznaja nužno traži i novi izazov. I  Pometnike dovoljno mudre da prepoznaju takvu fortunu kao sudbinu.“[5]

  

  Dolenčićev je Dundo ostao na repertoaru još dvije sezone i bio iznimno omiljen kod publike, vjerojatno baš zbog konteksta svog vremena nahvao, u kojemu je svima trebao dašak optimizma i bezbrižnosti kao protuteža svemu što se dogodilo i što tek predstoji – kako Dubrovniku, tako i Igrama.
  
  

  ---

  [1]Dalibor Foretić: Hrid za slobodu, Matica hrvatska Dubrovnik, 1998.

  [2]Anatolij Kudrajvcev: Iz diznilendskog sna, Slobodna Dalmacija, Split, 17. 7. 1995.

  [3]Dubravka Vrgoč: Lakoća komičnog iskaza, Vjesnik, Zagreb, 17. 7. 1995.

  [4]Boris B. Hrovat: Neuvjerljivi Dundo, Hrvatsko slovo, Zagreb, 21. 7. 1995.

  [5]Hrvoje Ivanković: Držić na Igrama, kronika tragom kritičkih zapisa, Hrvatski centar ITI, Društvo dubrovačkih pisaca, Zagreb, 2016.

  (Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)

  © Petra Jelača, KAZALIŠTE.hr, 7. lipnja 2023.
  

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija 

Piše: