Smojina Borbena ponoćka pretvorena u noć za pamćenje

HNK Split: Miljenko Smoje - Ivica Ivanišević, Tiha noć, red. Goran Golovko

• 

  Splitski HNK premijerno je uprizorio Tihu noć, dramatizaciju novelete Borbena ponoćka iz Kronike o našem malom mistu, time proslavivši stotu obljetnicu rođenja kultnog splitskog pisca Miljenka Smoje. Dramatizacija je pripala Ivici Ivaniševiću, novinaru, kolumnistu i Smojinu biografu. Ostatak kreativnog tima čine redatelj Goran Golovko, dramaturginja Marina Vujčić, scenograf Marin Gozze, kostimograf Mladen Radovniković, majstor scenskog pokreta Lev Šapošnikov i oblikovatelj svjetla Srđan Barbarić. Posebno je važan aspekt ove izvedbe glazba koju potpisuje skladateljica Nela Bujas Trpković i sjajni glazbenici, svirači, pjevači, Dječji zbor GS Josipa Hatzea i Gradski mandolinski orkestar Sanctus Domnio, uz oblikovatelja tona Tomislava Luetića i inspicijenticu Sonju Dvornik.

  Na samom je početku bitno naglasiti da je kreativni tim, što treba posebno cijeniti, bio vrlo prepoznatljiv na pozornici. Golovkova razigranost i težnja za modernim pristupom klasičnom tekstu vrlo je brzo došla do izražaja u favorizaciji akcije nad recitacijom teksta, kao i pametnim korištenjem prostora – od početnog grotesknog izlaska Smojinih iz grobnice pa sve do njihova bdijenja iz kazališnih loža nad vlastitim likovima. Gozze i Radovniković sjajno su se sljubili u ideji da novonastalo malo misto bude vibrantno, upečatljivo, nedvosmisleno ideološki obojeno, izvana napirlitano a opet svjesno postojanja likova koji žive na granici sna i jave, negdje u oblacima, kao Servantes, kojega je Ivanišević smjestio u noveletu u kojoj ga u originalu nema, ali u ovoj izvedbi funkcionira kao tražitelj pravde za omalovažene likove, neshvaćeni intelektualac koji čak i svojim autorima zamjera preveliku književnu slobodu.

  

  Borbena ponoćka kroz seriju živopisnih likova, uz izvrstan ansambl koji broji čak 16 članova, prikazuje sudar ideologije i religije, starih i novih tekovina, tvrdoglavosti i prihvaćanja. S jedne se strane čuje bučna pucnjava i glazba koja slavi nadolazeći Božić, a s druge borbene pjesme aktualne vlasti koja se otvoreno sukobljava s nazadnim tradicijama. U takvu raspoloženju na pozornici se pojavljuju Smoje (Nenad Srdelić) i Lepa (Nives Ivanković). Iako bi zbog besprijekorna utjelovljenja ovog povijesno značajna para sigurno bilo dopušteno reći da su Srdelić i Ivanković u svojoj snalažljivosti, gestama, govornim gegovima i humoru, odigrali uloge života – zbog činjenice da su barem jednako sjajni bili u mnogim drugim ulogama zbog kojih ih u mislima unaprijed prizivamo kao likove sličnih karakteristika, nećemo se razbacivati vrijednosnim sudovima. Dok Smoje puši i prosipa mudrosti, Lepa mu čuva leđa i hrani ga humorom i idejama a Servantes – u sjajnoj izvedbi mladog Donata Zeke kojega krasi izvanredna sposobnost transformacije u najrazličitije uloge, s pravom pita kolika je autorska licentia poetica i koliko likovi mogu izmigoljiti značenjima koja su u njih upisana u trenutku njihova nastanka. Ivanišević i Golovko tu su si dopustili slobodu u (re)interpretaciji koja apsolutno funkcionira.

  Na pozornici u izmjeni prizora, koji se naznačuju scenografski – zatvaranjem i otvaranjem triju malih kontejnerskih kulisa – stupa i drugi omiljeni malomišćanski par – doktor Luiđi (Joško Ševo) i njegova voljena Bepina (Arijana Čulina). Uvjerljiv glas i predivan scenski govor Joška Ševe pokazao se kao sjajan izbor za glavni lik ove privatne sage, a Arijana Čulina bila je mnogo žustrija Bepina od one televizijske. Na urlik „Ja tebi samo za fritule vridin!“, Luiđi mladome Mirku (Luka Čerjan) napominje: „Puste godine ja nju odgajan…“. I iako je odnos Luiđija i Bepine na trenutke nedvojbeno toksičan, iako mladi Mirko u okladu oko dobivanja pažnje lijepe peškaruše (Andrea Mladinić) ubacuje čak i Boga – publika vjerojatno neće zamjeriti takve karaktere. Naprosto – oni su autentični. Nisu ispolirani, ulickani, umišljeni i izmišljeni. U tome i počiva aktualnost teksta – možete ih zamisliti i danas.

  

  Pitanje prilagodbe i svojevrsna ulagivanja novome poretku sjajno se provlači kroz nastup iznimno privlačna glumačkog para sa sjajnim osjećajem za komiku – Stipe Radoje u ulozi Roka Prča i Katarine Romac u ulozi njegove supruge Anđe. Fantastični, dominantni Radoja kao Roko puca po šavovima jer mu je žena za Badnjak umjesto bakalara i fritula servirala teletinu, pod krinkom njihove naprednosti koja im ne dopušta slabosti poput kršćanskih blagdana. Dok on živčano vapi: „Zatucani slavidu, a ja svjestan – niman balakara“, naricaljki se ljupko priključuju i dva sina s primjedbom: „I mi bi bili nazadni!“

  Vrhunac ideoloških igrarija odvit će se na relaciji vlast – Crkva. Marjan Nejašmić Banić briljirao je u ulozi Prisidnika. Uvjerljivo je prikazao tvrdoglavost, razdražljivost, svadljivost i odliku svakog vlastodršca – nametanje vlastitih nazora pod svaku cijenu. U toj ga ideji odličnom glumom, smiješnom i pomalo grotesknom ali ne karikiranom, slijede Sekretar Vicko Bilandžić, Milicajac Maro Drobnić i Tajnica Elza Tudor Gančević. Ipak, ni cijela crvena stanica nije dovoljna da don Karmelo (izvrsni Filip Radoš) ne „učini dišpet“ i spriječi galamljenje borbenih pjesama uoči ponoćke.

  
  

  Kako je počelo, tako je i završilo. Uz urnebesne reakcije publike, kartonski pas Belina odlazi s pozornice, a Smoje i Lepa konačno silaze s nadzornih mjesta s kojih nabacuju replike likovima, primjerice intendantske lože. Likovi, prije svega Servantes, traže pravdu za sebe, zaključak, svršetak, a Smoje s cigaretom u ustima mirno primjećuje: „Ja ti nisan taki pisac, za krajeve i zaključke“, a Lepa prisnažuje, referirajući se na promjene koje Servantes zahtijeva: „J... se klasicima za tebe!“ Smojino: „Slušaj mater!“ romantični je omaž značenju njegove voljene Lepe za njegov rad i stvaralaštvo, a Servantesu umirujući dodir pera ili pisaće mašine onih kojima je bilo stalo – do maloga čovjeka, malih priča, maloga mista – ali velikoga srca. Smojini su na kraju mogli mirno leći u svoju grobnicu – priča i dalje živi.

  © Magdalena Mrčela, KAZALIŠTE.hr, 22. svibnja 2023.

Piše: