Beskompromisno i umjetnički snažno suočavanje s ratnom stvarnošću

4. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta od 1991. do danas: Marin Držić, Tirena, režija Ivica Kunčević, 1993. Kazalište Marina Držića Dubrovnik, gostovanje na Dubrovačkim ljetnim igrama

  • Marin Držić, <em>Tirena</em>, režija Ivica Kunčević, 1993. Kazalište Marina Držića Dubrovnik, gostovanje na Dubrovačkim ljetnim igrama, izvor fotografije: Arhiv Dubrovačkih ljetnih igara

    Obnova Igara nakon ratne blokade Dubrovnika započela je premijerom jednog Držićevog djela; započela je u ljeto 1993. s Tirenom koju je u produkciji Kazališta Marina Držića postavio Ivica Kunčević. Bez obzira na to što su se Igre tog ljeta, za razliku od prošlog 1992. ipak održale, čemer rata i dalje je držao okovan Dubrovnik, a diktirao je i dramski program tog ljeta. On je bio više nego skroman, a ipak je išao iznad svojih mogućnosti. Igrati na otvorenim prostorima nije još bilo sigurno. Ipak, dubrovački ansambl odlučio se pod vodstvom Ivice Kunčevića na takav prkos, kao što je prkos bilo u takvim uvjetima postaviti festivalsku premijeru.

    Ivica Kunčević (Bartolovec, 9. travnja 1945. – Dubrovnik, 6. srpnja 2022.), hrvatski kazališni redatelj„Predstava Držićeve Tirene“, zapisat će kazališni kritičar Dalibor Foretić[1], „obilježila je ne samo ovo festivalsko ljeto. Izravno i umjetnički dostojanstveno je odgovarala na situaciju u kojoj se Grad nalazi, jedna od najboljih koje su se otvoreno, beskompromisno i umjetnički snažno suočile s ratnom stvarnošću u hrvatskom glumištu, te sigurno najbolja pripremljena u ratnom okruženju. Njezina obilna metaforika kojom je inkrustirala naizgled lepršavu Držićevu pastirsku komediju, kritično je sagledavajući u aktualitetu vremena u kojem se izvodi, mogla bi se sažeti u dvije teške riječi: preklana dubrava. Točno prije dvadeset godina Ivica Kunčević postavio je Prikazanje Gundulićeve ‘Dubravke’ ljeta Gospodnjeg 1973. kao jednu od najvažnijih predstava zlatnoga razdoblja Kazališta Marina Držića. Problematizirajući pitanje koju cijenu pojedinac i društvo moraju platiti da bi ostvarili ‘slobodu’, predstava je u to vrijeme bila jedini artikulirani kazališni prosvjed protiv ideološkog malja koji je zgromio Hrvatsku i najava nadolazećih ’olovnih godina’.

    Takva Dubravka uzbudila je duhove. Protiv nje su bili i dušobrižni zaštitari hrvatske dramske baštine i dogmatski čuvari vladajuće ideologije. Ipak, predstava se održala umjetničkim vrijednostima i stekla slavu. Da bi pokazao cijenu Gundulićeve laude slobodi, Kunčević je u predstavi njegovu pastoralu konfrontirao s Držićevim urotničkim pismima. Ovog ljeta Kunčević s ansamblom s kojim nikada nije prekinuo stvaralačke kontakte, postavlja na parkirališnom prostoru pred parkom Gradac Držićevu najpoznatiju pastoralu Tirena, u pokusu koji je gotovo identičan onome s Dubravkom, dramatično njome denotirajući znakove i usude ovog trenutka. Držićevu tekstu nije potrebna konfrontacija s nekim drugim, jer drama prebiva u njemu, samo je treba otkriti. To je Kunčeviću uspjelo uz valjanu suradnju dramaturga Petra Brečića i vješti nadopis u završnim prizorima pjesnika Luka Paljetka.“

    Marin Držić, <em>Tirena</em>, režija Ivica Kunčević, 1993. Kazalište Marina Držića Dubrovnik, gostovanje na Dubrovačkim ljetnim igrama, izvor fotografije: Arhiv Dubrovačkih ljetnih igara

    Dramaturg i teatrolog Hrvoje Ivanković u svojoj vrijednoj kronici kritičkih zapisa Držić na Igrama, o toj Tireni kaže: „Za prostor igre redatelj je odabrao kamenitu pustaru ispred ulaza u park Gradac, to mitsko mjesto pastoralnih snoviđenja dubrovačkog festivala. Pustoš ispred arkadijskog ambijenta u igru nije ušla slučajno: ratna psihoza koja je još uvelike vladala Gradom bila je, zajedno s nedavnim tragičnim iskustvima, polaznom točkom iz koje je Kunčević gradio koncepciju predstave, pouzdajući se pritom i u misao svog dramaturga, Petra Brečića, o svijesti autora koji je u pastorali ‘napisao i dramu same pastorale’[2]. Malu, artificijelnu, do ruba kiča urešenu pozornicu, na kojoj su se u prvom dijelu predstave, u duhovitoj suigri veterana dubrovačkog glumišta (Milka Podrug Kokotović, Miše Martinović, Niko Kovač) i mlađeg naraštaja glumaca (Izmira Brautović, Milan Pleština, Frane Perišin, Sena Mustajbašić, Ivica Barišić) odigravali prizori komičnog ljubavnog zapleta, u svom je rušilačkom bijesu razarao Satir (Miljenko Vikić), a potom je počinjala ‘tragedija povijesnog pejzaža’[3].

    Iz ruševina pozornice izlazila je Žena (Doris Šarić-Kukuljica) s najlonskim vrećicama karakterističnima za onodobne ratne izbjeglice, likovi iz vedre pastoralne igre utonuli su u san ili smeteno lutali po pustari, a privid pastorale održavala je samo još vlast u ime koje je nastupao Držićev Remeta prometnut, uz dopisane stihove Luka Paljetka, u Dužnosnika (Zoran Pokupec). Tek je njegova intervencija natjerala Tirenu da umjesto ubijenog (a ne više samo usnulog) i ritualno sahranjenog Ljubmira, prihvati njegovu zamjenu, otvorivši tako prostor za hinjeni hepiend i himnički kraj u kojem dvojica Dužnosnikovih pomoćnika izgovaraju stihove pohvale Dubrovniku prebačene iz prologa pastorale. „Jasno da su ti stihovi u pustom poratnom Gradu zvučali gorko, gotovo cinično“, zapisao je kasnije Kunčević[4], a o njegovom pristupu Tireni, nedvojbeno promišljenom i zanatski besprijekorno izvedenom, ostalo je nekoliko kontradiktornih kritičkih opažanja. Marija Grgičević je, primjerice, smatrala da je Kunčević ovom zgodom (kao i u onoj svojoj kontroverznoj postavi Gundulićeve Dubravke iz 1973.) pokazao „kako kazalište najvišeg dometa, do kojeg se vinuo veći, prvi dio predstave, može pokušati samoubojstvo, sunovratiti se u suhoparnost i didaktiku“[5] dok je Dalibor Foretić imao ranije citirano, dijametralno suprotno mišljenje. [6]

    Marin Držić, <em>Tirena</em>, režija Ivica Kunčević, 1993. Kazalište Marina Držića Dubrovnik, gostovanje na Dubrovačkim ljetnim igrama, izvor fotografije: Arhiv Dubrovačkih ljetnih igara

    Scena (Marin Gozze), kostimi (Danica Dedijer) i glazba (Neven Frangeš) – sve je u predstavi potenciralo vizualno do razine namjernog kiča, ubijenu pastoralu, dok je u našem kontekstu praćenja scenskih interpretacija baštinskih tekstova iznimno važna aktualizacija i obrnuto čitanje žanra, znalački promišljeno i redateljski realizirano, kao putokaz svima koji stare tekstove žele reinterpretirati u novom vremenskom i prostornom kontekstu.


    [1] Dalibor Foretić: Hrid za slobodu, dubrovačke ljetne kronike 1971–1996, Matica hrvatska Dubrovnik, 1998. 

    [2] Petar Brečić: Arkadija, Akropola, Nekropola, Slobodna Dalmacija, Split, 17. srpnja 1993.

    [3] Mani Gotovac: Vratite ružicu zelenim planinama, Slobodna Dalmacija, Split, 18. srpnja 1993.

    [4] Ivica Kunčević: Ambijentalnost na dubrovačku, Hrvatski centar ITI, Zagreb, 2012.

    [5] Marija Grgičević: Rasap dubrovačkog sna, Večernji list,  Zagreb, 19. srpnja 1993.

    [6] Hrvoje Ivanković: Držić na Igrama, kronika tragom kritičkih zapisa, Hrvatski centar ITI, Društvo dubrovačkih pisaca, Zagreb, 2016.

    (Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)

    © Petra Jelača, KAZALIŠTE.hr, 26. svibnja 2023.

    Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija 

Piše:

Petra
Jelača