Iskonska arhetipska snaga ritualnog

3. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta od 1991. do danas: Marin Držić, Hekuba, adaptacija, režija i koreografija: Ivica Boban, 1991, DLJI, Festivalski dramski ansambl, ispod Minčete

• 
  
  U ljeto 1991. ozbiljno se približavao rat, koji je u Hrvatsku već bio stigao, a  Dubrovnik opkoljivao još uvijek samo nagovještajem. Nitko nije mogao misliti kolikih će razmjera ta „poguba ljucke naravi“ biti i koliko će štete nanijeti UNESCO-vom Gradu u zidinama. Bile su to i posljednje predratne Igre. Već idućeg ljeta, 1992. obilježit će se samo simbolično, svijećama, jer ništa drugo neće biti moguće.

  Ivica Boban 1982. postavila je s kazališnom radionicom Pozdravi ispod Minčete Držićevu jedinu tragediju – Hekubu, predstavu koja je dobila izvrsne kritike te sezone. Uslijed prijeteće ratne situacije, a sirene za opću opasnost već su se oglašavale u mnogim hrvatskim gradovima, uoči sezone 1991. mnogi su strani umjetnici, poglavito renomirani glazbenici, otkazivali svoje nastupe. Program je krajnje reduciran, i kako mnogi kroničari bilježe, primjerice kazališni kritičar Dalibor Foretić u svojoj knjizi Hrid za slobodu – dubrovačke ljetne kronike 1971–1996, „najveći je uspjeh naše kulture toga ljeta što su Igre uopće održane“.

  Dramski se program sveo na svega dva premijerna naslova – Shakespeareovu komediju Mjera za mjeru koju je u Sorkočevićevom ljetnikovcu na Lapadu postavio Ivica Kunčević, te Držićevu Hekubu koju je kao remake svoje hvaljene predstave iz 1982. ponovno režirala Ivica Boban. Osim mjesta izvedbe, isti su bili i mnogi glumci (Aleksandar Cvjetković, Vili Matula, Maro Martinović, Mladen Vasary, Urša Raukar, Vanja Matujec i dr.) ali su vremena i korelacija predstave s realnošću bili bitno drugačiji. O razlozima remakea predstave redateljica Ivica Boban rekla je u jednom intervjuu: „Deset godina kasnije Hekuba je obnovljena zahvaljujući samim glumcima. Bili su potaknuti njezinim sadržajem i njenim vremenom, a i događanjima 1991. No, postojao je presudniji i jednostavniji razlog koji je formulirao Vili (Matula), jedan od inicijatora obnove Hekube: 'Ajmo vidjeti što se s nama u međuvremenu dogodilo i kako bismo to sada igrali.'“.

  „Poduhvat je“, kaže u svojoj vrijednoj kronici kritičkih zapisa Držić na Igrama dramaturg i teatrolog Hrvoje Ivanković, „bio zanimljiv i iz pozicije propitivanja mnogostrukosti i mijena glumačkog identiteta, ali iz pozicije Dubrovačkih ljetnih igara presudno važan čimbenik pri odluci o povratku Hekube na repertoar nesumnjivo je ipak bio okvir vremena u koji se sada upisivao taj kazališni krik protiv rata, terora i bezumlja. Asocijacije i značenja izvirali su sami od sebe: slike smrti, razaranja i prognanika na televizijske ekrane nisu više stizale iz Bejruta ili Salvadora, nego iz Borova, Dalja ili Kijeva, pokuse je pratio prijeteći zvuk MIG-ova koji su povremeno nadlijetali Dubrovnik, očito 'skenirajući' buduće mete, a na izvedbama je čitan apel za mir što ga je ansambl Hekube upućivao kazališnim umjetnicima diljem svijeta. (...) Držić se tako našao u ulozi u kojoj nikada prije nije bio i to na festivalu koji je prije četiri desetljeća s njegovim djelima započeo svoj život, a sada je, mada to u trenutku priprema predstave nije još bilo posve jasno, okončavao prvu epohu svoga postojanja.

  

  Osnovni nacrt nove postave Hekube bio je ispisan u načelno sličnim koordinatama kao i 1982., no predstava je upravo zbog specifičnog receptivnog rakursa u gotovo svim svojim elementima djelovala drugačije i (još) moćnije, ostvarujući s većinom gledatelja onu vrstu zajedništva kakvu je kazalište valjda imalo na samim svojim počecima, u doba kad je još emaniralo iskonsku, arhetipsku snagu ritualnog.“[1]

  Kazališni kritičar Dalibor Foretić o obnovi Držićeve Hekube 1991. piše: „Vrijeme i prostor, sljubili su se s dramom. Hekuba je za izvođače, a i za nas u gledalištu koje njihova predstava pogađa kao udarac u pleksus, očito Hrvatska. Pa ako smo prije devet godina shvatili kao temeljno rješenje predstave da njezina drama proizlazi iz kora koji je u svojoj kovitlavoj, bakhantskoj, orgijastičkoj razigranosti proizvodio dramske slike kao rekapitulaciju iskona scenskog iskustva, sada tom načelu možemo dodati i suštinskije dramsko značenje. Jer, kor je uvijek scenska predodžba zajednice (...).

  

  Ivica Boban počinje i završava predstavu sumanutim korskim kolom u kojem sudjeluju muškarci u jednostavnim tunikama od šatorskog krila i žene u dugim crnim haljinama (efektno i jednostavno rješenje Danice Dedijer), (...) Žene-majke poginulih sinova, udovice, sestre bez ubijene braće, robinje, vile, pa furije osvetnice. Muškarci-ratnici, pobjednici i pobijeđeni, osvajači, satiri. A svi zajedno, u svom protozoidnom gibanju – ljudski mikrokozmos u kaotičnom rasulu. (...) No, više od tih žena poput crnih ptica sleglih na bojište i muškaraca u moćnom užasu svojih kohortnih rasporeda, predstava razgara svu mòru rata u izobličenim individualnim glasanjima, a svi oni kao da se kondenziraju u jednoj sudbini, Hekubinoj. Doris Šarić-Kukuljica je najveće iznenađenje predstave. Ona je motri iz tragedijske vertikale u kojoj sabire snagu i razloge (...). Šarićeva kao da je u svom duhovnom oku sagledala kroz Hekubu sve one dalmatinske žene u crnom. Ona zna i osjeća njihovu slabost što ih održava kada ih u bolu izda i posljednja snaga. I ona je nosi u titraju, u grču, u nemoćnom lepetu. Iz nje ona crpi posljednje ljudske razloge, najprije kada joj odvode kćerku na žrtveno klanje: dijalog između nje i Poliksene (Anja Šovagović), hrabre i uznosite u čistoći svoje nevinosti, najdramatičniji je trenutak predstave, a kada se ona na trenutak sakrije u zaštitu materina krila najdirljivija je i najljepša njezina slika. Još nije ni prežalila gubitak kćeri, a već Hekubi donose preklanoga najmlađeg sina. U nju ulazi nova energija koja joj budi žeđ za osvetom. Jer, Polidor nije ubijen u ratnom okršaju. Njega je mučki ubio čovjek kojemu je on, zajedno s blagom, povjeren u zaštitu. Hekuba, ali i Agamemnon koji joj dozvoljava osvetu, znaju da rat u svom užasu ipak ima neke zakone. Oni koji ubijaju iz koristoljublja, mučke, mrcvare leševe (koliko li ih je danas u ovim našim ratnim sukobima?), pogazili su i te zakone. Osveta Hekubina pravedna je, ali i ona prekoračuje ratne zakone: osljepljuje Polinesta, ali i ubija njegovu djecu.

  Kovitlac zločina zavitlao je svijet do konačnog rastrojstva. Gdje li će stati? Uzbuđeni tim posljednjim pitanjem bez odgovora, ostajemo zgromljeni predstavom u kojoj gotovo da i nema slabog mjesta. Korski dijelovi moćan su lanac draguljima pojedinačnih iskaza, a u njima, uz čudesne Doris Šarić i Anju Šovagović, snažno sudjeluju i njihovi partneri: Mladen Vasary (Odisej), Maro Martinović (Polinesto), Vili Matula (Piro) i Aleksandar Cvjetković (Agamemnones). Sliku rasapa pojačava scenografija Zlatka Kauzlarića-Atača. Dodatnu snagu joj daje moćan zvuk glazbe Davora Rocca. Buran pljesak prepuna gledališta koje je osjetilo katarzu predstave prekida ansambl što se okupio na prizorištu.

  U nijemoj tišini čita se apel za mir u Hrvatskoj, koji su oni uputili umjetnicima i kazališnim stvaraocima svijeta: 'U ime humanosti i civilizacije, u ime smisla u koji zajednički vjerujemo, u ime glasa koji s vama dijelimo, u ime daha koji s vama izdišemo igrajući iste drame i tragedije na različitim jezicima, ali s istim mislima u glavi i osjećajima u srcu – molimo vas za pomoć u riječi, jer odjek naše riječi već zaglušuju ratni bubnjevi.' Dodatni poziv ove predstave koja obećava nov dugi scenski život s nadom da će život oko nje ipak opovrgnuti njezine užase.“[2]
  
  

  ---

  
  [1] Hrvoje Ivanković: Držić na Igrama, kronika tragom kritičkih zapisa, Hrvatski centar ITI, Društvo dubrovačkih pisaca, Zagreb, 2016.

  [2] Dalibor Foretić: Hrid za slobodu, dubrovačke ljetne kronike 1971-1996., Matica hrvatska Dubrovnik, 1998.

  (Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)

  © Petra Jelača, KAZALIŠTE.hr, 23. svibnja 2023.
  

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija 

Piše: