Spoj suvremenog kazališnog čitanja starohrvatskog teksta s elementima pučkog teatra
2. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta od 1991. do danas: Mavro Vetranović, Kako bratja prodaše Jozefa, režija Joško Juvančić, DLJI, 1990., Festivalski dramski ansambl, Park muzičke škole
-
Premijera Vetranovićevog naslova Kako bratja prodaše Jozefa zbila se 1990, a reprizirana je i ljeto nakon, 1991. pred sam početak rata. Uvrštavam je u feljton jer je bila vrlo uspjela, i ostatak je ostataka nekadašnjeg baštinskog teatra Igara, a k tome i rijedak primjer Vetranovića na repertoaru nakon 1991.
Mavro Vetranović jedan je od naših najvažnijih renesansnih autora. Rođen u Dubrovniku 1482, benediktinac, ostavio je niz pjesama, maskerati, crkvenih prikazanja, epova, pastirskih prikazanja te onih „po način od komedije“. Autor kompleksnog i bogatog opusa, teško je uklopiv u književne tokove svoga vremena a naročito podneblja jer njegova djela imaju značajke pune renesanse, na formalnoj razini često nastavljaju srednjovjekovne forme, dok ga često problematiziranje odnosa književnosti i zbilje čini manirističkim autorom. Najpoznatiji je po dvije osmeračke pjesme Remeta, crkvenom prikazanju Posvetilište Abramovo, pjesmama Moja plavca, Pjesanca u pomoć poetam, te javne obrane Marina Držića kada su ga potvorili za plagijat, također kroz pjesmu Pjesanca Marinu Držiću u pomoć.
Odabir prikazanja „po način od komedije“ Kako bratja prodaše Jozefa uslijedio je nakon uspješne suradnje redatelja Joška Juvančića s dramaturgom Slobodanom Prosperovim Novakom na ranije uprizorenim crkvenim prikazanjima zbirnog naslova Ecce homo, također na Dubrovačkim ljetnim igrama, 1985. Sa suradnicima, dramaturgom Prosperovim Novakom, Ivicom Boban za režiju i scenski pokret, jezičnim savjetnikom Mihovilom Dulčićem, suradnikom za govor Tonkom Lonzom, Vaskom Lipovcem za scenografiju, Mihom Demovićem za glazbu te Zlatkom Bourekom i Dijanom Kosec-Bourek za kostime, Joško Juvančić po drugi se put, vrlo uspješno, u Parku muzičke škole upustio u izazov suvremenog teatarskog propitivanja starohrvatskih tekstova, uz vrlo mlad i potentan glumački ansambl.
U programskoj knjižici predstave i festivalskom biltenu te godine, redatelj Joško Juvančić o odabiru ovog naslova kaže: „U svakom slučaju rad na ovoj predstavi rezultat je naših sustavnih istraživanja starohrvatske literature koja smo započeli, Slobodan Prosperov Novak i ja prije šest godina postavljanjem na scenu odabir od nekoliko crkvenih prikazanja pod nazivom Ecce homo... Možda ovaj Vetranovićev tekst i nije pravo crkveno prikazanje, jer ne tretira novozavjetne priče, priče o životima svetaca, već nudi jedan starozavjetni motiv, legendu o Josipu. Kao što je poznato, ta je tema bila često korištena u svjetskoj literaturi i umjetnosti uopće, jer je sigurno jedna od onih priča koje su postale dijelom opće kulture. (...) Kod svih starih tekstova pokušavam dokazati da se na tom jeziku može igrati suvremeni teatar i da je to literatura koja zaslužuje da bude 'otkrivena'. Eto, teško je i zamisliti da je prije šezdesetak godina Držićev Dundo Maroje bio, uvjetno rečeno, tek marginalan tekst, i da nije bio šire poznat. Da nije bilo Marka Foteza, njime bi se danas bavili samo strogo specijalizirani znanstvenici i stručnjaci... Nadamo se da hrvatska literatura ima dosta tekstova koji su teatarski relevantni i da ih treba samo izložiti i izvući iz naših arhiva i igrati. Tek pravu vrijednost i značaj dobiju kada se postave na scenu, pa je u tom smislu i ovaj naš pokušaj s prikazanjem Mavra Vetranovića 'Kako bratja prodaše Jozefa'“. [1]
O predstavi je kazališni kritčar Dalibor Foretić zapisao sljedeće: „Mavro Vetranović se u Dubrovnik vratio procesijom. Sat prije početka predstave 'Kako bratja prodaše Jozefa' svi njezini, prilično mnogobrojni sudionici, krenuli su od Velike Onofrijeve česme Stradunom do Parka muzičke škole, gdje se ona izvodila. Pred prvim ovovjekim uprizoriteljima Vetranovićeve drame bila su dva puta. Jedan, teži, nudi sam autor. On, naime slaže prizore po scenskoj tehnici prikazanja (mada se možemo složiti s dramaturgom Slobodanom P. Novakom da se ne radi o tom sakralnom žanru, nego o povijesnoj, ili dodajmo još bolje, mitskoj drami). Računajući prije svega na mogućnost ophodnje i simultanih scena, Vetranović slaže vremenski i prostorno potpuno odvojene prizore u uzbudljivo montiran scenski strip, prateći vjerno biblijsku legendu o Josipu i njegovoj braći linearnom protočnošću zbivanja. (...) Juvančić je vrlo vješto organizirao predstavu na tri plana u za to vrlo pogodnom prostoru, kružnim kretanjem izvođačke mase po njemu naznačujući prijelaze, a glavninu zbivanja pokazujući na dva mansiona u prvome planu. Zaokruženost, cjelovitost i dinamičnost glavne su odlike ovoga pristupa. Uz vještu Novakovu dramaturšku suradnju, Juvančić je u prijelazima i spojevima najpouzdanijeg suradnika imao u skladatelju Mihu Demoviću, čija glazba i pjesme (u duhu pučkog crkvenog pjevanja, s izvrsnom pjevačicom Miljenkom Galasso na čelu kora anđelčića), upravo savršeno povezuju scensku radnju.
Dinamici putovanja kroz prostor i vrijeme pridonosi i scenografija Vaska Lipovca. On je iz rekvizitarija crkvenih ophodnji uzeo velike masivne štapove, smještajući na njihove vrhove niz karakterističnih životinjskih i simboličnih skulptura koje nenametljivo označavaju svojim premještanjem mjesto i vrijeme radnje. Vizualnost, cjelovitost scenske slike dopunjuju i skladni i raskošni kostimi Zlatka i Dijane Bourek. Juvančićevo inzistiranje na skandiranju didaskalija prije svakog prizora ne pomaže samo pojašnjenju radnje. Ono je već danas uobičajeni interpretativni način u postizanju atmosfere plemenitog pučkog naivizma, kao specifičan efekt začudnosti.
Juvančić ga, naime, koristi i u svojoj prethodnoj predstavi Ecce homo isto kao i čitav niz blago humornih ironijskih pomaka. Iz tog komičkog arsenala naročito se izdvaja sjajno profilirana i odigrana trojka trgovaca (Angel Palašev, Branko Meničanin, Boris Svrtan), a njemu pripadaju i duhovito koreografirane egipatske scene (Ivica Boban), u kojima se Egipćani pojavljuju u tipičnom poluprofilu s njihovih reljefa i fresaka. Vrhunac je ostvarila Dubravka Ostojić (vragometna Putifarka), kada iz tog stava pokušava zavesti nevinog Jozefa. Taj bljesak pučkog naivizma očito je prijao Vetranovićevu tekstu. Publika ga je primila pitko i sa zadovoljstvom. Jesu li se u njemu iscrpile i sve njegove dramske vrijednosti? Ne bih rekao, jer, slažući se s Novakom, ovaj scenski pokus s Vetranovićem nije samo puko oduživanje baštini. (...)
Posebna vrijednost drame je jezik, živ, sočan, melodiozan, s nazivljem što svjedoči o kontinuitetu etničkog života na ovom tlu sve do naših dana. Taj jezik su odlično i tečno ponijeli svi glumci, u brižljivoj, čakavski patiniranoj akcentuaciji Mihovila Dulčića, u govoru koji su prostudirali pod vodstvom patrijarha predstave i suradnika za scenski govor Tonka Lonze. On je kao i patrijarh Jakob, kojega igra, u svojoj sonornoj stamenosti bio okupljajuća točka predstave.
Živost i raznolikost predstavi je svojim govornim i nijemim kreacijama dao zbor Jozefove braće, a ljepotu Jozefova lika pronio je kroz nju Filip Nola, suzdržano od blagosti sanjara prelazeći put do karizme vladara. Mladi su dobro ponijeli predstavu. Njih su poduprli nešto bogatiji iskustvom: Ranko Zidarić (pastir), Joško Ševo (Faraon), Andrija Tunjić (Putifar). U svemu, dakle, Josip je dobro prošao i u ovom vremenu.“[2]
Zaključno, bio je to sretan spoj suvremenog kazališnog čitanja starohrvatskog teksta s elementima pučkog teatra, vizualno dojmljiv, kreativno nesputan, prostorno odlično lociran, a pridonijeli su mu doajeni naše kazališne režije, dramaturgije i književne historiografije, jezične lekture, skladane glazbe te vizualnih umjetnosti.
[1] Festivalski press bilten 41. Dubrovačkih ljetnih igara, br. 10, 9. kolovoza 1990, urednici Vedran Benić i Davor Mojaš; programska knjižica predstave Kako bratja prodaše Jozefa / izvanredni broj festivalskog press biltena Dubrovačkih ljetnih igara, br. 11, 10. kolovoza 1990, priredio: dr. Slobodan Prosperov Novak
[2] Dalibor Foretić: Hrid za slobodu, Dubrovačke ljetne kronike 1971–1996, Matica Hrvatska Dubrovnik, 1998.
(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...)
© Petra Jelača, KAZALIŠTE.hr, 20. svibnja 2023.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
Piše:
Jelača