Sinergija hrvatske dramske baštine i svjetskih klasika

1. Baštinski tekstovi na repertoarima hrvatskih kazališta od 1991. do danas: Transformacija temeljnih postulata Dubrovačkih ljetnih igara

• 

  Ideja ovog feljtona nastala je zbog dugotrajnog i sustavnog praćenja dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara u svojstvu kazališne kritičarke, od 2002. godine naovamo. Pratila sam u tom razdoblju i ostala zagrebačka kazališta, a kao pripremno istraživanje za feljton proučila sam repertoar svih hrvatskih kazališta od 1991. do danas. Zaključak je da se većina uprizorenja tzv. baštinskih tekstova – a oni podrazumijevaju stare autore od srednjeg vijeka do početka 19. stoljeća, svode uglavnom na repertoar Dubrovačkih ljetnih igara i Kazališta Marina Držića, čija bolja ostvarenja gostuju na repertoaru Igara. Poneki se naslovi nalaze i na repertoarima drugih hrvatskih kazališta, no većinom ih nalazimo u ove dvije institucije, a u razdoblju od 1991. do danas svode se uglavnom na dubrovačke stare autore.

  Postulati na kojima su Dubrovačke ljetne igre nastale već su se prije rata 1991. počeli transformirati, što se nastavilo u 90-im godinama 20. stoljeća. Kako su desetljeća odmicala, okosnica programa temeljena na baštinskim, mahom dubrovačkim tekstovima i stranim klasicima, sve je više zapadala u krizu – bilo ne-postavljanjem, bilo vrlo lošim adaptacijama i režijama. Nastanak i hod festivala te stvaranje njegova imena i ugleda počiva na jednom sretnom trenutku stvaranja nove države nakon Drugog svjetskog rata, odlukom da će Dubrovnik biti kulturna prijestolnica i prozor u svijet te nove države, kao i na činjenici da je Marko Fotez kao mladi redatelj scenski otkrio komediju Dundo Maroje Marina Držića, postavivši je u zagrebačkom HNK-u 1938. nakon pola stoljeća izvedbenog zaborava. Seminarski rad Marka Foteza kod prof. Franje Fanceva na Filozofskom fakultetu, ključ za redateljsko čitanje „jedne naše stare komedije“, uspostavio je karakterističan način čitanja renesansne komediografije, doveo do pozornica i druga Držićeva djela, ali i pobudio interes za ostale pisce naše starije književne baštine. Kao pionir postavljanja Držića na scenu nakon autorove smrti, Marko Fotez je smatrao da u oživljavanju drama iz rukopisa za scenu treba prikazati ono što je u njima univerzalno, tzv. duh predstave. Pri tome se vodio dvama dramaturškim načelima: sažimanje teksta i mogućnost redateljske recepcije djela. Smatrao je da nije nužno poštovati originalni jezik, da u inscenatorskom smislu ne treba doslovno rekonstruirati vrijeme te da glumački stil igre ne smije biti opterećen klasičnom interpretacijom. U tom je ključu kao dvadeset trogodišnjak 1938. režirao i vlastitu adaptaciju Dunda Maroja, koju je ponudio ravnatelju drame HNK u Zagrebu Dubravku Dujšinu. Time je počela Držićeva ovovjeka renesansa na pozornici, jer je to prva živa izvedba za koju znamo nakon praizvedbe 1551. u Dubrovniku u Vijećnici, a izvela ju je kompanija Pomet-družina.

  Dubrovačke ljetne igre oformile su se nastavno na ideju o postavljanju klasika na otvorenim povijesnim prostorima po uzoru na Salzburške svečane igre (Salzburger Festspiele) i njihovog utemeljitelja Maxa Reinhardta koji je 1932. ljetovao u Dubrovniku i dao nekoliko novinskih intervjua o dubrovačkim otvorenim prostorima kao idealnoj pozornici za priređivanje svečanih predstava. Zamisao o dubrovačkim svečanim igrama dugo je postojala, ali nije ostvarena do početka 2. svjetskog rata, premda je u prilici međunarodnog kongresa PEN-a 1933. ispred Kneževa dvora izvedena Gundulićeva Dubravka u režiji Tita Strozzija. U tom je razdoblju, nakon postavljanja Dunda Maroja u zagrebačkom HNK-u 1938. i Marko Fotez opetovano spominjao mogućnost postavljanja različitih Držićevih djela na otvorenim dubrovačkim prostorima. 1950. konačno se utemeljuje festival i počinje se stvarati njegova sada već slavna povijest kako u dramskom, tako i u glazbenom smislu. Nastaje i karakteristična dubrovačka ambijentalnost, sa svoje tri razvojne faze, te sintagma grad-teatar, nastala upravo zbog uprizorenja u prvome redu Držićevih komedija na otvorenim gradskim prostorima unutar zidina. Niz se redatelja kroz postave tih predstava afirmirao, na karakteristično dubrovački ambijentalni način: Marko Fotez, Kosta Spaić, dr. Branko Gavella, Georgij Paro, Joško Juvančić, Ivica Kunčević.

  Od rata 1991. naovamo gradski prostori su se, poglavito nakon ponovnog uspona masovnog turizma od 2000-ih do danas, značajno transformirali, posljednjih desetljeća i devastirali. Karakteristična dubrovačka ambijentalnost nije više ni uz najbolju volju moguća. Produkcijski je model također u krizi – Igre financira Ministarstvo kulture jedne male države, sa sredstvima šest puta manjima nego do 1991., te Grad Dubrovnik. Programski im identitet uslijed svih doista dramatičnih promjena u socioekonomskom kontekstu postaje krajnje nestabilan. Teži se i dalje okosnici svjetskih klasika i hrvatske dramske baštine, no redateljska kao i dramaturške koncepcije nemaju dovoljno snažan odjek. Postavlja se pitanje, nakon sretne izvedbene renesanse baštinskih naslova koja je potrajala skoro pet desetljeća, koje su održive opcije njihovih scenskih čitanja. Trebaju li se graditi u sinergiji s transformacijama gradskih prostora? U koje bi se vrste izvedbenih formata mogli učitati? Radi se o nizu dramaturških i koncepcijskih pitanja, koja još uvijek nisu riješena; nije se pojavilo novo redateljsko i dramaturško ime koje bi na dovoljno snažan način ponudilo odgovor.

  

  Ovaj feljton prati krizu identiteta festivala posvećenog uprizorenju baštinskih dramskih tekstova, te se nadam da će ovdje prikazan kritički odjek predstava kroz posljednja tri desetljeća biti od koristi onima koji će pokušati ustvrditi je li sretno vrijeme čitanja starih dramskih autora na otvorenim pozornicama u Dubrovniku naprosto prošlo i dalo svoj obol kazališnoj javnosti kroz nekoliko eminentnih redateljskih i estetskih generacija, ili ima prostora za nastavak i konvertiranje tih tekstova u neke sretnije izvedbene formate.

  (Pročitajte sljedeći nastavak...)

  © Petra Jelača, KAZALIŠTE.hr, 17. svibnja 2023.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše: