Glumački izvrstan prikaz problematičnih obiteljskih odnosa

Gradsko kazalište Požega – gostovanje u Histrionskom domu: Marijan Matković, Slučaj maturanta Wagnera, red. Jasmin Novljaković

• 

  U groznici predmaturalnoga vremena, 5. svibnja u Histrionskome domu gostovala je predstava premijerno izvedena u studenome 2022. „o senzibilnome maturantu koji upada u niz emotivnih problema sa kojima se teško nosi“ Gradskoga kazališta Požega, utemeljena na ranoj drami Marijana Matkovića (1915–1985) – Slučaj maturanta Wagnera, prvoj u dramskom obiteljskom ciklusu Igre oko smrti koji je autor pisao dvadeset godina. Jasmin Novljaković, redatelj s uvijek novim i svježim kazališnim idejama, odlučuje se za svojevrstan otklon od vremena nastanka (drama je napisana 1934., praizvedena 1935. u zagrebačkom HNK-u u režiji Alfonsa Verlija), ulazeći djelomično u poetiku avangardnoga kazališta u istraživanju i režiranju kojega je osvjedočeni majstor. Tako u naoko tradicionalnu dramaturgiju s asocijacijama na Krležin psihološki dramski ciklus i skandinavsku modernističku dramu Ibsena i Strindberga unosi kazališne pomake kojima, uz kraćenje Matkovićeva teksta, unosi neke bitne i teatarski učinkovite ideje.

  Tako sluškinja Lenka, koju Selena Andrić glumi kao ponekad gotovo nezainteresiranu služavku kod Wagnerovih, donekle podsjeća na Ionescovu Sluškinju iz Ćelave pjevačice, koja također funkcionira kao da dolazi iz nekog drugog senzibiliteta, ali i razotkriva ili sugerira neku životnu i/ili kazališnu istinu. Lenka je i donekle objektivni (po)kazivač sve veće neimaštine obitelji Wagner koja je jednom bila bogata i cijenjena a sad više nije, izgubila je i novce i ugled, ali još uvijek živi od starih vremena, donekle nalik vlastelinskoj obitelji Beneša/Benessa iz Vojnovićeva Sutona, drugoga dijela Dubrovačke trilogije u kojemu je također očit nedostatak novca i nepovjerenje („Kata, pribroji!“). U nekoliko je replika vidljivo da majka i žena Lucija Wagner, njegova žena, zaključava šećer i brašno, iako je naizgled zaboravila ključ u svojoj haljini, a sluškinja sve motri i percipira na svoj prostodušan ali i mudar način. Osim toga, Novljaković je ujedno i scenograf predstave (kostimografija i scenski pokret: Jasminka Petek Krapljan). Uz segmente građanskoga salona i maturantova stola za učenje sa strane desno, u dubini lijevo postavio je i platno iza kojega sluškinja kao sjena motri, kao iza zastora kroz koji možemo vidjeti drugu dimenziju prostornosti. Na istome se zastoru kao na zaslonu vrlo efektno (oblikovanje svjetla: Goran Krmpotić, glazba: Igor Valeri) pojavljuje i policijski inspektor koji na kraju tiresijski donosi vijest o samoubojstvu.

  

  Suicid je gotovo provodni motiv mnogih modernističkih i dvadesetostoljetnih proznih i dramskih tekstova, svojstven likovima/dramskim osobama koji nemaju dovoljno snage za pomake ili su neoromantičarski postali suvišni u obitelji, školi, društvu. Mladi glumac, još student, Matko Trnačić – asteničan, mršav, izdužen i fizisom izvrsno izabran za Emila Wagnera, njegova sina, maturanta, dovoljno kazališno drzak i neprilagođen, dramaturški se i kazališno posebno zanimljivo pojavljuje u drami i u predstavi tek nakon duljega vremena neizvjesnosti, čekanja, teškoga i mučnoga razgovora oca i majke, žene i muža, Filipa Wagnera, višeg državnog računskog činovnika, koji opet gotovo ionescovski komuniciraju. Majka govori o svakodnevici koja ih naoko ne zanima, udaji djevojke u mladim godinama, koja je budućega muža upoznala na jednom sportskom događanju, o prijateljici, slučajnim susretima, a otac čita i lista novine, mrk i mrzovoljan, prateći, međutim, vrlo koncentrirano o čemu zapravo govori njegova žena.

  Gavellina glumica Antonija Stanišić Šperanda, rođena Požežanka, vrlo smireno, pomalo hladno igra brižnu ženu i majku Luciju Wagner, pozicioniranu između dvaju temperamenata. Ivan Ćaćić vrhunski je glumac – gledali smo ga u izvrsnim karakternim ulogama, prvak je osječkoga Hrvatskoga narodnoga kazališta, a i u ulozi Filipa Wagnera vrlo je uvjerljiv, glumački odbojan, stran. Čini se na početku drame i predstave kako je najveći problem obitelji činjenica što su Emila vidjeli ruku pod ruku s djevojkom koja nije njegova društvenoga statusa, druži se s prijateljima koji mu, prema očevu mišljenju, nisu ravni, jer otac mu je namijenio drugu djevojku, druge prijatelje, drukčiju budućnost. Kad napokon Emil uđe u dramu i predstavu, majka ostavlja muža i sina u muškome razgovoru i tad se jasno pokazuje sav ponor međusobnih odnosa i nerazumijevanja, netrpeljivosti, asocijativno vrlo blizak, iako manje razrađen, odnosu između oca i sina Glembay, kad se Leone nakon niza godina vraća u agramersku glembajevsku kuću i s ocem Ignjatom raspravlja o svojoj poziciji u obitelji, zanemarivanju, odnosima, majci, umjetnosti. Krleža različito od Matkovića razrješava sukob. Istina o Leoneovu odnosu s istom ženom, sad Leoneovom pomajkom, očevom drugom ženom, barunicom Castelli, prenagla je i pregruba za Nacija i Krleža odlučuje da će on u drugome činu Gospode Glembajevih od šoka umrijeti.

  

  „Drama prikazuje oca kako svojim nerazumijevanjem uništava vlastitog sina koji se lomi između zatečenih vrijednosti i odnosa prema životu i njegova pokušaja da stvori svoj sistem vrijednosti. Premijera je izazvala javnu sablazan, burno odobravanje mladeži, ali i oštre reakcije provladinog tiska te bansku zabranu nakon treće izvedbe. Budući da je autor tada bio dvadesetogodišnjak smatralo se to mladenačkom pobunom, gotovo autobiografskom dramom, međutim ta je drama bila pokazatelj Matkovićeva osnovnog umjetničkog creda da umjetnost mora kritizirati društvo, ali tako da mu ukazuje na probleme ne bi li ga navela na promjene nabolje“, kako se navodi u kazališnome letku predstave o procesu protiv gimnazijalca. 

  Uz izvrsnoga mladoga glumca Trnačića glumi još jedan student, uvjerljiv i posvećen Grgur Grgić, koji je njegov prijatelj Rikard Dorić, dramaturški mu supostavljen kao Horacije Hamletu, svjedok njegovih problema, izbacivanja iz gimnazije zbog izostanaka i suprotstavljanja profesorima, savjetnik koji ostaje do kraja uz njega sluteći tragičan kraj. Karlo Bernik, zanimljiv i uvjerljiv mladi glumac je Franjo Puceljski, Emilov kolega, intrigant i ulizica, nalik Rosencrantzu i Guildensternu koji školskoga prijatelja Hamleta gotovo pošalju u smrt.

  Stjecajem okolnosti predstava je gostovala samo nekoliko dana nakon velikih tragedija, ubijanja i ranjavanja djece i odraslih, krvoprolića koje neki psiholozi i psihijatri objašnjavaju, između ostaloga, problematičnim obiteljskim odnosima, nerazumijevanjem, frustracijama.

  

  Na histrionskoj pozornici osjetile su se neke manje neusklađenosti, što je samo donekle (po)remetilo iluziju, ali predstava je vrlo kvalitetna, katarzična, dobro mišljena i svakako je treba pogledati, barem na nekom novom gostovanju ili u Požegi koja se profilirala kao jedno od hrvatskih kazališnih središta.

  Zanimljivo je i što je predstava Slučaj maturanta Wagnera gostovala u Vitezovim Histrionima, a u televizijskoj je drami Slučaj maturanta Wagnera (1976.) u režiji Branka Ivande (scenarij: Marijan Matković) glumio i Zlatko Vitez, kao i Marija Kohn, Stevo Žigon, Miljenka Androić, a Duško Valentić, na ovoj gostujućoj predstavi pozoran i dobrohotan gledatelj, glumio je Emila Wagnera.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 12. svibnja 2023.

Piše: