Zabavna predstava koja potcrtava živuće mehanizme malograđanštine

Zagrebačko kazalište mladih: Eugène Ionesco, Ćelava pjevačica, red. Suzana Nikolić

• 

  U Zagrebačkom kazalištu mladih, u okviru Projekta Inkubator premijerno je izvedena predstava Ćelava pjevačica, prema tekstu klasika teatra apsurda Eugenea Ionesca, u režiji Suzane Nikolić te dramaturgiji Espija Tomičića.

  Predstava je zamišljena prilično klasično, slijedeći sam tekstualni predložak, uz dramaturške i redateljske intervencije koje podcrtavaju karakter Ionescovog teksta i apsurda samog, prisutnog u zapadnom društvu već u vrijeme nastajanja drame nakon Drugog svjetskog rata, a naročito aktualne danas kada se apsurd ne samo približava vrhuncu nego ga je već odavno nadišao. Raspadanje svih sustava vrijednosti i ideologija u maniri odbrojavanja vremena, minuta i sekundi do kraja, do trenutka kada planeta neće moći više izdržati negaciju nakupljenih problema, potka je na kojoj počivaju i dramatizacija i režija i apsolutno je točna. Pitanje jezika i govora, iza kojega ne stoji ništa odnosno stoji vrlo jako i nepropusno izbjegavanje govora o bitnome, slijedi Ionescov predložak ali u isto vrijeme priziva i postdramsko bavljenje govorom, gdje se ne tematizira on nego ono što je iza njega, a u ovome slučaju to je sve ono o čemu hitno treba razgovarati a to se ne čini.

  Ionescova parodija govora, jezika i komunikacije iznimno je aktualna tema zbog svakodnevnog simplificiranja, naročito tekstualnih poruka, te posvemašnje površnosti koja zaista nemilice guta planet, a sve s pokrićem da je sve bitno ionako uvijek dostupno na Googleu pa se ničim zapravo ne treba opterećivati, što samo podcrtava feudalni karakter korporativnog globalizacijskog kapitalizma koji sve aktere društva teži učiniti podanicima. Upravo zato je u ovoj predstavi mogla biti i aktivnije iskorištena, osim suptilnih aluzija na suvremenu izvedbu, jer je globalizacijski moment hiperkomunikacije i opće površnosti usko povezan s osnovnom idejom predstave o odbrojavanju minuta do kraja svijeta.

  Glumci kroz uloge dva bračna para – gospodina i gospođe Smith te gospodina i gospođe Martin, u pravom smislu riječi utjelovljuju sve spomenuto. Pokret i gesta poništavaju riječ i dijalog iza kojega nema ništa, odnosno iza kojega je sve što su pretočili u pokrete, makar i automatiziranih lutki, s dozom naučenog čuđenja ako se očekivana forma ponašanja i određeno očekivanje društva ne ispuni.

  Sreten Mokrović zaista je briljirao kao gospodin Smith, kao i njegova gospođa, Nataša Dorčić. Engleski je par unio u svoje mehanizirane apsurdne radnje i nešto prisno, simpatično, dok su njihovi mlađi scenski pandani – gospodin i gospođa Martin, Adrian Pezdirc i Iva Kraljević, kao francuska verzija građanskih klišeja koncipirani više shematizirano, ne prepoznavajući se, odnosno živeći parodiju vlastitog prepoznavanja.

  

  Sreten Mokrović kao neki umirovljeni mornar britanske Kraljevske mornarice (nisam pri tome doslovna, naravno) puši svoju električnu cigaretu i iznosi sasvim beznačajne stavove o tome kakve bi stvari trebale biti, dok mu Nataša Dorčić parira, ali vrckavo, veselo, kao par koji ispod fasade naučenosti i očekivanosti ipak ima neku svoju, slutimo čak i toplu priču usred svijeta besmislenih struktura u kojemu se svi članovi neke obitelji jednako zovu i bave se istim zanimanjima. Mlađi par Martinovih očigledno je zarobljen u zapravo šokantnom neprepoznavanju, pa je njihov fokus apsurda dramatičnije prebačen u tijelo, više izražen kroz gestus i samim time više potresa gledatelja, u čemu su Adrian Pezdirc i Iva Kraljević izvrsni.

  Vatrogasac i služavka, dva lika koja i klasno lome zadane građanske strukture, slobodniji su, premda su i oni izgubljeni u pokušaju da nešto promijene. Od početka je na sceni služavka (Hrvojka Begović) i njezine u prvom redu tjelesne geste, kao komentar situacija u kojima se nalazi zbog svog društvenog položaja. Shematizirana i automatizirana kao i njezini 'nadređeni', pokušava pred sam kraj predstave izrecitirati pjesmu pobune protiv nedjelovanja i negovorenja, dok video-projekcija zemaljske kugle čije vrijeme odbrojava ide prema publici, kao i zvuk i glazba, sugerirajući tako kulminaciju zbivanja. U svojoj nakani Služavka biva spriječena i iznesena sa scene. Njezina je i jedna od poznatijih replika drame, gotovo pa metonimija Ionescovog scenskog apsurda: „Moje ime je Sherlock Holmes“, u čemu je, kroz ovu interpretaciju, Hrvojka Begović bila točna, iznijansirana i dosljedna.

  Vatrogasac, točnije vatrogasni kapetan (Mateo Videk) koordiniraniji je u igri ponašanja s buržujskim bračnim parovima negoli Služavka, a njegov emotivni odnos s njome probija okvire scenskog apsurda, premda ubrzo bivaju ugušeni zadanim obrascima ponašanja. Naročito je izvedbeno zanimljiva njegova igra s građanskim establišmentom, u kojoj obje strane protiv svoje volje mazohistički zadovoljavaju forme bez značenja. U tome je Mateo Videk pokazao ludičnost i osviještenost kao i njegova partnerica, Hrvojka Begović.

  Ova je predstava Ćelave pjevačice suptilno podcrtana autorskom interpretacijom i uvelike se oslanja na Ionescov tekst, s naznačenom tezom u pozadini. To nipošto nije pogrešno; dapače, vrlo je sugestivno, smisleno i dobro funkcionira, naročito kod publike. Kao gledateljica uspjela sam pohvatati konce ideje u pozadini, premda, one su mogle biti aktivnije i radikalnije – ne samo naznačene, nego i dramaturški i redateljski provedene. Ionescov je tekst početak rastvaranja klasičnih dramskih obrazaca, uvelike sazdan i na improvizacijama – sam naslov je plod glumačkog lapsusa – pa kao takav, danas nudi obilje mogućnosti kreativnih načina izvedbe.

  

  Obogaćivanje apsurdne igre prebacivanjem težišta u tijelo je vidljivo, no ne do mjere koja bi graničila s autorskim interpretativnim zahvatom. Što se video-projekcija odbrojavanja tiče (Marko Turčinov i Mihael Šandro), sugestivne su i iz njih se može iščitati sve gore rečeno, kao i iz glazbe Alana i Nenada Sinkauza. Polučili su efekt stvaranja punog značenja iza samog teksta koji publiku nasmijava, dok se u pozadini bližimo kraju, kao što u pozadini zapravo ostaje i sam građanski salon, odijeljen zastorom podignutim do polovice, iza kojega glumci zalaze i opet izlaze, pa se težište zbivanja prebacuje na ono što je u njegovoj pozadini. Scenografija i kostimografija Ane Savić Gecan prati koordinate građanskog salona smještenog u, recimo, početak šezdesetih godina dvadesetog stoljeća; suradnik za scenski pokret Šimun Stankov sve je opisano dobro prenio u radu s glumcima, pa se radi o vrlo zabavnoj i duhovitoj predstavi o ignoriranju problema, koja će učiniti da publika prepozna još uvijek živuće mehanizme malograđanštine iza kojih leže nagomilani problemi, a nadamo se da će svima biti i dovoljno jasna ideja u pozadini salona i u pozadini Ionescovog ludičkog apsurda, koji bi nas danas trebao puno više uznemiravati i puno više pozivati u pomoć od suptilnog odbrojavanja minuta do kraja svijeta.

  © Petra Jelača, KAZALIŠTE.hr, 12. svibnja 2023.

  Redateljica: Suzana Nikolić
  Dramaturg i suradnik redatelja: Espi Tomičić
  Scena i kostimi: Ana Savić Gecan
  Scenski pokret: Šimun Stankov
  Glazba: Alen i Nenad Sinkauz
  Snimatelji i oblikovatelji video materijala: Marko Turčinov, Mihael Šandro
  Oblikovanje rasvjete: Aleksandar Čavlek
  Asistent scenografkinje: Frano Jurić
  Suradnica kostimografkinje: Marta Žegura
  Inspicijentica: Stella Švacov Miletić

  Uloge:
  
  Gosp Smith: Sreten Mokrović
  Gđa Smith: Nataša Dorčić
  Gosp Martin: Adrian Pezdirc
  Gđa Martin: Iva Kraljević
  Mary, služavka: Hrvojka Begović
  Vatrogasni kapetan: Mateo Videk

Piše: