Visoko estetizirana predstava posebnih mizanscenskih pozicija i odnosa

Gradsko dramsko kazalište Gavella: Miroslav Krleža, Legenda, red. Ivan Planinić

• 

  Krležino dramsko stvaralaštvo počinje kvantitativnim dramama, a prva, Legenda, koju je Krleža kao svoj prvi dramski tekst (ujedno i prvi Krležin tiskani tekst) izdao (u Književnim novostima) kao dvadesetogodišnji mladi čovjek, a već vrstan dramski i kazališni znalac, 1914. premijerno je u produkciji Zagrebačkoga dramskog kazališta Gavella i u režiji Ivana Planinića (asistentica redatelja: Hrvojka Begović) izvedena u Tunelu Grič 13. i 14. travnja. Krleža je svoju dramu 1933. preradio, autorski se tim predstave koristio objema verzijama, a u mjestimično kolažiran tekst interpolirali su Krležine pjesme Pjesma bezimenoga čovjeka na Golgoti, Gospodine! Gospodine! i Jeruzalemski dijalog. Prije nego što je Tunel obnovljen i uređen i prije nego što je bio dostupan javnosti za prolaz od Mesničke ulice do Trga bana Josipa Jelačića i prije nego što je bio medij izvrsnih svjetlosnih instalacija, pogledale smo u tad hladnoj i vlažnoj, ali kazališnoscenografski izvrsno pogođenoj, dokumentaristički i zebnjom ispunjenoj dvorani izvedbu bolnih i divnih, ekspresionističkih Šimićevih stihova.

  Hodnici Tunela, kao i njihova djelomična razgranatost, omogućili su i postavljanje Legende – ekspresionističke drame nerazvojne fabule, nizanja slika i posebne atmosfere, idejnih digresija u digresijski hodnik u koji smo ulazili iz središnjega, početnoga hodnika i u koji smo se vraćali i ulazili u nove prostore novih (ne)događanja. U istome smo prostoru pogledale u vrijeme koronskih zatvaranja i bolesti glumaca Gavellinu predstavu Obavezan smjer u režiji Enesa Vejzovića. U potresno su vrijeme, naime, koje za dragi nam DKG još uvijek traje, glumci i redatelji postavljali predstave u različitim prostorima kako bi očuvali i sačuvali kazališnu estetiku, glumačku formu i svoju vjernu publiku, pa smo tako gledali dobre i/ili izvrsne predstave u KIC-u Travno (Cigla, Hotel Zagorje), u dvorištu Akademije likovnih umjetnosti (Višnjik), u Laubi (Zagreb 2020), u koprodukcijama.

  Vejzovićev autorski projekt Obavezan smjer nastao je u sezoni 2020/2021. (dramaturški suradnik: Dubravko Mihanović; pretpremijera: 11. prosinca 2020., premijera: 30. ožujka 2021.), a Mira Muhoberac piše o toj dramskoj instalaciji u Vijencu 1. srpnja 2021. naslovivši svoj tekst Duhovi tunela Grič: „Spoj kafkijanske i krležijanske atmosfere, npr. iz Kraljeva i Adama i Eve, naglašen pogođenim, točnim s obzirom na boju, kroj i karakter, kostimima i detaljno razrađenom, a naizgled jednostavnom scenografijom, koja spaja kazališne rekvizite i scenografske elemente s gričkim zidovima Marite Ćopo, najviše, naravno, oživljuje zahvaljujući izvrsnome tekstu i posvećenim glumcima, koji sve više što se bližimo kraju predstave u trajanju od samo trideset i pet minuta, uključujući hodanje i stajanje u pojedinim unutarnjim mansionima ili srednjovjekovnim mučilištima, nalikuju Beckettovim figurama iz Divnih dana i Svršetka igre i Kažnjeničkoj koloniji. (…) Gledali smo po svijetu i Hrvatskoj velik broj sličnih, ambijentalno usidrenih predstava, od krakovskih i praških do zagrebačkih podruma, a neke i sami dramaturgizirali i režirali u prostorima dubrovačkoga Revelina, Muzeja Rupe i Lazareta. Predstava Enesa Vejzovića Obavezan smjer u produkciji Gradskoga dramskog kazališta Gavella iz Zagreba duboka je, potresna, emotivna i tužna. Gotovo arhetipski pogađa puls današnjega Zagreba i atmosfere obvijene pipcima bolesti zvane K. i pošasti zvane P. Vrijedilo je ući u grički tunel i suočiti se s vlastitim i tuđim emocijama i duhovima s kojima svakodnevno razgovaramo, a vrlo često i ne možemo živjeti bez njih. (…) Odabrali smo baš ovu predstavu kao jednu od najznakovitijih predstava u upravo protekloj kazališnoj sezoni, tj. kao jednu od predstava koja nas je najviše kazališno i egzistencijalno potresla.“

  Čini nam se da je ovogodišnja Gavellina tunelska premijera za nijansu ispod razine Obaveznoga smjera iako je publika 19. travnja posvećeno i zainteresirano gledala, pratila i slijedila glumce. Ivan Planinić svoju teatarsku estetiku gradio je u KunstTeatru, kojemu je i suosnivač, s glumcima koji posvećeno i prijateljski prihvaćaju njegov poseban kazališni kod, nekonvencionalan, kritičan, izazovan teatar koji pomalo ironično, ponekad i destruktivno preispituje kazališne i književne prethodnike, kao i društveno-politički kontekst. Prošle smo godine glumcu Karlu Mrkši u duhovitoj i posebno glasovno razigranoj, maštovitoj predstavi Vic o Sizifu u Planinićevoj režiji i produkciji Umjetničke organizacije Punctum i Kunst Teatra na Zagrebačkom festivalu monodrame (nakon prvih dviju godina ići će bijenalno) dodijelili nagradu Zlatna krila akademskog slikara Dimitrija Popovića (Povjerenstvo: Branka Cvitković, Dubravko Jelačić Bužimski, V. Muhoberac). Gavella je pred ovoga redatelja mlađe generacije postavila zahtjevan kazališni zadatak: režiranje kanonske drame (autori adaptacije teksta: Ivan Planinić i Dubravko Mihanović) koja se rijetko igrala na hrvatskim i inim pozornicama. Planinić je i umjetnički suradnik na Odsjeku kazališne režije i radiofonije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a režirao je i u institucionalnim i izvaninstitucionalnim kazalištima, ali nikad u Gavelli.

  

  Izazovno je bilo režirati Legendu zbog same dramaturgije Krležina teksta puna propit(k)ivanja, Kranjčevića kao Krležine inspiracije za Isusa, zapitanosti o razlozima i smislu današnjega kazališta, publike i njezine percepcije, zbog prostora. „Pritom i značenjski Tunel svojom topografijom i utisnutošću u grad; doprinosi slojevitosti značenja upisanih u Krležin predložak, jer ranokršćanske katakombe asocijacija su koja se nameće sama po sebi, spremna pretopiti se s likovima Isusa, Marije, Sjene, Jude...“, kako se navodi u kazališnoj knjižici (autor izvrsnih fotografija: Mak Vejzović). Autorski tim odlučio se za žanr mjuzikla, govorene, ali i mnoge pjevane dijelove, vjerojatno inspiriran i opsežnim atmosferskim didaskalijama (skladatelj, suradnik za glazbu: Nikša Marinović) koreografiranih pokreta (oblikovateljica pokreta, suradnica za scenski pokret: Maja Marjančić).

  Krleža citira i parafrazira biblijski tekst pa redatelj predstavom asocijativno prikazuje crkvena događanja kao svojevrsnu pozornicu svijeta, a njegov je kazališni performans nalik velikim mjuziklima, s asocijacijama na britansku rock operu / mjuzikl Jesus Christ Superstar Andrewa Lloyda Webbera (glazba) i Tima Ricea (tekst) iz 1970. godine, koja je kao koncertna inačica izvedena u Katedrali sv. Pavla u Londonu 27. listopada 1970. i Formanovu Kosu, američki film iz 1979. baziran na istoimenu brodvejskom mjuziklu iz 1968., ali u drukčijim, reduciranim kazališnim uvjetima. Zanimljiva godina tiska Legende, 1914., označuje završetak stilske formacije moderne književnosti, ali u drami još postoje reference na modernističku isprepletenost slikarstva, glazbe i književnoga diskursa, što i ovu predstavu na granici impresionizma i avangarde čini još posebnijom u traženju posebnih dramaturških i teatroloških alata toga i današnjega prijelaznoga doba, donoseći ponekad statične, zaustavljene kazališne, gotovo umjetničke slike.

  

  Izvrsni Gavellini glumci u glavnim ulogama – Nikola Baće kao senzibilni Isus, Nataša Janjić Medančić kao Marija krasnoga glasa, Franjo Dijak kao glumački moćna Sjena, uz Domagoja Jankovića, stalnog Planinićeva glumca, u ulozi sjedokosoga i sveprisutnoga Jude, postavljeni su u nove mizanscenske pozicije i odnose. Kretanje im je zbog organizacije prostora pravocrtno, prolaze dugim hodnicima, do tjelesno zahtjevne završne scene nošenja križa, podizanja križa, njegova učvršćivanja, raspinjanja. „Ovdje se »lancem« neuzvraćenih osjećaja (Isus ljubi čovječanstvo, Marija Isusa, Juda Mariju) Krleža koristio kao okosnicom patetične dramske priče o nemogućnoti ozbiljenja Isusova poetskog zamišljaja idealnog svijeta kojim vladaju istina i ljubav.“

  Ostali su, vrlo prisutni i fokusirani glumci (Sven Medvešek, Tara Rosandić, Antonija Stanišić Šperanda, Ana Kvrgić, Ivana Bolanča, Ivan Grčić i Filip Šovagović) zapravo u poziciji kora koji pjeva, komentira događanja, djelomično komunicirajući s publikom (blizina publike mogla se redateljski i glumački možda bolje iskoristiti, iako i publika glumi i ne znajući, npr. okupljenu gomilu). Sven Medvešek i Filip Šovagović izvrsni su glazbenici koji cijelo vrijeme prate tekst i glumce, stvarajući posebnu kazališno-tunelsku atmosferu. Franjo Dijak pojavljuje se iz dubina svijesti i tunelskih dubina lajtmotivski zviždeći (što u kazalištu ne bi bilo dobro ni preporučljivo zbog znanog nam kazališnoga prokletstva, a u Tunelu djeluje začudno prijeteći). Cijela je predstava (u)temeljena na glazbi riječi i instrumenata, zvuku i svjetlu, dijalogu glumaca međusobno, glumaca i zvuka, glumaca i tišine, glumaca i svjetla, glumaca i s/Sjene, glumaca i mraka.

  

  Izniman scenograf i oblikovatelj svjetla Ivan Lušičić Liik (asistent oblikovatelja svjetla: Endi Krakić) vrlo je kreativno i na visokoj umjetničkoj i profesionalnoj razini postavio svjetlo, dobivajući nove dubine, kreirajući nove svjetove onostranosti, sugerirajući toplim bojama bliskost, plavim tonovima racionalnu dimenziju, bijelim nepoznate svjetove. Posebno je svjetlosno impresivno dizajnirana središnja dvorana u kojoj je reflektorima kreirao crkvene prozore s vitrajima i križevima, tako da se čini kako publika ulazi u crkveni brod i u toj iluziji sjeda na stolice kazališta/crkve. U najnapetijemu se trenutku predstave gase reflektori i glumci samo svjetlima baterijskih lampa osvjetljavaju svoja i tuđa lica, oblikujući time nove identitete, iskrivljujući sliku, stvarajući neobičnu fluidnost, kao i sjene (možda su baterijske lampe glumci mogli prekriti kostimom, plaštem, rukavom kako bi svjetlo bilo začudnije, a jasno je da voštanice u takvu prostoru možda nisu najbolje rješenje zbog sigurnosti, iako bi izvrsno upotpunjavale labirint povijesne priče, odnosno legende). Kostimi Marite Ćopo uvijek su kazališno pogođeni, estetski dojmljivi, prilagođeni glumcu u bojama i materijalu; jedino bi možda Nikola Baće mogao imati slojevitiji kostim, iako je jasno da je bijela haljina uz periku dovoljno čist prikaz nevinosti i suprotnosti crnome kostimu Dijakove Sjene.

  „Poticaje za dramu o posljednjim danima Isusova života poslijeratna je kritika nalazila i u Krležinu doživljaju crkvenog obreda na Veliki petak kao »velike drame« (o čemu piše u Djetinjstvu u Agramu), i u njegovoj gimnazijskoj lektiri (S. S. Kranjčević, A. Strindberg, O. Wilde i dr.)“. Nadamo se da će i ova zanimljivo mišljena predstava, koja će sigurno s vremenom dobiti potrebnu kazališnu tenziju, imati svoj lijep kazališni život nakon sedam simboličnih početnih izvedbi. Možete je (opet) pogledati od 10. do 14. svibnja, što svakako preporučujemo.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 2. svibnja 2023.

  Redatelj: Ivan Planinić
  Autori adaptacije teksta: Ivan Planinić i Dubravko Mihanović
  Dramaturg: Dubravko Mihanović
  Skladatelj: Nikša Marinović
  Scenograf i oblikovatelj svjetla: Ivan Lušičić Liik
  Kostimografkinja: Marita Ćopo
  Oblikovateljica pokreta: Maja Marjančić
  Asistentica redatelja: Hrvojka Begović
  Asistent oblikovatelja svjetla: Endi Krakić
  Vizualni identitet predstave: Ivona Đogić Đurić / Crtaona Studio
  Autor fotografija: Mak Vejzović

  Igraju:
  
  Isus: Nikola Baće
  Marija: Nataša Janjić Medančić
  Sjena: Franjo Dijak
  Juda: Domagoj Janković
  Lazar: Sven Medvešek
  Marta: Tara Rosandić
  Galilejka: Antonija Stanišić Šperanda
  Betanijka: Ana Kvrgić
  Jeruzalemka: Ivana Bolanča
  Ivan: Ivan Grčić
  Simon: Filip Šovagović

Piše: