Simbolički i semantički bogata predstava izvrsne režije i glumačkih posebnosti

Vaba Lava, Tallinn, R.A.A.A.M., Eurokaz, MSU: Novi Sotona, autorski projekt Branka Brezovca nastao prema predlošcima Antona Hansena Tammsaarea i Josipa Kosora

• 

  Ekspresionističko Brezovčevo kazalište podrazumijeva posvećenu, zainteresiranu i educiranu publiku kakva je bila na jednoj od premijera kazališnoga projekta Novi Sotona, na nešaljivi 1. travnja (premijere su bile i 31. ožujka i 2. travnja) u MSU-u. Novi je kazališni projekt, koji je nastajao čak tri godine jer se zbog različitih nepogoda – pogotovo mrske korone, premijera nije mogla realizirati, koprodukcija jednog od najpropulzivnijih estonskih teatara – Vaba Lava iz Tallinna, estonske produkcijske kuće R.A.A.A.M. i Eurokaza, u suradnji s Muzejom suvremene umjetnosti iz Zagreba.

  Brezovčev kazališni kod pratimo cijeli niz godina, i dug bi bio niz predstava koje su fascinirale, iznenađivale, ponekad i šokirale svojim posebnostima ili provokativnostima – od konotativno i denotativno velikih predstava hiperboliziranih dimenzija scena i lutaka do smještanja glumaca, publike i cijele predstave u male kancelarijske Eurokazove prostore, doslovno u ladice i ispod stolova ili u hotelsku sobu iz koje se nije moglo izići bez obzira na gledateljski stav; od razgolićivanja glumaca i glumica pred publikom do izbora glumca za ulogu Barunice Castelli u Krležinoj drami Gospoda Glembajevi i mnogih muško-ženskih inverzija.

  Brezovec u svojim predstavama često kombinira estetike glumaca različitih europskih zemalja, u skladu s nazivom Eurokaza koji je s Gordanom Vnuk osnovao 1987. (kao dio kulturnoga programa Univerzijade) i koji je do 2013. djelovao kao festival alternativnoga kazališta i u Hrvatsku doveo brojne europske i svjetske predstave (danas je Eurokaz producentska kuća). Kako je program Eurokaza često bio popraćen diskusijama, simpozijima, filmskim i videoprojekcijama, radionicama, koncertima i izložbama, čini se da nova Brezovčeva predstava sublimira navedene segmente; ona je i diskusija s vremenima i prostorima i simpozij o književnosti i umjetnosti, i radionica-predstava u nastajanju i izložba povijesnih i kazališnih kostima (kostimi: Suzana Brezovec). Kako Eurokaz nije bio žanrovski ograničen, a „programski koncept naglašava inovaciju i impulse koji mijenjaju perceptivne običaje i sudjeluju u stvaranju novih kazališnih jezika“, tako je i Novi Sotona žanrovski i performativno polivalentan. Naime, Brezovec uvijek iznenađuje i kao kazališni čovjek, ali i kao intelektualac, petogimnazijalac, još od vremena kad je 1971. kao srednjoškolac (2. e) osnovao kultnu kazališnu družinu Coccolemocco (B. B.: zvuči kao rokoko mješavina kokosa i kave); donosi uvijek novo kazalište unutar nekih svojih postojećih premisa.

  

  Branko Brezovec autor je svojevrsnoga totalnoga kazališta, često kombinira tekstove i teksture, isprepleće različite poetike pa je tako i predstava Novi Sotona dramaturški spoj dvaju predložaka (adaptacija: Branko Brezovec i Gordana Vnuk), dramatizacije posljednjeg i najpoznatijeg romana estonskoga klasika Antona Hansena Tammsaarea (1878–1940) Nevolje novog Sotone (1939.) i drame Požar strasti Josipa Kosora (1879–1961), remek-djela hrvatskoga ekspresionizma (drama je objavljena 1912.). U dramama Josipa Kosora, vječnoga putnika koji se kreće po svim europskim središtima i prijateljuje s Ivanom Meštrovićem, Becićem, Račkim, Bahrom, Zweigom, Verhaarenom, Gorkim, Konstantinom Stanislavskim, teoretičari prepoznaju „neku novu, elementarnu enuncijaciju Božanstva, za kojim pohotno čezne kao za mutnim oblacima duša novoga čovjeka“ i navode kako „naturalistička tema odnosa seljaka prema zemlji kulminira u ekspresionističkoj viziji sukoba dobra i zla gdje se zlo pobjeđuje jedino zlom“ i kako je na taj način „hrvatska književnost konačno uhvatila korak s Europom“. Živeći u sličnome vremenu, Anton Hansen Tammsaare referira se na Wildea, Hamsuna, Gidea, Tolstoja, Gogolja, Dostojevskoga, Bergsona, Freuda, Junga, Homera, Shakespearea, Cervantesa, ali je protivnik kozmopolitanizma, misleći da koncept europske kulture treba napustiti.

  Brezovec pronalazi u ovim dvama posebnim autorima i njihovim tekstovima inspiraciju za vrlo kompleksan predložak nove kazališne predstave koju režira i u njoj glumi, pojavljuje se kao narator koji sa strane Gorgone korespondira s vremenom Kosorovim i Hansenovim, političkim (sve)vremenom i svojom predstavom, sa svojim glumcima koji ga profesionalno i ljudski, čini se, bespogovorno prate u iznimno zahtjevnome kazalištu. Zanimljivo je vidjeti glumce i glumice iz različitih kazališta kako se prepuštaju izazovima, međusobno se nadopunjujući u novim kazališnim kodovima, tjelesno vrlo dobro pripremljeni, glumački koncentrirani, bez odmora nazočni u konstruiranome svijetu, ulazeći u potpuno nove kazališne sfere tjelesnom i mentalnom pripremom, penjanjem po konstrukciji, ulaženjem i izlaženjem iz nje, svladavanjem visina i dubina velike kocke koja se kao manipulirani svijet otvara, rastvara i zatvara. Gledajući predstavu potrebno je stalno aktivno otključavati njezina značenja, detektirati različite dubinske i visinske planove, ne prepuštajući se kazalištu kao iluziji i aristotelovskoj katarzičnosti nego se aktivno uključujući u teatarsko dekriptiranje.

  

  Novo kazalište za Novoga Sotonu na scenu dovodi impozantnu konstrukciju (scena Ivana Knez, likovne intervencije: Marta Crnobrnja, svjetlo: Tomislav Maglečić) koja je donekle mobilna, okreće se kao rund-bina, a čine je sobe, kapsule, odvojeni i spojeni prostori kroz koje se glumci provlače, iz njih proviruju ili se u njih uvlače, a na krovu je kazališnoga svijeta spušteni Sotona, goetheovski Mefisto(feles), Krležini Nepoznat Netko i Veliki meštar sviju hulja, vrag na vrhu izokrenutoga danteovskog infernalnog svijeta na kojemu se preispituje smisao postojanja.

  „Sve ono što se u Kosorovoj drami čini kao trijumf manjka i ritualne, tajnovite zavodljivosti, nietzscheanske prijepisnosti, u Tammsaareovu romanu se dezavuira, denuncira, ali i filozofski usustavljuje i teološki pojednostavljuje, pauperizira. Tammsaareovi likovi lakše zapadaju u životnu propusnost, dok Kosorovi računaju na mističnu otežalost i netipičnu osnovu. Sotona se spušta na Zemlju prema naputku nebeskih sila i uprave, ali ne da bi uništio svijet, već da bi poštenim radom i moralnim životom zaslužio spasenje. Uspije li Sotoni postati pošten smrtnik, potvrdit će se da Bog nije pogriješio u svojoj kreaciji Univerzuma, već je čovjek taj koji živi grešno. A ako je tako, onda je pravo i dužnost Neba ljudske duše ekspedirati u Pakao. No, hoće li Sotona uspjeti?“

  Glumački ansambl predvodi moćan glumac Ognen Drangovski u ulozi Ilarije Šalića, uvijek glumački točan i postojan Paško Vukasović njegov je sin Ilja, posvećena i sugestivna Suzana Brezovec njegova ženu Mara, kao i Gušina žena Stana i jedna od dviju časnih sestara, pravo glumačko osvježenje Ena Jagec igra Iljinu djevojku Ružu i jednu od dviju časnih sestara, glumstven, ironičan i uvijek posebno inspiriran Frano Mašković glumi Gušu Rigalina i Šumara, a Borna Baletić, koji je gotovo promijenio profesiju i od redatelja postao vrlo kvalitetan kazališni glumac Čergaša i Sv. Petra, Lorenzo Raušević glumi Gušina sina Ada, Siniša Miletić je Kapelan, Damian Humski Doktor i Pandur, Zoran Stojkovski Radnik, Medvjed i Slamnati duh, Mia Krakan Radnik s demonstracija, Ivan Sirotić Grof Radnik koji pleše. Glazba: Stanko Juzbašić, ton: Gregor Tomljenović, producent predstave: Marko Milovac, inspicijentica: Mia Krakan, a Sirotić i Stojkovski, osim što glume, u ovoj se predstavi preuzetih i preuzimanja identiteta brinu i za tehniku.

  

  U jednome sad već dosta davnome intervjuu Brezovec objašnjava simultanizam i avangardnost svojih predstava: „Mi danas imamo mogućnost percipirati pet ili šest informacija istovremeno, to prije nije bilo moguće. Do Orsona Wellesa niste znali što je drugi plan, ako ćemo nastaviti u filmskom tonu. To znači da perceptivno napredujemo, planom u dubinu, ideološki u širinu, a teleološki u nigdinu. Dakle, tu nije riječ o danas probitačnom opažanju politike u teatru, već o politici opažanja. Zalažem se za perceptivno bogatstvo: zapažate ono bitno i sitno izvan svake hijerarhijske prisile, a zato je potrebna ekonomija, a ne samohvala subjekta“.

  Brezovčeve multimedijalne predstave, najčešće atribuirane kao ikonoklastički teatar, zahtijevaju visoku razinu koncentracije publike, preciznost i iznimnu uigranost glumaca, što je slučaj i s novom predstavom Novi Sotona koju preporučujemo publici i ujedno sugeriramo autorskoj ekipi funkcionalni štrih jer se prema završetku pomalo gubi potrebna tenzija i kreativna suigra u ovoj simbolički i semantički bogatoj predstavi izvrsne, znalačke režije i glumačkih posebnosti, potpuno novoj i prema mnogočemu specifičnoj na trenutnom zagrebačkom kazališnom nebu.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 12. travnja 2023.

Piše: