Suptilna, fragilna, ali lako dokučiva scenska suigra

Gradsko kazalište Požega, Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku: Boris Senker, Sanjareva priča, red. Robert Raponja

• 

  Biti motivatorom, mentorom, inspiracijom, korektorom, pedagogom, začetnikom/kreatorom (ideja i ozračja) – sve te uloge i zadaće pripisujemo onima koji su odlučili biti vođama, voditeljima. To svakako uključuje profesore (od osnovnoškolskih do visokoobrazovnih), ali i primjerice redatelje kazališnih predstava. Upravo to puna tri i pol desetljeća čini Puljanin s osječkom adresom Robert Raponja – ne samo u Osijeku i Puli, nego i diljem Lijepe Naše, pa i izvan njezinih granica. Ovaj, ne tako mali jubilej, obilježio je i proslavio radno – kazališnom predstavom. I opet je odabrao odigrati gotovo sve one uloge s početka teksta.

  Ni manje ni više nego akademika Borisa Senkera, kritičara, teatrologa, sveučilišnog profesora i književnika, zamolio je da im napiše tekst. I napisao im je Sanjarevu priču, koja – kako piše u najavi, „nudi današnji odgovor na sutrašnja pitanja“.

  

  Mjesto je radnje te subote, 11. ožujka, bilo požeško Gradsko kazalište, jedna od nastavnih baza osječke Akademije za umjetnost i kulturu, na kojoj red. prof. dr. art. Robert Raponja posljednjih 16 godina predaje glumu. Autorski tim iznimno je velik i raznolik, no najvećim ga dijelom čine studenti AUKOS-a i to treće godine i stariji. Na čelu im je odličan i prokušan dvojac: kao najstariji Josip Kučan (odnedavno umjetnički suradnik iz umjetničkog područja Kazališna umjetnost na AUKOS-u) te vrlo friška doktorica kazališne umjetnosti i dobitnica Nagrade hrvatskog glumišta 2022., Katica Šubarić. Njima uz bok, svoj su obol (uspješnom) pokušaju da Senkerov tekst (za)živi na sceni dali i već spomenuti (bivši i sadašnji) studenti glume i lutkarstva – njih čak 14, ali i sedam članova zbora, koji su pod budnim, iskusnim i stručnim okom izv. prof. dr. sc. Antoanete Radočaj Jerković (oblikovateljice glazbe za ovaj projekt), ali i uz klavirsku pratnju uživo Davora Dedića, tako suptilno a istodobno upečatljivo i snažno, originalnim glazbenim ruhom Massima Brajkovića zaogrnuli ovaj scenski san ili, kako to kaže autorska ekipa – kazališni moralitet.

  

  Sanjar Borisa Senkera „mašta i stvara u svojim snovima i vizijama otvoreni grad za sve ljude u kojem bi rad mogao biti igra, zabava, oplemenjen ljepotom i mudrošću“. Upravo se u to mogla uvjeriti publika na premijeri, među kojima je možda bilo i onih koji su očekivali uobičajenu dramsku predstavu, a iskusili su nešto suptilno, fragilno, (ne)dokučivo i paučinasto – baš kakav je san. Bila je to dobro strukturirana prilika za publiku da iskusi „kazališnu priču o uzvišenim idealima koji se nastoje ostvariti usprkos trajnoj borbi između dobra i zla, hrabrosti i slabosti, upornosti i krhkosti, svetoga i profanoga, uzvišenoga i banalnoga”. S druge je to strane za mlade histrione bila šansa za oživotvoriti nekonvencionalnu akademsku igru koja se temelji na neobičnoj smjesi sposobnosti, vještina, znanja, iskustva, ali i jasnoće, nedvosmislenosti i točnosti u (su)igri. Jedna od nepovoljnih odlika velikoga dijela današnje domaće dramske produkcije je nepružanje pravih, organskih prilika mladima i nastavno na to procjenjivanja njihova napretka, što pak ovakve produkcije nude. Tako oni heurističkim načelima (neformalno, intuitivno) uče kako postati punokrvnim stručnjacima za kazalište i scenu.

  Bilo je začuđujuće inspirativno promatrati ih sve u glumačkim, koreografskim, glazbenim, višejezičnim vratolomijama kojima su bili izloženi i koje su s lakoćom svladali. Šaltali se s hrvatskog na engleski pa na talijanski pa opet na hrvatski, da bi onda već progovarali njemački ili slovenski. Začuđujuće, iako svi dijelovi teksta nisu imali simultani ili sukcesivni pandan na hrvatskom jeziku, publika nije imala problem s razumijevanjem teksta. To je ono što dramski tekst čini Tekstom, predstavu Predstavom, koncept Konceptom ili viziju Vizijom.

  
  
  Ništa manje bitno za priču nije ni to da je predstava bila dijelom programa 2. dana Gradskog kazališta Požega pa i Dana grada, što je u svom kratkom obraćanju na kraju istaknula ravnateljica Valentina Neferović.

  Predsjednik Hrvatskog društva dramskih umjetnika Ivica Pucar za 35 je godina redateljskog i pedagoškog rada Robertu Raponji pred prepunim gledalištem kazališta uručio zasluženo priznanje.

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 1. travnja 2023.

  Autor teksta: Boris Senker
  Redatelj: Robert Raponja
  Glazba: Massimo Brajković
  Oblikovanje glazbe: Antoaneta Radočaj Jerković
  Klavir: Davor Dedić
  Kostimografija: Nina Silobrčić
  Scenografija: Breza Žižović
  Scenski pokret: Sanela Janković Marušić
  Impro-teatar i jezični savjetnik: Željka Flegar
  Asistent kostimografa i scenografa: Krešimir Tomac
  oblikovatelj svjetla: Goran Krmpotić
  Majstor tona: Dario Hak
  Rekviziterka: Marija Matijanić
  Garderobijerka: Ljiljana Rodić
  Dizajn plakata: Krešimir Tomac
  
  Pri opremi teksta korištene su fotografije s portala Slavonski.hr autorice Sanje Pok

  Glume: Josip Kučan, Katica Šubarić, Lucija Subotić, Gabrijel Perić, Nikola Radoš, Davor Tarbuk, Anastasija Goško, Matko Trnačić, Matea Tustanovska, Domagoj Pintarić, Fran Hercog, Dorian Vicić, Ana Dora Bajto, Ana Lanšćak, Mathilde Vukosavljević, Gabrijela Redžić

  Zbor: Tena Labuhar, Anett Glavak, Petra Lion, Tamara Lisac, Paul Grubić, Goran Mandić, Mihael Ferčec

Piše: