Reduciranje Nušićeve komedije na uopćene nacionalne i mentalitetske konotacije

Satiričko kazalište Kerempuh: Branislav Nušić, Ožalošćena porodica, red. Ivan Plazibat

• 

  Redatelj Ivan Plazibat i dramaturginja Nikolina Rafaj postavili su na scenu u Kazalištu Kerempuh komediju Branislava Nušića Ožalošćena porodica. Komedija se igra u srpskom originalu, i doista je puno truda uloženo u pravilnu dikciju glumačkog ansambla (suradnik za scenski govor dr. Dejan Sredojević), kao i u odraz mentaliteta i svjetonazora u samome jeziku odnosno govoru kao slici epohe, ali i mentalitetski univerzalnih vrijednosti koje i danas vladaju kako srpskim, tako i hrvatskim prostorima.

  U tom su nastojanju djelomično uspjeli, jer čitava predstava ostaje u svojevrsnom međuprostoru između jezika i ambijenta koji je tipično nušićevski ali nije fiksiran njegovim vremenskim kontekstom, i općenite suvremenosti koja u nekim dionicama predstave poništava dinamiku zbivanja.

  Scenografija je hladna i neutralna (Paola Lugarić), poput grobnice bogate pokojnikove kuće oko koje se rodbina otima, ali prilagođena prostoru hladne groteske uvijek istih situacija karikaturalne pohlepe i proračunatosti, koju je odlični glumački ansambl vrlo točno, predano i s puno zanimljivih kreacija utjelovio.

  

  Generacije koje pamte antologijska Nušićeva uprizorenja i poznate ekranizacije ostat će pomalo zakinute za njegovu tipičnu atmosferu, spoj mentaliteta, običaja i ponajviše jezika koji je i pristojan i okrutan, a taj hladni i nelijepi podtekst scenski je izrečen kroz glumačke ekspresije. Sukus tipičnog Nušića odnosno karakterističnog srpskog pozorišta podcrtan je u drugom dijelu predstave otkrivanjem tajne sobe prepune kiča, nacionalizma, cajki, zastava i pušaka, što svodi Nušićevu srž na uopćavanje nacionalnih i mentalitetskih konotacija, želeći je univerzalizirati i povezati s današnjicom, no ostaje na razmeđi hrabrijeg zadiranja u situacije, radikalnijih scenskih interpretacija i hladnoće, vremenske i situacijske uspavanosti.

  Bogatstvo Nušićeve komediografije tako ostaje donekle reducirano, pred sam kraj i nejasno (primjerice, zašto je čitava ožalošćena porodica htjela spojiti pravu nasljednicu, izvanbračnu pokojnikovu kći Danicu i odvjetnika dr. Petkovića – možemo nagađati, ali nije posve jasno), dok je njezina figura scenski jasno okarakterizirana do samoga kraja. Sam kraj komedije također je izgubio na važnosti, kao da je pokriven fade-outom stominutne igre.

  

  Agaton Arsić, predvodnik bitke za obiteljsko nasljeđe, svoj je scenski odraz dobio u izvrsnom Hrvoju Kečkešu, planiranju grabeža iznimno predanom pravnom stručnjaku koji svoje licemjerje i ne-odustajanje od pokušaja pravne prijevare ne pokušava previše sakriti, dok ga prati ne manje takva supruga Simka, s ponešto uštogljenijom vanjštinom ispod koje sve navedeno izbija, u čemu je Branka Trlin također odlična.

  Naizgled neutralan dr. Petrović Vilima Matule pokazuje svojim nastupom što misli o ožalošćenoj porodici, a sve kroz advokatsku distancu, dok su humorne karikature Linde Begonje (Vida) i Marka Makovčića (Tanasije Purić) među najdinamičnijim ostvarenjima predstave, uvelike temeljene na njihovom dosadašnjem glumačkom radu, prepoznatljivom naročito kod Linde Begonje.

  Odličan je Filip Detelić (Mića Stanimirović) kao razuzdani i nonšalantni zavodnik u pokušaju, praćen suvremenijim glazbenim brojevima, te Anita Matić Delić kao Simka, dvostruka udovica čije namjere nisu skrivene, samo ih pokušava kontrolirati jezičnim izrazom i manirama, a da i sama u to ne vjeruje, pa je među onim licima predstave kroz čiju igru odlično dolazi do izražaja Nušićeva komediografska oštrica raskrinkavanja i seciranja uvriježenog licemjerja, a njezin je spoj izvrsne srpske dikcije i svjetonazora koji kroz tu dikciju govori među najboljima u čitavoj predstavi.

  

  Mia Anočić Valentić igra Ginu, suprugu Proke Purića, plačnu preko svake mjere, no uspijeva balansirati između groteske, karikature i dubljih slojeva osobnosti, pa osim pretpostavljenog koristoljublja do raspleta situacije ostaje i mogućnost da se radi o još nekim potisnutim osjećajima koji kroz njezino smiješno ponašanje dolaze do izražaja. Matija Šakoranja kao njezin suprug bez imalo skrupula uvjerljivo prikazuje lažno obiteljsko stablo, dok Luka Petrušić kao nepopravljivi kartaš kratkim pojavljivanjem na sceni uspijeva ocrtati karakter svoga lika posvećenog vlastitim prioritetima, a pojavljuje se u ožalošćenoj porodici gotovo padobranski, samo da dobije svoj dio i to na nonšalantan način suptilno daje do znanja.

  Josipa Anković likom je izvrsno odabrana za figuru skromne, siromašne djevojke Danice u nepovoljnom položaju, dok se situacija ne preokrene u njezinu korist. Kostimi (Petra Pavičić) koji prate scenografski i redateljsko-dramaturški koncept na njezinom primjeru vrlo su uvjerljivi, naročito prije finalne transformacije u bogatu zlatnu disko-kuglu.

  Taj je redateljski zahvat možda i pars pro toto problema ove predstave: mjestimični radikalni zahvati, kao što je transformacija Danice u disko-kuglu (suradnik za scenski pokret je Damir Klemenić) ili otkrivanje tajne sobe pune nacionalizama i kiča, koje prati prepoznatljiva i zavodljiva skladana glazba Tamare Obrovac, nisu opravdali odabir Nušića za govor o općenitostima mentaliteta i problema naših prostora.

  

  Komediograf Nušić kao da je ostao zatvoren u prozirnoj kutiji doista porodične igre glumačkog ansambla, koja lebdi usred redateljske interpretacije prepune nedorečenih teza i jednog velikog međuprostora između pokušaja transponiranja u suvremenost i srži same komedije koja je i više nego ozbiljna u svom preciznom seciranju društvenih problema. Ako već nisu odlučili ići u klasičnije igranje Nušića, redatelj i dramaturginja trebali su biti jasniji i odlučniji, i puno prisutniji u njegovoj interpretaciji. Pri tome ostaje nejasno zašto baš Nušić, osim što se time pokazuje bogatstvo srpskog jezika i komediografije i stavlja ga se u današnji kontekst zajedničkih problema hrvatskih i srpskih prostora.

  © Petra Jelača, KAZALIŠTE.hr, 30. ožujka 2023.

  Autor: Branislav Nušić
  Redatelj: Ivan Plazibat
  Dramaturginja: Nikolina Rafaj
  Scenografkinja: Paola Lugarić
  Kostimografkinja: Petra Pavičić
  Suradnik za scenski pokret: Damir Klemenić
  Skladateljica: Tamara Obrovac
  Suradnik za scenski govor: dr. Dejan Sredojević
  Oblikovateljica svjetla: Vesna Kolarec
  Fotografkinja: Jelena Janković 
  Inspicijentica: Ena Subotić 

  Uloge:
  
  Agaton Arsić: Hrvoje Kečkeš
  Tanasije Purić:  Marko Makovičić
  Proka Purić:  Matija Šakoronja
  Trifun Spasić:  Luka Petrušić
  Mića Stanimirović: Filip Detelić
  Dr Petrović: Vilim Matula
  Simka: Branka Trlin
  Vida: Linda Begonja
  Gina: Mia Anočić – Valentić
  Sarka: Anita Matić Delić
  Danica: Josipa Anković

Piše: