Niz začudnih asocijativnih slika u kojima sve može i ne mora biti

Teatar Exit, De Facto: Autorski projekt Ksenije Zec, I je i nije

• 

  Predstave koreografkinje Ksenije Zec, kolikogod se razlikovale jedna od druge, imaju prepoznatljiv potpis i rukopis. Posebne su po toplini i humoru kojima odišu, natopljene su osjećajnošću (u čemu snažan doprinos ima odabir glazbe čestog suradnika Damira Šimunovića), a publiku pozivaju na prepuštanje vlastitim asocijacijama ili samom bivanju u trenutku izvedbe. U tome nije  iznimka ni nova predstava u Studiju Exit pod nazivom I je i nije, koju je stvarala zajedno sa svojim stalnim suradnikom, dramaturgom Sašom Božićem te glumcima Livijem Badurinom i Jelenom Miholjević. Za Livija Badurinu način rada tandema Zec/Božić nije nepoznat. Prošle je godine zajedno s njima stvarao plesnu predstavu Zagrljaji, koja je još uvijek na repertoaru zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, a sudjelovao je i u nekim prijašnjim Ksenijinim radovima. S druge strane, iako smo dramsku umjetnicu Jelenu Miholjević gledali u izvedbenim projektima Saše Božića, njezin neverbalni izričaj – koliko mi je poznato, nije toliko dolazio do izražaja sve do ove (uglavnom) neverbalne predstave.

  S dvoje glumaca Ksenija Zec nastavila je tamo gdje je davnih dana stala s Ozrenom Grabarićem i Jelenom Lopatić u predstavi Zapadni kolodvor, koja se izvodila na velikoj pozornici Teatra Exit – s klaunerijom. Profesorica scenskog pokreta na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti s dvoje je glumaca prolazila abecedu klaunerije koju predaje svojim studentima i te su osnove postale temelj za dva monologa i niz neverbalnih situacija u kojima se nalaze jedan muškarac i jedna žena. Njihovi klaunovi nisu nametljivi, ne namjeravaju se svidjeti publici, nemaju velike geste, pokreti im nisu suviše izražajni. Klaun se kod njih prije svega otkriva u pogledu koji komunicira s publikom. Ponekad nas gledaju sramežljivo, katkad očima izražavaju čuđenje ili traže razumijevanje i suosjećanje, a katkad im je pogled prijateljski konspirativan. Dvoje prikazanih ljudi mogu nas asocirati na nas same ili ljude koje prepoznajemo u našoj okolini. Njihov je život, poput života većine, satkan od malih svakodnevnih rutina.

  Jelena Miholjević plete tirkizni šal i čeznutljivo gleda kroz prozor, s primjesom tuge i nostalgije govori o gradu koji se ljušti, a s gnušanjem i dozom ljutnje svaki put odbacuje umjetnički časopis na istoj stranici gdje je otisnuta neoekspresionistička slika falusa i izmeta. Doima se poput žene kojoj nije preostalo ništa osim čekanja – čekanja da život prođe ili da se konačno susretne s muškarcem za kojim čezne. Doslovno se zapliće u niti vune čije klupko drži Livio Badurina, što asocira na zapletenost i zarobljenost u uspomene i sjećanja. Zato uzima nož i odlučno prekida te niti, nakon čega može krenuti dalje u pustolovinu nove ljubavi. Pored ljestava, koje su bile motiv i u Zapadnom kolodvoru (u kojemu se dva lica nikada nisu susrela), zamjećuje Livija s kojim, u novom ruhu, započinje zajedničke susrete. Odjednom postaje onakva kakvom je oduvijek htjela biti – samouvjerena i ekstravagantna, s neobično visokom frizurom i zamjetljivim kostimom Ane Mikulić. Jelena Miholjević preobrazbu je toliko dojmljivo iznijela da je izazvala salve smijeha.

  

  Livio Badurina predstavio se kao smušeni lik kojemu je teško snalaziti se sa svakodnevnim problemima kao što su kućni popravci i računi. U ispovjednom tonu ispričao nam je da ga je strah zvati vodoinstalatera i pritom je u isti mah djelovao vrlo ranjivo i duhovito. Naime, istovremeno suosjećamo s njime, ali mu se i smijemo, što je nesumnjivo i bila glumčeva namjera. Njega iznenađuju mnoge sitnice: stalno se spotiče na stvari koje nikako da pomakne, naslanjajući se na jedan zid počinje naglo plakati, dok se dotičući drugu stranu zida smije, a sve to čini klaunovski vrlo duhovito, a opet izuzetno suptilno i silno uvjerljivo u liku koji tumači. Oboje su pomalo drugačiji od većine, krhki i nježni, izazivaju smijeh, ali se ne smijemo njima nego situacijama u kojima se nalaze, iako je duhovita i njihova simpatična nespretnost, nepredvidivo iskazivanje emocija i djetinja naivnost.

  Zajedno s Ksenijom Zec i Sašom Božićem osmislili su niz dojmljivih slika koje se mozaično nižu bez čvrste narativne linije. U većini njih postoje začudnosti koje nas iznenađuju i nasmijavaju te pozivaju na prepuštanje umjetničkom doživljaju, koji u nama može ali i ne mora izazvati asocijacije. Neki gledatelji s kojima sam nakon predstave razgovarala samo su se prepustili uživanju u trenutku, drugi su, poput mene, pokušavali konstruirati neku svoju priču. A to bi mogla biti priča o dvoje usamljenih ljudi, o životu samom, ali i o umijeću glume i o pitanju vrednovanja umjetničkog djela. Na kraju predstave glumci odlaze s pozornice, ostavljajući za sobom različite fotografije i razglednice umjetničkih djela i vanjskih prostora, katedrala i muzeja, što me asociralo i na to da odaju počast Umjetnosti. Autorska priča sasvim je drugačija. Putovanja su za njih, objašnjava mi Saša Božić, kao i obilaženje kulturnih institucija, sigurna zona, a tema ovog rada im je bivanje u sigurnoj zoni – u vlastitom domu. U najavi predstave piše da njihova lica pokušavaju sumornu svakodnevicu nadograditi vlastitom zaigranošću. Osobno sam cijelu predstavu drugačije iščitala – nudila mi je mnoštvo asocijacija, isprepletala sam u mašti više različitih narativa, jer u njoj sve može a i ne mora biti. Upravo kako i sam naziv predstave govori – i je i nije.

  Zahvaljujući izvrsnim glumačkim kreacijama, sjajno odabranoj glazbi Damira Šimunovića (koja je u meni probudila duboke emocije) te vješto redateljski i dramaturški osmišljenim i složenim scenama, predstava je to koju bih preporučila za gledanje.

  © Katarina Kolega, KAZALIŠTE.hr, 27. ožujka 2023.

  Autorica: Ksenija Zec
  Dramaturgija: Saša Božić
  Glazba: Damir Šimunović
  Oblikovanje svjetla: Tomislav Maglečić
  Scena i video: Igor Ruf
  Kostimi: Ana Mikulić
  Produkcija: Ida Klemenčić
  PR: Ivana Sansević
  Fotografija: A. Saška Mutić

  Izvode: Jelena Miholjević, Livio Badurina

Piše: