Iznimno zanimljiva scenska igra razduženog postdramskog formata

Teatar &TD: Filip Rutić, Dražen Krešić, Gard, red. Dražen Krešić

• 

  Početak predstave filmskim krupnim kadrom lica jednog od dva glavna glumca – Hrvata koji glumi da je srpski glumac (izvrsni Bernard Tomić; u predstavi se zove Srdjan), a zatim drugog glavnog glumca u filmu oko čijeg se nastanka stvara okosnica radnje predstave i redatelja tog istog filma (također odličnog Nikole Nedića; u predstavi Nikola) koji gleda na sceni snimku tog krupnog kadra i komentira je, tvrdeći kako izvrsno igra njega samog i da je bolji glumac od njega, najavljuje jako zanimljivu naratološku kazališnu poetiku autorskog dvojca Dražen Krešić – redatelj i Filip Rutić – dramaturg. Ova prva uvodna rečenica u osvrt namjerno je složena i na razini kritičkog teksta o predstavi prati svojevrsnu poetiku filma Inception, koju ova predstava donosi, i to u sudaru odnosno susretu filmskog i kazališnog medija. Poetika Inceptiona termin je koji se oslanja, za potrebe ovog osvrta, na ideju scenarija istoimenog filma Christophera Nolana iz 2010., a odnosi se na stalno poigravanje narativnim planovima u izvedbi.

  Film i njegovo nastajanje predmet su oko kojega se kazališna izvedba vrti odnosno odigrava i predstavlja plan fikcije u fikciji. Zanimljivo je da kazališna fikcija, koliko god da nije klasično dramska, ipak ima konture stalnih lica i situacija nastalih između pauza snimanja filma. U tim se „pauzama između tejkova i puš pauzama“, kako kaže tekst programskog letka, odvija izvedba koja na vrlo zanimljiv način koketira s postdramskim, premda ostaje u domeni dramskog mimetiziranja stvarnosti filmskog seta i njegovih protagonista, privatno i glumački portretiranih. Postdramski se elementi očituju u duljini izvedbe koja nije situacijski komponirana nego na tragu durational performancea. Traje oko dva sata, a nakon sat i pol već počinje umarati gledatelja, kao što je umoran i redatelj filma čije nastajanja na sceni gledamo – od promišljanja smisla bavljenja tim složenim pothvatom, preko snimanja filma o vlastitoj životnoj priči, do realizacije svakog pojedinog dijela.

  

  Izvedbu pratimo fokalizatorovim očima, jer lice Nikole (Nikola Nedić) jest, uz Bernarda Tomića (Srdjan) fokalizacijsko lice, a kroz njihov se međuodnos gradi i napetost odnosa kazališta i filma, stvarnosti i fikcije, rivalstva i iskrenosti,  maskuline fragilnosti i potrebe za prijateljskom podrškom te vanjskog dojma snage i uspjeha koji im je kulturalno nametnut.

  Nikola (Nedić) je bivši vrlo uspješni boksač koji snima film o svojoj karijeri, u maniri žanrovskog filma o boksu. Okosnica radnje je i problematični odnos s ocem, također boksačem, zatim odnos s glavnim glumcem u filmu, Srdjanom, kao i s bivšom ženom, također glumicom, Lanom (Lana Ujević). Situacija s ocem ostaje u prostoru narativno-fikcionalnih međuplanova, kao dodana vrijednost i dio budućeg filma, i podsjeća na Penovićevog Katalonca u smislu korištenja video-snimki za dodatne prostorno-narativne planove, kao i zbog teme muško-muških odnosa u različitim kategorijama.

  Uloga srpskog glumca koju je sam sebi dodijelio, u gardu i maniri tipičnog ali ne i nužnog glumačkog narcizma i površnosti, autoironijski progovara o miljeu koji je označen takvim karakteristikama. Bernard Tomić odabire ulogu Srbina Srdjana, kakvog Hrvati vole gledati na sceni ali ne i u stvarnosti, pa zato gradi karijeru u takvome gardu jednostavno zato jer je to jedino za što je siguran da dobro zna raditi.

  U tome je više nego uspješan. Otvaraju mu se sva vrata jer on zaista zna i na sceni, izvan i oko nje biti omiljen, slavan, uspješan, zgodan, ljubazan, da ga svi simpatiziraju i što je najvažnije, podliježu njegovom šarmu.

  Nikola (Nedić) pak kao redatelj zna da je odgovoran za cijeli pothvat i nosi teret te odgovornosti. Zna da film mora doći do kraja, makar i metodom pokušaja i pogreške; nešto se mora učiniti, mora se ići korak dalje, makar provociralo krize, preispitivanja, egzistencijalističke rasprave poput razgovora s prijateljem Srdjanom u garderobi na temu – zašto uopće snimam ovaj film, s kojom namjerom, što želim reći, zašto se toliko trudim oko svakog detalja i izluđujem producenticu nebrojenim tejkovima; zašto sam se upustio u ovako složenu i napornu pustolovinu, i naposljetku – kakvog sve to skupa ima smisla?

  Naravno da su takve misli i preokupacije gotovo pa svakodnevica većine umjetnika i korespondiraju s realitetom kojim se bave, između tejkova, naravno.

  Figura ukrštavanja i dodatnog povezivanja Nedića i Tomića, Nikole i Srdjana, redatelja i glumca, prijatelja i rivala je i Nikolina bivša supruga Lana, a igra je Lana Ujević.

  Lana Ujević odlično je odigrala karakternu glumicu i dosljednu osobu s moralnim integritetom; ona je ženska osoba, ženski čovjek o kojemu govori Rilke, a ne gard žene, glumice, novinarke ili bilo koje druge društvene ili rodne uloge i povezuje sve troje na ljudskoj, nad-rodnoj dimenziji.

  U njezinom se slučaju, u opreci sa samim Srdjanom i Lanom, drugom ženskom ulogom koja utjelovljuje čiste gardove – gard novinarke i gard producentice, kao i kod Nikole, utjelovljuje stvarna i slojevita osoba na sceni.

  

  Bez obzira na to što Lanu Ujević kao kolegicu oslovljava s „lutkice“, Srdjan s njome ravnopravno razgovara o radu na ulozi – kako svojoj, tako i njezinoj, i upravo kroz razgovor u garderobi saznajemo da on nije Srbin i da govori hrvatski, ali da je u stvarnome životu izvan pozornice zauzeo gard tipičnog srpskog, zgodnog i šarmantnog, samouvjerenog glumca. Dodijelio si je ulogu koja bolje prolazi između tejkova da bi dobio još novih uloga na platnu i na sceni.

  Razgovori o profesiji, o situaciji u glumačkim ansamblima s fiktivnim imenima, ekipne muške šale dolaze do izražaja dok Srdjan (Bernard Tomić) u istome kontekstu razgovara s Nikolom (Nikola Nedić) i nakon što mu se otvorio i povjerio, u šali ga pita, kao što se pitaju međusobno muški članovi ansambla, je li možda homoseksualac. U nastupima iskrenosti, jedan na jedan u garderobi, Nikola dijeli svoje dvojbe i strahove te preispituje zašto se uopće bavi umjetnošću.

  Lana Meniga u ulozi je dva tipična garda – novinarke, iskarikirane Dubrovkinje, i Nikoline producentice. Novinarka Dubrovkinja predstavlja i dramaturšku nedosljednost jer predstava nije kontekstualno smještena u neki određeni prostor i vrijeme, ali je jasno da se nalazimo u hrvatskoj suvremenosti, pa recimo da je karikiranost Dubrovkinje poigravanje s općim mjestom hrvatske kulture i glumišta, i jedan od oblika podilaženja publici i žongliranja s komičkim efektima. Također predstavlja neočekivanost i začudnost, pa ne smeta previše; štoviše, zaista nasmijava guranjem realnih situacija preko ruba očekivanog, poigravajući se i s planovima realnog, skoro pa fantastičnog. Karikatura novinarke malo je jače gurnuta preko ruba od one producentice jer u njenom slučaju samo podcrtava opće mjesto garda koji takve žene nose i održavaju, uporno i postojano, na svome poslu, kao boksači u ringu, na što su primorane jer moraju držati na organizacijsko-financijskoj uzdi filmske redatelje u krizama, s težnjom ka perfekciji, kakav je Nikola.

  

  Linija začudnosti nastavlja se i pojavljivanjem bikove glave u nekoliko scena, gotovo kao Nikolinog lajtmotiva upornosti, održavanja borbenog boksačkog garda, te teme odnosa sina i oca i njegovih reminiscencija na djetinjstvo, kada se igrao igračkom bika koju mu je otac, također boksač, poklonio.

  Dvostrukost teme garda kao boksačkog i životnog stava, i garda kao manire ponašanja u glumačkom svijetu, u smislu zadavanja obrazaca uloga i ponašanja samima sebi u stvarnosti da bi se lakše održali na površini, a zatim dobivali i dalje gradili fikcionalne uloge na platnu i na sceni, iznimno je zanimljiva tematska potka na kojoj autorski dvojac Krešić – Rutić, redatelj i dramaturg, grade okosnicu formalnog poigravanja narativnim planovima i izvedbenom igrom koja se iscrpljuje u susretu dramskog i postdramskog. Dakle, dvostrukost garda kao teme, dvostrukost izražajnih narativnih sredstava film-kazalište, dvostrukost izvedbenog formata – dramsko-postdramsko, dva protagonista u dvostrukim ulogama – koautori filma odnosno predstave, prijatelji i kolege, podrška i suparnici.

  Iz dramaturške napetosti svega opisanog rodila se iznimno zanimljiva scenska igra, koja jest ponešto preduga i razvučena, no to ne predstavlja nedostatak unutar ovakvog izvedbenog koncepta. Razduženi postdramski format koji po tipu izvedbe a i po nekim tematskim srodnostima podsjeća na Penovićevog Katalonca, ovdje je u mnogim segmentima strukture scenarija izvedbe učvršćen i fiksiranim dramskim elementima, koji opet plove na razmeđi i stvaraju specifičnu napetost podvojenosti između izvođača i glumaca, baš kao i kod Penovićeva Katalonca.

  

  Nikola je Nikola Nedić, Bernard Tomić je Srdjan jer je sam sebi dodijelio ulogu Srbina, Lana je Lana Ujević, a pretpostavljamo da se i Lana Meniga u portretima dvaju jednostrukih gardova – karikirane novinarke i tipične, također blago karikirane producentice, zove Lana.

  Izvrsne uloge Bernarda Tomića i Nikole Nedića te Lane Ujević, kao i ponešto manje slojevite Lane Menige (jer takav joj je gard odnosno uloga), uz autorski dvojac Nikola i Srdjan odnosno Filip Rutić – dramaturg i Dražen Krešić – redatelj, a zajedno potpisuju autorstvo teksta, stvorile su osebujnu predstavu koja u slobodu razvučenog formata unosi neobične strukturalne elemente i njima se također poigrava, pa se može govoriti o novim autorskim imenima na našoj sceni, čiji će razvoj biti vrlo zanimljivo promatrati.

  © Petra Jelača, KAZALIŠTE.hr, 20. ožujka 2023.

  Autori teksta: Filip Rutić i Dražen Krešić
  Režija: Dražen Krešić
  Dramaturg: Filip Rutić
  Scenografija: Matej Kniewald
  Kostimografija: Aleksandra Ana Buković
  Asistentica scenografije i kostimografije: Ema Tomašek
  Dizajn svjetla: Martin Šatović
  Suradnik za scenski pokret: Damir Klemenić
  Autor plakata: Bojan Crnić
  Autor glazbe: Antun Aleksa
  Autor trailera: Patrik Ivačić

  Igraju: Lana Ujević, Nikola Nedić, Bernard Tomić, Ivan Jurković, Lana Meniga, Luka Stilinović, Kristijan Ugrina (na videoprojekciji)

Piše: