Užitak smijeha stvarnosti u lice
Umjetnička organizacija Caravan: A odakle ste Vi, gospođo?, autorski projekt Ksenije Prohaske uz koautorsvo dramaturginje Ane Tonković Dolenčić, red. Krešimir Dolenčić
-
Hrvatska kazališna diva, nacionalna dramska prvakinja Ksenija Prohaska, u produkciji Umjetničke organizacije Caravan najnovijom je praizvedbom predstave A odakle ste Vi, gospođo? u režiji Krešimira Dolenčića i u suautorstvu s Anom Tonković Dolenčić potvrdila barem dvije činjenice koje već dugo, upadljivo predugo ukazuju na očitu istinu što se događa na terenu, to jest u praksi hrvatskoga glumišta. Ima tomu prilično vremena da su kazališne izvedbe nezavisne scene publici privlačnije od mainstream produkcija. Publici je, ponovimo, iz nekih razloga privlačnija predstava nastala u produkcijskome siromaštvu (stol, dvije sjedalice, vješalica) nego predstava nastala uz cjelokupnu potporu koju ima kakav gradski, županijski ili državni teatar, a podrazumijeva tehničku logistiku i medijsku zastupljenost: izvrsne produkcijske uvjete dotirane ponajviše novcem poreznih obveznika. Nije dobro generalizirati i nije to stvar isključiva: ima svega, svugdje. Dobrog u oficijelnom, lošeg u nezavisnom. I obrnuto. Nezavisna su kazališta uglavnom bez značajnije a često i bilo kakve medijske podrške, a publiku stječu takoreći reklamom od usta do usta. Unatoč tome, ova scena postaje, opstaje, razvija se – a sada idemo do kraja – očito preuzima primat. Kod publike.
Osnova kreacije ovog scenskog užitka jest što se grohotom smije ravno u lice stvarnosti, nudeći pritom žene satkane od stvarnosti i snova, dramska lica koja su u magičnome dosluhu na psihijatrijskoj seansi dovedene u poziciju da pokušaju razumjeti podzemnu rijeku nekanaliziranih romantičnih strasti i boli, dakle samu koncentraciju podsvjesnog života, koji ne razdjeljuje san od jave. Dovedene u tu perspektivu, baš kod psihijatra dr. Mucića, u interpretaciji izvrsnoga Marijana Nejašmića Banića, postavljaju pred publiku pravu klopku. Hoće li granica tjeskobne snohvatne more, tlapnje i opsjednutosti postati stvar razumijevanja problema koji su Barbaru Oblak nagnali da stvori /oblikuje sedam identiteta, ili?
Ili će se autorski dreamteam Prohaska/Tonković/Dolenčić, zajedno s Nejašmićem i stručnim suradnikom na tekstu – psihijatrom dr. Davorom Mucićem, prikloniti drugom rješenju – skromnim ratničkim šarmom, nenametljivo i blago objaviti da odbacuju civilizacijski nametnute modele koji ne podržavaju višeslojne identitete? Jer, odbacivanjem civilizacijske norme sebe ne trebamo osakatiti nego prihvatiti i obogatiti. Dramsko lice / glas kojim progovara Ksenija Prohaska u sedam identiteta nije patologija nego harmonija jedinstvenoga entiteta Barbare Oblak, s obzirom na to da je riječ o septetu, glazbenim jezikom rečeno. Dr. Mucić zato i dopušta kreaciju, ne reže po udžbeniku, zato i ne formatira, zato i liječi.
Krenimo redom. U komediji A odakle ste Vi, gospođo? trnovit put i bolnu glavu Barbare Oblak nastanjuje sedam ženskih likova koje ona dovodi u psihijatrijsku ordinaciju dr. Mucića. Interno govoreći, kazališni svijet i u Splitu i u Zagrebu jako je dobro upoznat s činjenicom da ovih sedam karaktera i još barem toliko drugih (koji nisu nastupili u predstavi) Prohaska osmišljava i razvija više od dvanaest godina, isprobavajući njihovo funkcioniranje pred kolegama, u medijima, po gradu, na tržnici, na svim onim mjestima gdje ih je bilo moguće provjeriti, profilirati, filtrirati. Naravno da su na tom putu mnogi likovi pokradeni zaigravši u nekim tuđim predstavama. Takav postupak nije Prohaskin izum – niti kao autorice, niti kao glumice. Provjeru radi li poneki karakter ili zaplet, obavljali su, primjerice, Robert De Niro pripremajući naslovnu ulogu u Taksistu, Anthony Perkins kao Norman Bates u Hitchcockovu Psihu, a takvom studioznome postupku priključujemo i oblikovanje uloge Ume Thurman u Tarantinovu Kill Billu. Tijekom pripreme uloge, glumac je neizbježno izložen osobnim psihičkim naporima. Napor je usmjeren na samo jedan cilj: da se pred publiku iznese lakoća određenog karaktera. Jer ispod lakoće i uvjerljivosti glumačke interpretacije redovito stanuje glumačka autorska porođajna muka. Što studioznije proučavanje, to će publika doživjeti veću lakoću ili – poistovjećenje.
Svih sedam karaktera koje Prohaska iznosi pred publiku, a Barbara Oblak pred psihijatra dr. Mucića, duboko su proučene, proživljene, proćućene, razmotrene, iskomunicirane, obrnute, okrenute, preokrenute, proanalizirane, provjerene, osustavljene s uporištem, mnoge odbačene s istom osnovom, neosporne i baš zato zadivljujuće te fascinantno žive, izdignute daleko iznad prve razine prepoznavanja pojedinačnih stvarnih osoba. Nisu imenovane, ali su personalizirane. Zato je sjajno da je samo vrijeme – taj sudac svemu, napravilo da ih osustavi i finalizira upravo Ana Tonković Dolenčić, u svakom svojem dosadašnjem radu imaginativna, rastvorena i s ogromnim znanjem o studijama karaktera te znanjem kako postići da oni na sceni postaju živi, a i zašto. Izuzev besprijekornoga poznavanja zanata, kod dramaturginje Tonković Dolenčić stanuje i veliko umijeće. Barbara Oblak stiže s čitavom hipotekom likova na leđima i ne zna što i kud će s njima. Ana Tonković Dolenčić postavlja ih u izvrsnu poziciju koja će ih propitati. Na način, da publika doslovce vrišti od smijeha. I niti jedna od tih dramatis personae nije imenovana, ali je većina prepoznata. I svaka je prihvaćena, zajedno sa svojim slabostima. Da ponovim, to je nimbus dramaturškog i redateljskog umijeća autorskog tima.
Spektakularna glumačka karijera Ksenije Prohaske u trajanju od gotovo pola stoljeća – kako u Hrvatskoj, tako i u Hollywoodu, Italiji, počiva ponajprije na vulkanskome talentu koji probija iz nje – oprostite, kao nafta u vrtovima građana Libije kada je Gadafijevom odlukom eksploatacija bila zakonom zabranjena. Ta njezina nafta morala je pronaći svoj put i postati rafinirano gorivo za daljnji rad. Usporedba je nesumnjivo brutalna, (oprostite!) ali riječ je o umjetnici koja nije mogla dopustiti – ponajprije zbog sebe, da u njezinim vrtovima iz kojih izbija to crno zlato zamašćeno i poplavljeno bude polje osjećaja. Govorili smo, čini se, o eruptivnosti. Zato ga je, po umirovljenju u matičnome HNK Split, očito usmjerila tako da dragocjena energija nađe svoj rafinirani put.
Scenografija i kostimografija sasvim su pročišćene i svedene na znak, potpuno su funkcionalne, dramaturški višeznačne, s nekoliko sjajnih trikova. Smjerno se pokoravaju eksponiranju glumačke igre/suigre, vremenski i prostorno postavljene u sadašnjost, prošarane mnoštvom inventivnih štoseva a bez sugestija koje bi remetile ritam i tempo predstave. U skladu s takvom iznimno čvrstom cjelinom jest i osvjetljenje te korištenje scenske glazbe na pozornici. Upravo je izbor scenske glazbe na pozornici možda i najmarkantniji zaštitni znak Prohaskinog kazališnog univerzuma. Ksenija Prohaska, podsjetimo, ima ozbiljno glazbeno obrazovanje, potvrđeno i u drugim njezinim kazališnim ali i koncertnim programima u Hrvatskoj te na inozemnim pozornicama. Prilika je da se podsjetimo na poneke od njih: Marlene Dietrich, Billie Hollyday, Clara Schumann, Edith Piaf, rimski koncert u Auditoriumu Parco Della Musica, gdje je songove iz Mate Hari izvodila u pratnji Orchestra Roma Sinfonietta Ennia Moriconnea, američki nastupi u House of Blues, Roy Thopson Hall, Vine and Street Bar i, naravno, u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskoga u Zagrebu.
© Dubravka Lampalov Mićunović, KAZALIŠTE.hr, 13. ožujka 2023.
Praizvedba: 19. prosinca 2022. u Zagrebačkom kazalištu mladih, Dvorana Miško Polanec
Dramaturginja i koautorica: Ana Tonković Dolenčić
Redatelj: Krešimir Dolenčić
Stručni suradnik na tekstu: dr. Davor MucićGlume: Ksenija Prohaska i Marijan Nejašmić Banić
Piše:

Mićunović