Slučajni nesporazum izvan sex-shopa

Teatar Rugantino u suradnji s Koncertnom dvoranom Vatroslav Lisinski: Peter Turrini, Slučajni susret u sex-shopu, red. Aleksandra Saša Broz

• 

  „Svi moji komadi, počevši od Rozznjogd, preko Alpskog rumenila pa do Gostinjske sobe, govore o besperspektivnosti. Ljudi su omeđeni, ograničeni svojim razočarenjima. Drže se svojih prosudbi i predrasuda… Ljudi se ljuljaju, jer se ljulja tlo na kojem stoje. Samo pogledajte oko sebe“, kaže u ne tako davnom intervjuu Peter Turrini, austrijski dramatičar, pjesnik, esejist i scenarist. I nastavlja: „Ako otiđete do sindikalnog povjerenika i požalite mu se, on će u vas gledati kao meditirajući budist kojemu je strano sve ovozemaljsko. Ljudi se osjećaju napuštenima.“ Nekako u isto to vrijeme Turrini prima Nagradu pokrajine Koruške za kulturu i istodobno postavlja Gostinjsku sobu, dramu o mladiću koji je izbjegao iz Sirije. U svojem govoru na dodjeli nagrade obrušio se na tadašnjega kancelara – 31-godišnjega Kurtza, na politiku koja, tvrdi Turrini, želi da se izbjeglički valovi ljudi liše prava, da se zatvore, da ih se zaključa i deportira. Takav program dramatičar Turrini označava kukavičkim jer djeluje protiv slabijih. Strašnom posljedicom takve manipulacije vlasti smatra kobni utjecaj na mentalitet naroda: „Humanizam je ponovno nestao za mnoge Austrijance“, kaže Turrini u intervjuu Svi su u bijegu za Kurier.at, 21. siječnja 2018.

  S punim pravom, čitatelj će se zapitati čemu sada ova pripovijest o Gostinjskoj sobi, o kancelaru Kurtzu, vlasti FPO-a, austrijskoj imigracijskoj politici, kada je to ispričana priča, stara više od pet godina. Zašto, kad je kod nas na maloj pozornici Koncertne dvorane Lisinski aktualno zaigrao Turrinijev komad Slučajni susret u sex-shopu iz 1993.? Komad koji, kako navodi kazališna propaganda Teatra Rugantino i autorski tim – „šarmantno“, „lepršavo“, „intrigantno“, „bezvremenski“ u „budućoj hit-predstavi“ progovara o „problemima muško-ženskih odnosa“ koji, kažu, nadilaze okvir vremena kad je drama nastala. Usput, vrhunac drskosti jest javno ustvrditi da je Turrini Slučajni susret u seks-shopu „tek sramežljivo skicirao davne 1996. godine“. Ovo sada dobro zapamtite: „Turrini je sramežljivo skicirao davne 1996. godine.“ Turrini, kazališnom svijetu poznat najviše po svojoj sramežljivosti, komad Grillparzer im Pornoladen je napisao 1993. (kada je i praizveden u Berlinu), a na temelju drame Love boutique nedavno preminulog Willarda Manusa, jednog također veoma sramežljivog čovjeka.

  Spomenut ćemo da je Turrini i dionik i slijednik onog što se naziva teatrom šokantne dramaturgije već od svojega prvoga komada iz 1971. – Rozznjogd, igranog pred zapanjenom i pobješnjelom publikom i kazališnom kritikom, zaprepaštenom eksplicitnom seksualnošću i tvrdim dijalozima. Već je iduće sezone nastavio tvrđe – Kolinjem, kad je u gledalištu došlo do masovne tučnjave. Publiku je na tučnjavu potaknula priča o brutalno mučenome strancu, zaklanom kao svinja te posluženom za večeru. To je bio početak očite patološke sramežljivosti dramatičara Petera Turrinija.

  

  Kad je već prilika, protrčat ćemo kroz neke teatrološke činjenice koje dokazuju kako povijest austrijske drame još od  1838. nije prošla mimo skandala. Uvrijeđeni austrijski aristokrati i cenzori izviždali su komediju današnjega klasika Franza Grillparzera Jao onom tko laže, sjetimo se kako je tretiran Schnitzler, a onda i Odon von Horvathove Priče iz bečke šume, uz mali podsjetnik na godinu 1968., kada novi dramatičari eruptiraju diljem austrijskih pozornica s jasnim ciljem – isprovocirati gledatelje. Kolovođa je, naravno, Peter Handke, koji  priprema teren s Psovanjem publike a potom udara s Kasparom. Nekako u isto vrijeme Turrini izlazi pred publiku s Rozznjogdom a potom i Kolinjem, te izaziva – to već znamo. Germanisti danas u isti krug postmodernista i najistaknutiju struju suvremene austrijske književnosti upisuju Elfirde Jelinek, Petera Turrinija, Wernera Schwaba, Thomasa Bernharda i Marlene Streeruwitz. Tako bi otprilike izgledalo pozicioniranje Turrinijeva djela unutar austrijskog, ali i europskog kazališnog konteksta.

  Dodirnemo li najmarkantnije točke, hrvatska se publika s Turrinijevim djelom susreće sredinom osamdesetih, preko njegove parafraze Goldonijeve Krčmarice u režiji Joška Juvančića, tog istraživača svakog zakutka čovjekove nutrine. Postavljena u Teatru ITD, o njezinoj popularnosti dovoljno govori podatak da je bila druga najizvođenija suvremena drama s njemačkog govornog područja u Zagrebu između Drugoga svjetskog rata i raspada SFRJ. Mnogi još uvijek pamte Turrinijevo Alpsko rumenilo u režiji Georgija Para, s kojim je Pero Kvrgić u ZKM-u proslavio 50 godina glumačkoga rada. A tu je i Goldonijeva Krčmarica prožeta Turrinijem u režiji Nine Kleflin u Osijeku, također upamćena predstava – ne samo po razdoru u ansamblu. Ovom prilikom usput ćemo spomenuti da je Findžgar u seks-shopu Zijah A. Sokolović postavio 1998. u ptujskom Gledališču.

  U najkraćem, Slučajni susret u sex-shopu bavi se temom zamjenjivosti ljudskih bića, reduciranja čovjeka na primarna i sekundarna spolna obilježja, dakle iznalaženjem mogućnosti da se iz zatočeništva vlastite egzistencije – u kojoj se ljudi utapaju kao potrošna roba, izbave pronalaženjem ikakvoga ljudskoga kontakta unutar svijeta zaronjenog u tehnološko otuđenje. U prodavaonicu seksualnih pomagala ulazi Žena srednje dobi i provodi sate u društvu Muškarca, prodavača u trgovini. Dok razgledava i isprobava izložene rekvizite, uz prodavačevo stručno vodstvo, međusobno se upoznavaju razmjenjujući ključne, osobne i bolne teme vlastitih egzistencijalnih, obiteljskih i intimnih prilika u kojima porobljeni žive. Ako uopće žive. Zahvaljujući glumačkim sposobnostima Davora Svedružića kao Muškarca (prodavača) i Ivane Boban kao Žene (Elfride), ova scenska igra postiže dimenzije ironije, opscenosti, tuge i groteske. Oboje glumaca itekako shvaćaju da je Turrinijev humor prvenstveno stvar piščeve inteligencije, tako da ga glumački čitaju upravo iz tog ključa te ne prelijevaju likove i priču preko granice umjetnosti i kiča. Glumci tu granicu brišu upravo na mjestima gdje tu granicu briše sam Turrini i izvrsna dramaturginja / adaptatorica teksta Dina Vukelić. Isključivo zahvaljujući njihovome glumačkom umijeću, u ovakvoj režiji Svedružić i Boban daju sve od sebe da ne postanu potpuno odmaknuti modeli neke sadašnje, otužne i pomalo dosadne priče, svedene na logičnu pomirljivost. Davor Svedružić i Ivana Boban, usprkos svemu, ostvaruju spektarski ozakonjen lanac verbalnih poticaja Turrinija i adaptatorice Vukelić.

  

  I naravno, glumci ovaj put uopće ne snose odgovornost što publika, kao kakav trbuhozborac, smijehom reagira najčešće na vulgarizam ili psovku. Baš ne mogu odoljeti, i naprosto moram citirati trenutak kad je Ranko Marinković problem psovke s kazališne pozornice zauvijek riješio 1967. u romanu Kiklop. Ide tako Melkior Uspinjačom Enki na dejt. I sluša dvije suputnice.
  
  -A što ti na to?
  -Da je idiot. I to onaj od Tolstoja!
  Obje su prasnule u smijeh, uživajući. Idiot. Zaljubljene su u njega, obadvije. Lijepe, namirisane, udešene za kavanu.
  -Ići ću ga pogledati u kazalištu drugi tjedan. S njim…
  -Koga ćeš ići gledati?
  -Idiota. Igraju ga.
  -Meni se ne sviđaju ruski komadi. Sve neki odrpanci, pa filozofiraju…
  -Znaš da u jednom komadu na pozornici kažu „flundra“?
  -Nije, nego baš „kurva“, reče, šapćući.
  -Ma nemoj…. Smijale su se što se na pozornici kaže „kurva“.
  Melkior iskoči prije nego je tramvaj stao.“. 

  Tako Ranko Marinković 1967. u Kiklopu.
  Tako i ja.

  Ako je intencija predstave Slučajni susret u seks-shopu progovoriti o „bolesti modernoga života, o problemima samoće i otuđenosti u svijetu gdje su supstrati (op. valjda supstituti!?) za partnere mogući u vidu rekvizite za ljubavni život…“, o klasnim razlikama, političkoj korektnosti, nestabilnim poslovima, društvenim pritiscima – a mora se igrati baš ovaj komad, tada je osnovni nesporazum ovog rada nastao negdje između repertoarnog izbora Teatra Rugantino i režije Aleksandre Broz. Naravno da se i ovaj komad mogao razigrati iz vremena u kojem živimo, a ne ostaviti ga u pretpotopnoj godini njegova nastajanja, ostavivši ga tako na besmislenoj površini.

  Ponajprije u vizualnome segmentu predstave, gdje je scenografkinja Sara Haas itekako točno osjetila pravi trag, krenuvši najtočnijim pravcem kojim je trebala ići do kraja, uz najsnažniju redateljsku podršku – ne samo da opravda banalnu tezu o tehnološkom koje ubija ljudsko. Riječ je o scenografskoj inspiraciji japanskom, u svijetu stoljećima najpopularnijom a i najmaštovitijom industrijom erotskih sadržaja. Da ne bi bilo nesporazuma, ta dalekoistočna kultura već u svojoj inicijalnoj religiji, šintoizmu, pa kroz cijelu povijest, seksualnost drži nerazdjeljivim i važnim segmentom svoje civilizacije. Od bjelokosnih netsukea iz prohujalih vjekova, sve do današnjih robotizirajućih čudesa. Zanimljivo je da upravo Japan, izuzev islamskih zemalja, ujedno ima i najstrože zakone po ovom pitanju, pa je lako moguće da su autori tih čudesa razvili maštu baš u inat državnim zabranama. Šteta je što scenografkinja Sara Haas tek inspirativno dotiče taj fenomen. Kad je riječ o oblikovanju svjetla Aleksandra Čavleka, u ovom žalosnom slučaju zadržat ćemo se na redateljskome citatu: „…koji je svojim pažljivim radom komplimentirao scenografiju.“ Od ovoga, serioznije ne može. Ili ipak… Majstor svjetla Aleksandar Čavlek i scenografkinja Sara Haas oblikuju  prostor scene u skladu s arhitektonskim i psihološkim trikom po kojem će kazalište, kockarnica, a i sex shop sugerirati gledatelju / klijentu iluziju posvemašnje zaštićenosti, takorekoć fetalne sigurnosti u maternici. I zato dominantne boje iz spektra od blijedo ružičaste, preko jarke, sve do crvene i tamno crvene nadaju posvemašnju iluziju koja opušta, spektar koji nas lišava svake inhibicije. Tom se skladu pridružuju i glazba Tonija Starešinića, kao i dramaturški točan kostim Marite Ćopo.

  

  Da je ovaj komad redateljski postavljen radikalno, turrinijevski, prostor scene mogao je doista proizvesti dramaturgiju šoka i time postati dio neophodne višestruke aktualizacije te Turriniju omogućiti plovidbu kroz vrijeme. I to ne bi bila diverzija, upravo suprotno. Izostankom svečanosti scenskog sinkretizma oduzeto je i poštovanje izabranom autoru i njegovu naslovu. Nažalost, i časnom Teatru Rugantino, koji u dvadeset i petoj godini postojanja svakako ima pravo na repertoarni promašaj.

  © Dubravka Lampalov Mićunović, KAZALIŠTE.hr, 28. veljače 2023.

  Prijevod: Boris Perić
  Adaptacija teksta: Dina Vukelić
  Režija: Aleksandra Saša Broz
  Premijera: 10. veljače 2023.
  Scenografija: Sara Haas
  Kostimografija: Marita Ćopo
  Glazba: Toni Starešinić
  Oblikovanje svjetla: Aleksandar Čavlek
  Fotografija: Bojan Mrđenović
  Vizualni identitet: Lara Orešković
  Organizacija i izvršna produkcija: Gordana Gadžić

  Glume: Davor Svedružić i Ivana Boban

Piše: