Aktualna osuda rata i neljudskosti
HNK u Varaždinu, Kazalište Marina Držića u Dubrovniku: Bertolt Brecht, Majka Hrabrost i njezina djeca, red. Krešimir Dolenčić
-
Bertolt Brecht, osim što je do srži antiratni te u mnogim kulturama, a tako i u hrvatskoj, lektirni, vrlo je kazališni pisac. Mnogo više nego mnogi danas antologijski dramatičari, među koje se i sam, svakako, ubraja. Brecht je svoje dramske tekstove pisao za kazalište, za izvedbu, kojom je često i upravljao kao redatelj. Majka Hrabrost i njezina djeca, tekst nastao 1939. kao izravna reakcija na njemački napad na Poljsku, kojim je otpočelo nevrijeme koje će se uskoro nazivati Drugim svjetskim ratom, sadrži sve odlike Brechtova kazališta. Kolažna dramaturgija, nizanje prizora koji publiku žele istovremeno šokirati nasiljem bačenim u lice, ali i politički osvijestiti kako je rat uvijek izbor koji donosi patnju, stradanje i smrt. Velika je i važnost prožimanja glazbe (autor Paul Dessau) i teksta (kojemu je značajan doprinos, uz naravno Brechta, dala Margarete Steffin, a igra se u starom prijevodu Antuna Šoljana). Svega toga dosljedno ima i u varaždinsko-dubrovačkoj (HNK u Varaždinu i KMD u Dubrovniku) koprodukciji, premijerno izvedenoj 24. veljače na Velikoj sceni HNK u Varaždinu u režiji Krešimira Dolenčića. Na godišnjicu početka rata u Ukrajini, sukoba koji je mnoge u Hrvatskoj, udaljenoj tek dvije granice od države u kojoj se vodi rat, osvijestio o tome kako on nije nehumana ideja pospremljena u prošla stoljeća, nego nažalost vrlo aktualan i vitalan koncept. Toliko vitalan da je drama smještena u Tridesetogodišnji, vjerski rat iz 17. stoljeća mogla funkcionirati kao aktualna opomena i 1939., a može i 2023.
Scenografija varaždinsko-dubrovačkog uprizorenja ogoljela je, ali značenjski nepogrešiva (scenograf Miljenko Sekulić). Rat je naznačen sveprisutnim maskirnim uzorkom, a scenom uglavnom, što je potpuno vjerno predlošku, dominiraju kola u kojima Anna Fierling zvana Mutter Courage vuče izvor svoje egzistencije, raznu robu i potrepštine kojima trguje. Kola su tek preobražena u auto-prikolicu kao stanoviti modernizacijski odmak, ali namjena im je jasna. Isto je i s kostimima (kostimografkinja Martina Ptičar) koji kombiniraju odjevne predmete iz nekog neodređenog, svakako više suvremenog nego povijesnog vremena, pri tome dobro pazeći da identifikacija likova ni u jednom trenutku ne bude otežana.
Osim vizualnog, i način izmjene prizora vjeran je i poštuje predložak, baš kao i karakterizacija i postavljanje odnosa među likovima. Promjena se najavljuje, didaskalije izgovaraju, publika suočava. Kad Majci hrabrost odvedu sina Eilifa u vojsku, to nije protiv njegove volje, baš kao što ni vojnici u raznim ubijanjima, nasiljima i zvjerstvima koje čine ne vide ni mrvu problema. Emental, drugi sin, mentalno je zaostao, dok je Kattrin, kći, nijema. Kapelan, kuhar Peter zvani Lulek, prostitutka Yvette Pottier likovi su lišeni svake moralne skrupule, osobnosti kojima je jedini cilj izvući se i preživjeti. I uopće, pomak koji Brecht i njegovo kazalište donose – od katarze k odabiru, od emocionalnog k političkom, ostvaruje se u ovoj produkciji na ispravan način. Jasno je kako likovi nisu na sceni s namjerom da se promijene pa da gledatelji iz toga nešto nauče. Oni ostaju takvi kakvi su i bili, ratni mehanizam i ljudska neljudskost nastavljaju se, a na gledatelju ostaje da se odredi prema njima.
Istovremeno, nema ni izravne aktualizacije, nema referenci ni na koji konkretan rat, barjaka neke od zaraćenih strana. Time je (ispravno, čini se nakon viđenog) izbjegnuta redukcija, upisivanje koje ovakvom komadu ne treba. Ratuje se u njemu između katolika i protestanata, ali ideje za koje se ratuje ionako su onima na sceni nevažne. Ratnici ratuju jer to nagonski znaju, a oni oko njih pokušavaju rat preživjeti i pri tome se, po mogućnosti, od njega okoristiti. Važnu komponentu kolažne dramaturgije čine i songovi, izvedeni uz glazbenu pratnju uživo (ansambl pod glazbenim vodstvom Ivana Josipa Skendera i dirigentskim ravnanjem Stjepana Vugera). U njima se zgušnjava sadržaj prizora, funkcioniraju kao komentari, ali i kao izoštravanja. Rat se na jednom mjestu u predstavi naziva „prokletim“. No, izlazeći iz gledališta postavlja se pitanje je li likovima koji su upravo prošetali scenom rat zaista proklet? Odgovor nije jednoznačan; njima je rat svakako postao način života, stanje koje se ponavlja i iz kojeg se izlazi tek kako bi se predahnulo i započelo novu rundu.
Ljiljana Bogojević predvodi ansambl kao Ana Fierling zvana Mutter Courage. U kompleksnoj strukturi lika žene koja je nesumnjivo tragičarka (gubi troje djece zbog rata), ali je i vješta ratna profiterka i muljatorica, Bogojević je u interpretaciji više naglasila majčinsku brižnost a manje prefriganost. Marinko Leš kao njezin prvi sin Eilif varira između sirove uvjerljivosti i pretjerivanja, dok je Zdeslav Čotić drugog sina, mentalno zaostalog Ementala, oblikovao u maniri. Dea Presečki kao Kattrin, kći, ulogu bez riječi učinila je nijansiranom. Robert Plemić afektiran je kao Zapovjednik, čemu ne pomaže ni promukli glas na premijernoj izvedbi. Barbara Rocco kao Kuhar Peter nije osobito profilirala ulogu, što se ne može reći za Kapelana, kojeg Branimir Vidić donosi vrlo uspjelo, istovremeno zabavno, pomaknuto, ali i zapitano. Hana Hegedušić tipski je ostvarila prostitutku Yvette Pottier. Nikša i Filip Eldan u nizu funkcionalnih, malih uloga (Oružar, Špijun, Vojnici, Regrutari, Stražari) od minijatura napravili su energične i uvjerljive likove, dokazavši vrlo nijansiranu sposobnost glumačke transformacije.
Ova produkcija Brechtovu je vjerojatno najpoznatiju dramu postavila zanatski, i to u najboljem smislu riječi. Dramaturške postavke upisane u predložak zadržane su i pravilno naglašene, što može biti putokaz kako je ponekad za uspjeh, osobito ako se radi o antologijskim djelima, to sasvim dovoljno (što ne znači da je jednostavno). Međutim, kazalištu će osigurati aktualnost, a gledateljima kvalitetan doživljaj.
© Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 1. ožujka 2023.
Režija: Krešimir Dolenčić
Scenografija: Miljenko Sekulić
Kostimografija: Martina Ptičar
Oblikovanje svjetla: Deni Šesnić
Oblikovanje zvuka: Zlatko Milec
Glazbeno vodstvo: Ivan Josip Skender
Dirigent: Stjepan VugerGlume: Ljiljana Bogojević, Marinko Leš, Zdeslav Čotić, Dea Presečki, Robert Plemić, Barbara Rocco, Hana Hegedušić, Branimir Vidić, Filip Eldan, Nikša Eldan, Mladen Jerneić Grof Erdödy
Piše:
Žganec-Brajša