Minsko polje cenzuriranih osjećaja

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Hanoch Levin, Ubojstvo, red. Ido Rozenberg

• 

  „Predstava „Ubojstvo“ morat će se prikazati i na hebrejskom jeziku, na središnjoj izraelskoj pozornici, s očajničkom nadom da će izazvati buđenje izraelskoga društva iz ludila u koje klizi. Bojim se da nijedno izraelsko kazalište neće biti dovoljno hrabro postaviti ovo bolno ogledalo pred izraelsku publiku 2015. godine. Ako se netko i pojavi, već vidim lovce na izdajice, cinkaroše, kako pokušavaju spasiti dostojanstvo židovske države, pozivajući se na ministricu kulture, koja je tako žarko cenzurirala sve što se kreće u smjeru koji se njoj ne sviđa…“ . Ovo je ulomak iz kazališne kritike Michaela Handelzaltsa, objavljene 18. studenog 2015. u izraelskim novinama Haaretz. Kritiku je pisao u povodu izvedbe predstave Ubojstvo Hanocha Levina u telavivskome teatru Cameri, u produkciji njemačkoga Dusseldorf Schauspielhaus. Predstava je izvedena na njemačkome jeziku, s hebrejskim titlovima.

  S obzirom na to da je Levinovo Ubojstvo 1995. naručio Noam Semel, upravitelj kazališta Cameri a Levin ga je iste godine i napisao, ovo je djelo, naravno na hebrejskome jeziku,  praizvedeno 1997. u istom tom telavivskom teatru Cameri. Haaretzov kritičar Handelzalts, razumljivo, barata tom temeljnom činjenicom o praizvedbi. Zašto onda, nakon što je prošlo gotovo dvadeset godina, nakon što je Ubojstvo igralo u teatru Cameri, drži da ni kod koga neće biti dovoljno osobne i umjetničke hrabrosti da Ubojstvo ponovno zaigra na hebrejskom? Iduće, tko je ta ministrica kulture što žarko cenzurira, a pogotovo, tko su ti lovci i cinkaroši koji nastoje spasiti dostojanstvo države? Od čijih nasrtaja? Na ova neminovna pitanja, koja se itekako tiču i nedavne hrvatske premijere Levinova Ubojstva u zagrebačkome HNK-u, dužni smo odgovoriti. Ali, idemo redom.

  Najpoznatiji izraelski dramatičar Hanoch Levin, uz to i prozaist, pjesnik, scenarist i redatelj, rođen je 1943. u Tel Avivu, gdje i prerano umire 1999. godine. Iza njega ostaje impresivan opus od 63 kazališna komada, poezije, dječje književnosti, filmskih scenarija i velikoga proznog opusa. Za života, izvan Izraela njegova su djela bila slabo poznata. Posthumno, komadi mu polako osvajaju svjetske pozornice da bismo danas mogli ustvrditi kako je Hanoch Levin najizvođeniji izraelski dramatičar u svijetu. Izuzetak su pozornice u Engleskoj.

  

  Za života, zbog svojih kazališnih komada bio je sustavno proganjan od vlasti: kazališnih uprava, državnog odvjetništva, Zakona o cenzuri, Vijeća za film i dramu, Parlamenta, Nacionalne vjerske stranke, medija, a kadšto bi i publika prekidala izvedbe njegovih komada. 

  Levinovu tročinku Ubojstvo – gorku, tragičnu i satiričnu priču o spirali zločina koja preispituje prirodu nasilja, suštinu čovjekove naravi, njezino lice i naličje, kao i utjecaj izvanjskih okolnosti na ekstremne misli, riječi, djela i propuste, u zagrebačkome HNK-u režirao je izraelski redatelj Ido Rozenberg.

  Ubojstvo Levin, dakle, piše po narudžbi upravitelja teatra Cameri, a izravan povod je politički događaj: 1993. premijer Jitzak Rabin u Oslu vodi tajne pregovore s palestinskim vođom Jaserom Arafatom, gdje pokušavaju postići sporazum o mirnom rješenju na Bliskom  istoku. Tim je sporazumom, između ostalog, predviđeno i povlačenje izraelske vojske s okupiranih područja Gaze i Zapadne obale. Nedugo poslije, premijera Jitzaka Rabina ubija izraelski ekstremist.

  Levin u drami Ubojstvo kreće od dramske i povijesne točke potpisanoga primirja. Uoči postignutog primirja, trojica Vojnika ubijaju a potom masakriraju tijelo Mladića. Mladićev Otac pronalazi unakaženo tijelo svog sina i traži od Vojnika da kažu koje su posljednje riječi njegova sina i razlog umorstva. Stiže vijest o postignutom primirju. Nakon tri godine, odvija se vjenčanje. Mladenka i Mladoženja zabavljaju se na plaži. Stiže otac ubijenog Mladića i puca u Mladoženju, uvjeren da je riječ o vojniku krivome za smrt njegova sina. Potom siluje i ubija Mladenku. Na plažu dolazi Mladoženjin otac i postavlja pitanje zašto mu je ubijen sin, zašto su ubijena nevina dječica. Nakon pet godina stiže vijest o propalom primirju i obnavljaju se sukobi. Prividni povod jest sumnja na Mladog / Slabašnog radnika da je on terorist koji je uzrokovao eksploziju. Radnika ubijaju Susjedi, Kurve i Prolaznici. Oficir postavlja pitanje – zašto?

  

  Redatelj Ido Rozenberg Levinovo Ubojstvo medijski najavljuje kao univerzalnu priču o ljudskosti i potrebi da pošalje emocionalnu antiratnu poruku, tvrdeći kako ova predstava nije politička (izuzev „nekoliko političkih uboda“) ali da unatoč tomu publika neće prestati razmišljati o političkim implikacijama predstave. To je potpuno točno, ali samo u onome dijelu kada govori o publici. Redatelj Rozenberg kaže kako fokus stavlja na „obične male ljude zahvaćene ratom – ma gdje god bili“. Redateljsku intenciju i motivaciju za zagrebačko uprizorenje još dodatno pojačava spominjući rat u Ukrajini. Ujedno, tvrdi kako je on „puno konzervativniji od Levina i nastoji svoje poruke prenijeti na nježniji i ugodniji način.“ To je svakako njegovo redateljsko pravo, kad je već na ovakav način odlučio postavljati komad Ubojstvo. Ipak, i to ima svoju cijenu: sva pitanja u ovoj Levinovoj drami posljedica su raznih politika, od Rabinove do Netanyahuove.

  I odmjeren i izmjeren naizgled usputnim novinskim člancima već i prije same premijere, tako upozoren i informiran gledatelj - obmanut samo vlastitim razumom – ipak očekuje  susresti autorski čin koji reže gnojno tkivo krvavog polustoljetnog bliskoistočnog problema.

  Temeljni nesporazum predstave Ubojstvo svakako počiva na redateljskoj koncepciji. Rozenberg je neosporno okupio vrhunski autorski tim: rijetko imamo priliku vidjeti tako virtuozno simultano preplitanje slojeva vizualnog, dramaturškog, glazbenog i plesnog izraza, bez kićene glazure a unutar tehničke perfekcije. Suglasje vizualnog segmenta ostvareno je kroz scenografiju izvanredne Shani Tur, čija scenska rješenja daleko nadmašuju cjelinu ove umjereno smione predstave. Shani Tur svoju umjetničku moć nad prostorom scene komponira zajedno s oblikovateljicom svjetla, besprijekornom Keren Granek, umjetnicom koja ovim radom svjedoči o svom dubokom poznavanju suštine teatra, ali i osobnoj raskošnoj emotivnoj lepezi te i onoj  najvažnijoj – sposobnosti da je prenese na publiku. Senzibilnost i znanje Ivana Marušića Klifa, oblikovatelja videa, dostojna je i dostojanstvena suradnja u vizualnome identitetu Ubojstva. Precizan i točan kostim kojeg potpisuje Ana Mikulić, kostim mimo vremena, prostora i svijeta, upravo je ono što je redatelj Rozenberg u svome konceptu i zamislio. S tim u skladu je i njegov osobni glazbeni izbor: Joe Cocker, Beatlesi, fragment iz jedne Mahlerove simfonije, dvije izraelske i jedna ukrajinska pjesma.  A tu je i autorska glazba te oblikovanje zvuka Nikoline Belan, značajan rad kojim se etablira u ovom respektabilnom autorskom timu. Veoma zahtjevan i sjajno osmišljen scenski pokret Šimuna Stankova, istodobno snažan a nenametljiv, organski je dio tkiva predstave.

  

  S dvadeset i dva člana glumačkog ansambla predstave Ubojstvo, počevši od nacionalnoga dramskog prvaka pa do studenata s Akademije dramske umjetnosti, stvari stoje ponešto drukčije. Iz tog velikog ansambla izdvojit ćemo imenom samo jednog: Dragana Despota u ulozi Oca. On je, naime, mimoišao slijed kratkih spojeva izazvanih time što ansambl u cjelini, a i osobe koje glumci oblikuju, niti znaju tko su niti gdje su niti što rade. Dragan Despot kao Otac suptilni je akord koji potresno odjekuje nekrivotvorenim zvukom. Dubok i intuitivan, on ostvaruje majstorske prizore, istodobno i igrajući se i kloneći se monumentalne strasti, boli i prkosa. Lik Oca, čije je srce slomljeno zbog ubojstva sina te oskvrnjivanja njegova mrtvog tijela, istodobno je i lik Oca čiji mozak radi i suludo i starozavjetno, istodobno. Despot kreira ulogu Oca kao da je s njime u intimnome dosluhu, u zavjeri. Ti su prizori nabijeni elektricitetom koji osobu podiže u simbol. Sin / Mladić dojmljiv je i sugestivan, zanimljive izražajnosti.

  Kontradikcije kojemu je bio izložen preostali, dvadesetočlani ansambl predstave urodile su time da oni nisu profunkcionirali kao dosjetljiv, metaforički sustav. Ostavljeni su da iz njih progovaraju grubi atavistički nagoni pohlepnih i surovih lovaca s maštom primitivca. Za takvo manirističko nesuglasje, lako moguće, razlog treba potražiti i u neiskustvu igranja drame bez dijaloga, jer osobe u Levinovoj drami pisane su monološki – i kad govore publici i kad dokazuju da suigra sukobljenih na sceni, ili u životu, baš i jest zbog nepostojanja dijaloga. S druge strane, redateljskom odlukom ostali su bez bitnih identitetskih određenja, a samim tim i bez unutarnjih otkrića. Ostavljeni su, dakle, na razini simboličke funkcionalnosti, s vidljivim padom napona uslijed autocenzure.

  Bijeg od suočavanja s činjenicama publiku, u ovom slučaju zagrebačku, pokušava stjerati u tor tuposti izazvane izravnim pokušajem manipulacije. Nije uspjelo. A evo i zašto. Izostankom eksplicitnih obilježja izraelske vojne sile, izostankom činjenice o tomu „tko je prvi počeo“, izostankom izravnog označavanja obilježja naroda, agresora koji vojnu premoć crpi na godišnjem izvoru od 3,5 milijardi američkih dolara – pred dvije godine izglasanih u Kongresu za budućih deset godina, sav Rozenbergov raskošni redateljski talent, osobnu i umjetničku inteligenciju, naprosto nije moguće strpati pod krinku „estetskog kazališta“, niti omotati u fraze o univerzalnosti poruke da je rat jako loša stvar, da je ubojstvo poguba i inducira spiralu zločina. Naime, ako takva nakaza u publici i postoji, teško da će joj  Rozenbergova režija promijeniti stav.

  

  Levin je Ubojstvo napisao da se igra, a ne da se ne igra. Evo i dokaz. Vraćamo se, samo na trenutak, kod izraelskog kritičara koji u Hareetzu 2015. zapisuje: „1997. Levin je rekao: U Nitzanovoj režiji (op. praizvedba) bilo je jasno da su vojnici, svatovi, susjedi i prostitutke Izraelci, dok su mladić, njegov otac i građevinski radnik Arapi – da sukob između nas i Palestinaca… proizvodi krvnu osvetu, ubojstvo koje dovodi do još jednog ubojstva, što ga čine ljudi koje se ne mogu obuzdati…“. U Rozenbergovoj režiji veoma su pedantno uravnotežene bolne emocije s obje suprotstavljene strane, ali propuštena je prilika da ova priča, oprostite, mora započeti od pojedinačnog da bi je hrabri autor mogao podići na opću, univerzalnu razinu. Ili – da započne od opće, univerzalne razine i legitimno završi na pojedinačnom. Pojedinačno se ne smije preskočiti, ni u kojem od ova dva principa. Na njima počiva alegorija, pa tako i Levinova. Pogotovo u slučaju kada se u fokus stavljaju „obični mali ljudi zahvaćeni ratom – ma gdje bili“, kako kaže redatelj zagrebačkog uprizorenja Ubojstva. E, baš te male, obične ljude zanima izvorište njihovih problema. Jer, gdje je problem, tu je i rješenje. Baš ti mali, obični ljudi sjedili su na zagrebačkoj premijeri; baš ti mali, obični ljudi glumci na pozornici HNK igrali su ovaj komad; baš ti mali, obični ljudi večer prije naše premijere doživjeli su raketiranje Nablusa; i baš ti mali, obični ljudi u ovome trenutku proživljavaju još goru vojnu agresiju tijekom sahrane stradalih u napadu večer prije zagrebačke premijere. Čini se, zapravo, da ti mali, obični ljudi i nisu u fokusu. Nisu nikada ni bili. 

  Redatelj i glumac Ido Rozenberg 17 godina radi u tri najvažnija telavivska kazališta, te kao profesor na Akademiji. Kao i svi drugi izraelski umjetnici, i on potpada pod Zakon o cenzuri. Ministrica kulture, koju spominje kritičar iz Hareetza – a riječ je o Miriam Miri Regev, bivšoj vojnoj cenzorici s činom brigadnoga generala u periodu kad Rozenberg etablira karijeru, pokušava progurati i Zakon o lojanosti, uz već postojeći Zakon o cenzuri. Ministrica Regev ostaje zauvijek upamćena kako po iznimno uspješnoj vojnoj karijeri, tako i po napadima na Državni filmski fond, a posebno po pohodu na nedomoljubne umjetnike, objavljujući tjeralice protiv umjetnika i kulturnih institucija koji joj nisu po volji. Označujući, primjerice, Amosa Oza kao izdajnika. Njezin napad na malo izraelsko-arapsko kazalište Al – Midan iz Haife, kad inzistira da ih istraži Državno odvjetništvo, potom otvorene prijetnje i vrijeđanja izraelskih umjetnika koje ona drži kritičnima prema Vladi, novine Frankfurter Allgemeine Zeitung kvalificiraju postupcima koji se kreću na granici legalnosti. Iskazanom nakanom da polomi sve one koji nisu na političkoj liniji izraelske Vlade, taj sramotni trend cenzure prelijeva i izvan granica Izraela: antiizraelskom aktivnošću, još onomad, smatra i filmski festival Berlinale.  Tijekom njezina mandata oskarovka židovskoga porijekla Natalie Portman 2018. odbija primiti nagradu Genesis, svojevrsnog izraelskog Nobela, odbija doći na svečanu ceremoniju i odbija dva milijuna dolara nagrade. Ceremonija je otkazana. Portman je obrazložila odbijanje nagrade Genesis netom donesenim zakonom o definiciji Izraela označivši ga rasističkim. „Nije ugodno sudjelovati u bilo kakvim javnim događajima u Izraelu“, kaže tada Natalie Portman. Baš se unutar ovakvog kulturnog konteksta razvija i radi kao glumac, redatelj i profesor Ido Rozenberg.

  

  Netko će reći – to su stvari njihove unutrašnje politike i imaju pravo, prema svojim načelima i viđenjima, u svojoj zemlji uspostavljati red kako hoće. I taj netko bit će sasvim u pravu, ali samo do jedne kristalno jasne točke. Obrazac cenzuriranja i sabotiranja umjetnika zbog političkih stavova već se nekoliko godina prelijeva i na druge zemlje (zamalo napisah – pozornice). Hrvatsko kazalište, na čelu sa svojom publikom, časnu je granicu (zamalo napisah – suverenitet) kod ovakvih stvari postavilo već odavno.

  © Dubravka Lampalov Mićunović, KAZALIŠTE.hr, 27. veljače 2023. 

  Prijevod: Andrea Weiss Sadeh
  Dramaturginja: Sanja Ivić
  Premijera: 17. veljače 2023.
  Scenografkinja: Shani Tur
  Kostimografkinja: Ana Mikulić
  Oblikovateljica svjetla: Keren Granek
  Suradnik za scenski pokret: Šimun Stankov
  Oblikovatelj videa: Ivan Marušić Klif
  Odabir glazbe: Ido Rozenberg
  Oblikovateljica zvuka i skladateljica: Nikolina Belan
  Asistentica redatelja: Marta Tutiš
  Asistentica scenografkinje: Aleksandra Vukičević
  Asistent kostimografkinje: Josip Đerek

  Glume: Filip Vidović, Luka Knez, Dominik Čičak, Tin Rožman, Dragan Despot, Milan Pleština, Jelena Otašević Babić, Kristijan Petelin, Martin Kuhar, Luca Anić, Silvio Vovk, Lovro Juraga, Tesa Litvan, Barbara Vicković, Franjo Kuhar, Damir Markovina, Lana Barić, Marin Stević, Ivan Jončić, Rok Juričić, Vibor Kreković i Dominik Čičak

Piše: