Privrženost indigo duše

Kazalište Planet Art: Albert Ramsdell Gurney, Ljubavna pisma, red. Slavica Knežević i Marko Torjanac

• 

  „Postoji samo jedna stranka u Sjedinjenim Državama. Stranka Vlasništva… i ona ima dva krila: Republikance i Demokrate… Republikanci su malo gluplji, rigidniji i tvrdoglaviji u svojem lassez faire kapitalizmu nego Demokrati, koji su finiji, ljepši i malo korumpiraniji… i spremniji da učine neke male ispravke kad se pobune siromašni, crnci, i antiimperijalisti. Ali, suštinski, nema razlike između ove dvije strane.“ Tako piše Gore Vidal, jedan od najkontroverznijih autora na američkoj književnoj sceni, jedan od – kažu, najvećih, a možda i najveći kritičar prohujalog 20. stoljeća.

  U malenom klubu američkih autora koji potječu iz vrlo bogatih i društveno istaknutih obitelji  a koji su portretirali viši i visoki stalež američke aristokracije istražujući psihologiju i iskustva vlastitoga pristojnog društva i staroga novca, uz Henryja Jamesa, Edith Wharton i Louisa Aucnclossa, nalazi se i A. R. Gurney, autor čudesnih Ljubavnih pisama iz 1988. Tada su Ljubavna pisma ušla u najuži izbor za Pulitzerovu nagradu za dramu. Svi su ovi autori, za života ili posthumno, pretočivši svoje insajdersko iskustvo, prošli put od Broadawayja do Hollywooda, pričajući o stilu novčane aristokracije, o WASP-ovcima, o izdajničkim kodeksima na zabavama svojih blistavih života.

  

  Gurneyeva Ljubavna pisma u svojoj su osnovi epistolarni roman za pozornicu. Melissa Gardner Cobb i Andrew Makepeace Ladd III razmjenjuju kratke ceduljice, razglednice, pisma, crteže, čestitke i bilješke više od pedeset godina. Još od školskih klupa, kad je dopisivanje i započelo, tijekom internata, potom fakulteta, njegovoga sudjelovanja u ratu, njezinih boravaka u klinikama za odvikavanje, oni se nisu vidjeli. Izuzev jednom, u poznijoj srednjoj dobi. Ali, da se vratimo na početak. Melissa i Andy potomci su obitelji koje pripadaju veoma bogatoj i utjecajnoj američkoj klasi. Melissa je daleko bogatija, premda Andrew Makepeace Ladd III zvuči pompoznije. Melissa živi u disfunkcionalnoj obitelji, razvedeni roditelji su alkoholičari. U skladu s tim, živi anarhiju već u djetinjoj dobi. Andy živi u takozvanoj urednoj, organiziranoj i uzornoj obitelji gdje svaki njegov postupak, a i misao, bivaju nadziranima. Jednom riječju, porobljen društvenim normama od rođenja, nema pravo na pogrešku, pa samim tim niti na osobni, duhovni rast. Melissa se utječe slikarstvu, a Andy ozbiljnoj političkoj karijeri. Ipak, konekcija među njima iznimno je jaka, zahvaljujući činjenici da su se upoznali u ranome djetinjstvu, kad su njihove duše bile posve čiste. Život ih vremenom oboje potpuno uprlja: o tomu svjedoče pisma ili njihov izostanak, što Gurney maestralno razvija, sve do tragičnoga kraja.

  Slavica Knežević u ulozi Melisse i Marko Torjanac u ulozi Andyja na scenu neizrecivo sugestivno donose svaku notu ranjivosti, duhovitosti, sudbinske povezanosti, prividne hladnoće, raspojasanosti – ogolivši sve simbole i okvire koji su ikada postojali u njihovim izvanjskim životima. Od djetinjih čežnji pa do ponora srednjih godina, njihov emocionalni luk kojeg i grade i ruše biva istodobno ljekovit i toksičan. Glumačka suigra Slavice Knežević i Marka Torjanca, kao i njihova zajednička adaptacija i režija ovoga komada, odvode gledatelja na vrlo mračna mjesta, u najskrovitije rukavce ljudske duše, preispitujući pritom onaj klišej da je Gurneyjevo djelo kritika američkoga društva. Ta je kritika u maestralnoj interpretaciji dvoje glumaca postala običan povod površine priče. Slavica Knežević i Marko Torjanac u temelju su igrali, najkraće rečeno, mjesta nesloge Ericha Fromma i Sigmunda Freuda. Njihov scenski govor što dopire do duše, satkan od najosjetljivijih niti kazališne suigre, dodirnuo je svaki skriveni živac gledatelja, potvrdivši da je publika posjetila umjetničku planetu.

  I opet, gledajući ih, požalim što (još uvijek) nemamo primjerice njemačku tradiciju u kojoj je istaknuti glumac etabliran da stvara svoju školu, nego kod nas glumčevo umijeće gotovo uvijek ostaje kreativna tajna pojedinca, kako je upozoravao dr. Branko Gavella.

  Ljubavna pisma u svijetu imaju ironičnu, humornu reputaciju da je riječ o komadu kojeg dvoje glumaca napravi u tren oka: jedan stol, dvije sjedalice, ne dodiruju se, ne gledaju se, čitaju s papira. Minimalna priprema, reklo bi se. Finiju ironiju rijetko je susresti. Svedeni su na glas kao jedino izražajno sredstvo. Zahtjevnije od toga teško da postoji. U glasu im stanuje lahor, povjerljivost, mekoća, strah, nježnost, nada, osornost, čežnja, plašljivost, podmuklost, hladnoća, san, život i smrt. Ovu predstavu, zamalo napisah – školu Torjanac – Knežević, treba vidjeti.

  

  Sklad između izbora kostima Đurđe Janeš, glazbe Milorada Stanića, svjetla i zvuka Darka Crnčevića te dizajna predstave Tomislava Veltruskog inteligentno je oslonjen na znak i zato pridonosi  univerzalnosti predstave: fino su svedeni na titraj koji ima efekt onih leptirovih krila što će proizvesti oluju u srcu gledatelja. Tako raskopčan i nag, gledatelj može nastaviti zauvijek prikrivati kako čitavoga života u svojim mislima nekome piše. Pa makar ta ljubav stanovala na zajedničkom kauču, cijeloga života.

  © Dubravka Lampalov Mićunović, KAZALIŠTE.hr, 10. veljače 2023. 

  Adaptacija i režija: Slavica Knežević i Marko Torjanac
  Premijera: 2. veljače 2023., Kazalište KNAP
  Prijevod: Marko Torjanac
  Izbor kostima: Đurđa Janeš
  Skladatelj: Milorad Stanić
  Oblikovanje svjetla i zvuka: Darko Crnčević
  Dizajn: Tomislav Veltruski

  Glume: Slavica Knežević i Marko Torjanac

Piše: