Predstava koja nije uspjela zaliječiti nijednu čehovljevsku bolest dramskog predloška

HNK Split: Anton Pavlovič Čehov, Tri sestre, red. Nenni Delmestre

• 

  U splitskom se HNK-u nakon listopadske premijere i poduže pauze opet prikazuju Čehovljeve Tri sestre u režiji Nenni Delmestre i dramaturgiji Elvisa Bošnjaka. Glavne uloge tumači talentirani mladi trio: Monika Vuco Carev kao Olga, Katarina Romac kao Maša i Ana Marija Veselčić kao Irina. U ostalim su se ulogama našli Goran Marković, Sara Ivelić, Mijo Jurišić, Elvis Bošnjak, Donat Zeko, Nikša Arčanin, Trpimir Jurkić, Luka Čerjan, Zdravko Vukelić, Nenad Srdelić, Viviana Bojić, Mirjana Ševo i Darijo Tvrdić.

  Čehovljev književni predložak o sestrama Prozorov i njihovoj statičnoj svakodnevici opire se klasičnu opisivanju narativne niti i karakterizacije likova. Drama je to obilježena tipičnim čehovljevskim bolestima – izostankom fabuliranja, izbjegavanjem etičkoga vrednovanja i sveopćom kružnom običnosti. Kako je autor sam rekao, on piše običnim riječima o običnim stvarima. Takva se običnost, a još k tome i pod teretom klasika, nije najbolje iskazala na daskama splitskog kazališta. Gluma, scenografija, svjetlo i glazba jaki su momenti predstave, ali sam tekst i režija, koji bi ipak trebali biti težište očekivane interpretacije, ne uspijevaju izvući pozitivnu ocjenu.

  

  Tri mlade glumice u ulogama triju sestara zaslužile su pohvale. Monika Vuco Carev, kojoj ovo nije prvo uprizorenje Triju sestara, bila je jasna, pamtljiva i uvjerljiva kao najstarija sestra Olga, ženska uzdanica obitelji nakon smrti majke. Katarina Romac u svoju je Mašu upisala izvrsnu gradaciju od uzorne supruge i statične promatračice do odmetnice koja će se upustiti u nelogičnu, ali iskrenu i strastvenu vezu s Veršinjinom (Elvis Bošnjak) iza leđa naivna i do razine iritantnosti dobroćudna supruga Kuligina (Mijo Jurišić). Ana Marija Veselčić očekivano je suvereno oslikala najmlađu sestru Irinu, djetinjastu sanjarku čiji su snovi u veliku raskoraku sa stvarnošću. Ne može se ne primijetiti da se Veselčić gotovo unaprijed upisuju uloge djevojčica i najmlađih djevojaka u dramama splitskog kazališta, no to nikako ne bi smio biti faktor ograničenja jer mlada glumica posjeduje sjajan kapacitet i za kompleksne psihološki profilirane likove, ali i fatalne žene s crtom antagonizma, kao što je primjerice stasala Bianca u Kroćenju Goropadnice u režiji Ivana Plazibata.

  

  Brat Andrej (Goran Marković) u obiteljskoj dinamici djeluje kao svojevrstan višak, inteligentni slabić kojega bi se svi rado otresli, s karikaturalnom suprugom (Sara Ivelić) s kojom čini dekadentni duo koji se opire konvencijama, ali često i zdravu razumu. Veršinjin (Elvis Bošnjak) i Tusenbach (Donat Zeko) jedini pronalaze snage za natruhe ljubavi, makar i one zabranjene, u učmalu društvu koje živi svoju dosadnu, kružnu, unaprijed dogovorenu svakodnevicu. Nikša Arčanin, koji je u već spomenutoj Maloj Moskvi tumačio brata Andreja, ovaj se put okušao u ulozi nasilne sirovine Saljonija koja ne preže ni pred čim da dođe do cilja. Toliko potrebnu dozu humora i odmaka od beskrajno dosadne cikličke svakodnevice pružile su male uloge – vojni liječnik Čebutikin (Trpimir Jurkić), stražar Ferapont (Nenad Srdelić) i mladi Zdravko Vukelić i Luka Čerjan u ulogama potporučnika.

  Trenutak zajedničkog slavlja u čast imendana najmlađe sestre Irine jedan je od rijetkih dijelova predstave koji će gledateljev pogled prikovati za pozornicu, i to ponajviše zbog dinamičnosti same scene (vožnja bicikla, živost, boje). Posebne pohvale zaslužuje glazba, a svojom su muzikalnošću i vještom upotrebom harmonike i klavira, koji su barem u tim trenucima kvalitetno posredovali emocije – nostalgičnost, zaljubljenost, neshvaćenost, ali i neopterećeno vinsko veselje, oduševili Zdravko Vukelić i Donat Zeko. Projekcije i rad svjetla koje se metaforički zaigralo prikazom šume, isprva razlistale pa zatim potpuno ogoljene i spaljene, estetski su vrlo privlačan aspekt predstave, potreban i očekivan s obzirom na to da je u Čehovljevu djelu požar u gradu trenutak peripetije koji će postaviti likove na završne pozicije u vlastitim životnim dramama.

  Nakratko ćemo se vratiti na Malu Moskvu u dramatizaciji Tomislava Zajeca i režiji Olje Lozice. Predstavu koja je praizvedena na intimnoj Sceni 55 splitskog HNK-a, ali koja je iskoračila iz svojih gabarita i polazišne točke – klasika. U njihovu je slučaju Čehovljev predložak poslužio kao inspiracija za preispitivanje pozicija u disfunkcionalnoj obitelji, s mnogo jasnijim naglaskom na bolećivu nostalgiju za Moskvom – ili bilo kojim domom, mjestom za kojim sestre čeznu kao za smislom. U trenutačnoj se verziji Triju sestara psihološko profiliranje vidi tek u blijedim naznakama, tekst je prezasićen filozofskim promišljanjima koja ga opterećuju gotovo kao da je roman-esej prustovskog tipa, a dugačko trajanje predstave dodatno odmaže poistovjećivanju s likovima ili radnjom.

  

  Istini za volju, Čehov je i sam primijetio da je njegova drama ispala „nekako dosadna, razvučena, neprikladna“. Ako nam i može biti jasno da takvo što intrigira i provocira suvremene dramaturge i redatelje na pokušaj nova iščitavanja, nejasnim ostaje svaka interpretacija koja nas vraća u vrijeme koje nema dodira s današnjicom, a da nevolja bude veća – ne prenosi nikakvu svevremensku pouku. Zaključak o jalovoj budućnosti i besmislu života provlačio se i kroz teatar apsurda – ali s mnogo više stila. A naš će se zaključak ticati činjenice da je od prvoga koraka – izbora ovoga teksta – s Trima sestrama sve pošlo po zlu – i za kazališne pojmove relativno nedavno uprizorenje drame iste tematike (i kvalitetnije interpretacije) i nemogućnost da ova verzija ponudi nešto novo što bi moglo privući gledatelja, zagolicati njegovu maštu i zadržati pozornost.

  © Magdalena Mrčela, KAZALIŠTE.hr, 9. veljače 2023.

Piše: