Putokaz prema suptilnijim, estetski visokim razinama kojima bi trebalo težiti

Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog: Piaf! The Show, Gil Marsalla, autor projekta i redatelj, Nathalie Lermitte, glumica i pjevačica

• 

  Pariz, nostalgičan i divan, pun dekadentne atmosfere odlazaka, ljubavi, strasti, intiman i sjetan, magijom se umjetnosti stvorio pred nama u Koncertnoj dvorani Lisinski 4. veljače u večeri posvećenoj veličanstvenoj šansonijerki Edith Piaf povodom 60. godišnjice njezine smrti. Rođena je u Parizu 19. prosinca 1915. godine, a preminula 10. listopada 1963. u Plascassieru. U ožujku 1937. održala je koncert u Parizu u dvorani ABC, koji ju je učinio zvijezdom. Edith najprije dobiva nadimak La mume moineau (šiparica – vrabac), a zatim Piaf. Čudesna, suptilna glumica i pjevačica Nathalie Lermitte, koja se godine 2017. pridružila ansamblu predstave i četvero iznimnih instrumentalista u dvosatnom su nas glazbenom performansu prenijeli u vrijeme nastanka najboljih pjesama genijalne i kontroverzne Piaf, prema mišljenju nekih kritičara najbolje pjevačice 20. stoljeća i ikone francuske šansone. Piaf! The Show, najveći frankofonski uspjeh u svijetu od 2015. godine koji je osmislio i režirao kazališni redatelj Gil Marsalla, već je gostovao u Zagrebu 2018. godine, a dosad ga je vidjelo milijun gledatelja u pedeset zemalja. Nimalo populistički, s fino tkanom energijom usmjerenom profinjenoj i znalačkoj publici, spektakl je završio onako kako je sama Edith Piaf završavala svoje koncerte – zajedničkim pjevanjem pjesme La vie en rose (duhovito je Nathalie Lermitte uključila i tekst na ekranu, ali frankofona publika znala ga je i bez šalabahtera).

  

  La vie en rose napisana je 1945. godine, a s Yvesom Montandom, koji je u međuvremenu postao zvijezda zahvaljujući njoj, zajednički nastupa do 1946., kada se razilaze. Pjesma je osvojila Grammy 1998. godine. Težak početak života nastavlja se u ljubavnim vezama s brojnim partnerima, tragičnim ljubavnim pričama, a najpotresnija se povezuje uz njezinu veliku ljubav – boksača Marcela Cerdana koji je preminuo u avionskoj nesreći 1949., na vrhuncu njihove romanse. Zbog svih je životnih nesreća cijela izvedba iznimno obavijena tugom.Vrlo decentna scenografija malim je i mudrim pomacima sugerirala pariške ulice i trgove, stanove i kavane, Cafe de flore, unutarnje i vanjske pariške prostore. U pjesme koje je Edith Piaf pjevala i koje su postale svevremene utkana je „duša ulice” na kojoj je odrasla. Na ulici se čak i rodila, a i pjevala je o bijedi ulice i tjeskobi siromaštva s jedne strane, te o vječnoj nadi i čaroliji ljubavi s druge strane. Piaf je svojim hitovima kao što su Život u ružičastom, Milord, Ne, ni za čim ne žalim i drugima nakon Drugog svjetskog rata rasla od stila pariškoga café-koncerta do međunarodne pop-glazbe. A počela je pjevati i zarađivati za život s petnaest godina doslovno na ulici, koju scenografi prikazuju pretakanjem filmskih kadrova na pozornicu.

  Kako pišu biografi: Edith Piaf (pravim imenom Edith Giovanna Gassion) rodila se 1915. godine na ulici, na pločniku pred kućom broj 72 u siromašnom pariškom predgrađu Belleville. Njezina majka Annetta Giovanna Maillard bila je francuskog i talijanskog podrijetla, rodom iz talijanskog Livorna, a radila je kao barska pjevačica. Otac joj je bio Louis Alphonse-Gassion, ulični akrobat, koji je vrlo brzo napustio obitelj jer je morao u rat. Majku, koja je za obiteljski život imala vrlo malo smisla, rijetko je viđala, pa je mala Edith povjerena na brigu baki – vlasnici bordela. Rano djetinjstvo i svakodnevica okružena prostitutkama i njihovom klijentelom vjerojatno je utjecala na njezin životni svjetonazor i njezinu osobnost pa je taj polusvijet zapravo postao njezino prirodno okruženje. Kao ulična pjevačica pridružuje joj se prijateljica Simone Berteaut (Mômone), a njihovo je prijateljstvo potrajalo čitav život. Sa šesnaest godina upoznaje mladoga dostavljača Louisa Duponta s kojim ubrzo dobiva dijete – djevojčicu Marcelle, koja sa samo dvije godine umire od meningitisa.

  Kontroverzan život, pjesmu ulice, bijedu o kojoj pjeva, na marginu smještene ljude, pariški život, ali i ljepotu i toplinu glasa dočarao je, gotovo nam preslikavši vrijeme i prostor, The Show. Na sceni su u Lisinskome: ulična lampa, drvena klupa na koju je naslonjen bicikl, drvena vješalica, drveni stolić i stolice, prazne kašete za voće i povrće na kojima se sjedi, karta, razgovara, pije, smije, veseli se. U glazbenu je predstavu interpoliran film Pariza sredinom prošloga stoljeća, fotografije prepoznatljivih toponima, posebnosti, divne Seine, njezinih obala i brodova, ali i nastupa Edith Piaf, dijelova njezina društvenoga života, izresci iz novina koji najavljuju događanja, ali i informiraju o smrti. Film je zanimljiva replika i na mišljenje kako je život E. Piaf zapravo jedna filmska priča. U proljeće 1944. Piaf nastupala je u Moulin Rougeu, gdje je mladi šansonijer Yves Montand nastupao u prvome dijelu večeri. Upravo njega Edith formira kao pjevača te ga uvodi na scenu slavnog Etoilea. Na isti je način pomogla i drugim osobama, učinivši od njih slavne ličnosti (Charlesu Aznavouru, Gilbertu Becaudu), što se decentno naznačuje ovim glazbeno-filmskim i kazališnim performansom.

  Tehnički iznimno precizna izvedba, izvrsna produkcija, zvuk i svjetlo dovedeni do savršenstva (sama je izvođačica na kraju zahvalila majstorima tona, zvuka i svjetla), reflektori naznačuju i obogaćuju prostor crvenim tonovima ljubavi i strasti, ali i drugim bojama toplog i hladnog spektra, prigušenošću, topovima usmjerenima na glazbenike i pjevačice, stvarajući na velikoj pozornici male intimne svjetove umjetnosti, punktove ljepote, fokusirajući se na klavir, harmoniku, koja je imala i svoj instrumentalni solo, bubnjeve i kontrabas, ali i uključujući publiku osvjetljujući je povremeno i blago. Glumica i pjevačica povremenim je malim promjenama kostima ili detalja na kostimu, frizurama, cipelama mijenjala odnose prema ljudima i stvarnosti, ali dominantna je uvijek bila antologijska mala crna haljina.

  

  Iako je Nathalie Lermitte izjavila kako ona nije Edith Piaf, postala je Edith u toj ugodnoj večeri koja nas je vratila nekim visokim estetskim ishodima bez estradnih plitkosti. Alain Delon o Nathalie Lermitte rekao je: „Zbog toga što je sjajna pjevačica i sjajna glumica, ona ne imitira Piaf, ONA JEST Piaf na pozornici!“ U tome su joj izvrsni partneri bili glazbenici koji su glumili sve posebne situacije, vrlo brzo mijenjajući identitete i pozicije na sceni, mizanscen, odnose prema glumici i pjevačici, a publika ih je na kraju nagradila gromoglasnim pljeskom. Čak su nakon izvedbe bili potpuno opušteni i ljubazni za razgovor i fotografiranje u foajeu.

  Priča o Edith Piaf ispričana je pjesmom, gotovo paralelnim monodramama na sceni, dubokim i pjevnim francuskim jezikom uz ponešto engleskoga zbog bolje komunikacije i pozdrav na hrvatskome jeziku (ne znam zašto nikad umjetnici ne mogu dobro usvojiti i izgovoriti nekoliko rečenica hrvatskoga jezika nego uvijek to bude naoko simpatično i smiješno, a zapravo bez nekog poštovanja prema drugome/trećemu jeziku; ili se možda radi o nedostatku vremena za pripremu). Pjevačica je izjavila kako je pjesme Edith Piaf prvi put čula kao djevojčica i da je prikazivanjem njezina straha suzbijala svoj. U jednoj se izvedbi čak uspjela pomaknuti i izići iz svoga kolorizma glasa i doslovno imitirati Edith Piaf. Izvedba je bila suspregnuta u boli. Non, je ne regrette rien, meni najdraža pjesma, u potpunosti sažima njezin veliki umjetnički, ali i toliko tužan život. Svjetsku karijeru stekla je nastupom u Carnegie Hallu u New Yorku 1956. godine, a trajnu je slavu stekla u najpoznatijoj pariškoj glazbenoj dvorani Olympia, gdje je održala nekoliko serija koncerata. Tamo je prvi put nastupila 1961. s pjesmom Non, je ne regrette rien koju je posvetila francuskoj Legiji stranaca.

  

  Tragedije, ovisnost, bolest, posljedice prometnih nesreća na Edith Piaf ostavljaju sve više traga. Početkom 1963. Piaf snima posljednju pjesmu L’Homme de Berlin. Svjesna kaotičnog i dinamičnog života, napisala je memoarska djela Na balu šanse i Moj život, a snimljeni su i filmovi Edith i Marcel Claudea Leloucha (1983.), La Môme, druga filmska biografija, a posljednji biografski film La Vie en Rose snimljen je 2007. godine. Njezin je život ovjekovječen i u biografiji No Regrets: The Life of Edith Piaf autorice Carolyn Burke. „Za svaku vražju stvar koju napraviš u ovom životu, moraš platiti”, bile su posljednje riječi najpoznatije francuske pjevačice Edith Piaf. Nadbiskup pariške katoličke crkve proglasio ju je „kategoričkom grešnicom“ i onemogućio joj pogrebnu misu 1963., a punih 50 godina nakon njezine smrti, 2013. održana je memorijalna misa za Edith Piaf u Parizu u četvrti Belleville, gdje je rođena. 

  Piaf! The Show iznimno je uspješno rekreirao život Edith Piaf, najvažnije umjetničke i stvarnosne punktove, njezine najveće hitove i najveće tuge. Žanrovski spoj glazbe, kazališta i filma, kazališno-filmski mjuzikl, ekspresivan, emotivan, prava je oaza u umjetničkom sivilu koje ponekad obavija zagrebačku izvedbenu umjetnost i putokaz prema nekim ljepšim, suptilnijim, estetski visokim razinama kojima bi trebalo težiti unatoč strahotama oko nas ili baš zbog njih. Publika je na nogama i dugim pljeskom ispraćala umjetnost. Bravo!

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 8. veljače 2023.

Piše: