Čehov u kutu pozornice
Zagrebačko kazalište mladih: Anton Pavlović Čehov, Višnjik, red. Ivan Popovski
-
Višnjik je posljednji Čehovljev komad, koji je pisao pri kraju života, svjestan da umire od tuberkuloze, a i taj je komad kao i cjelokupni Čehovljev opus stekao dodatnu slavu zahvaljujući velikom redatelju Stanislavskom koji je u njegovim komadima naglašavao nostalgičnu atmosferu koja je proizlazila iz osjećaja nestajanja nekadašnje Rusije, odumiranja i onako beživotne tamošnje provincije, s inzistiranjem na pauzama u kojima protagonisti nalaze dramatični izraz kompleksnih osobnosti koje se ne uspijevaju prilagoditi promjenama. Posebno je turobno djelovala praizvedba Višnjika, jer je Stanislavski bio potresen i neizlječivom bolešću čovjeka s kojim je usko surađivao. Međutim Čehov je tom predstavom bio nezadovoljan, jer je Višnjik držao komedijom, kao i ostale svoje komade koji su zahvaljujući Stanislavskom desetljećima prikazivani kao ozbiljne drame. U Višnjiku se doduše može naći mjesta koja ukazuju na autorov donekle sentimentalan odnos prema tradiciji i načinu života koji nestaju, te oproštaj s kazalištem kakvo je do sada bilo, ali je Čehov ipak smatrao da su komične figure ljudi koji se ne mogu prilagoditi mijenama.
Zato se većina novijih pokušaja originalne interpretacije Čehovljevih tekstova upravo poziva na taj njegov stav da su mu kazališni tekstovi komedije. Međutim bez obzira na domete pojedinih takvih predstava, a bilo je među njima i vrhunskih ostvarenja, nisam vidio niti jednu koja bi bila čista komedija, jer je Čehov, čak i kada ga se interpretira na taj način tekstualno i značenjski prebogat, te se komediografski elementi nadopunjuju i drugačijim scenama. Ivan Popovski je svoj put u rješavanju vrlo složenog zadatka interpretacije Višnjika započeonavevši protagoniste da se u komičnim scenama koriste načinom igre koji se upotrebljava u kreiranju suvremenih likova. Time je dobio elemente smiješnih reakcija kojima je i autor ukazivao na nesposobnost tih lica da žive potpuni život u vremenu kojem se ne mogu prilagoditi. No, to je glumcima u mnogim scenama oduzimalo mogućnost složenijih i atraktivnijih tumačenja.
Međutim složenost teksta koja je u mnogim dijelovima pokazivala da svako lice na svoj način proživljava tu nemoć i u sebi pokušava pronaći način za odgovor na nju, omogućila je u većem dijelu komada stvaranje zanimljivih i glumački bogatih interpretacija. Tako Katarina Bistrović Darvaš kao vlasnica imanja koje propada kao i njemu pripadajući nekad prelijepi višnjik u odnosu na stvarnost financijske propasti djeluje odsutno i interpretativno siromašno, ali prema nekim uspomenama tako ekspresivno izražava osjećaje da uspijeva duboko dirnuti gledatelja. Tina Orlandini u ulozi Anje, kćerke Ranjevske, uvjerljiva je u svom prihvaćanju barem nekih dijelova promjena zahvaljujući ljubavi prema vječnom studentu Trofimovu kojeg kao tipičnog intelektualca koji sve tumači, ali nikako ne djeluje vrhunski, tumači Rakan Rushaidat. Upraviteljica imanja Varja, pokćerka Ranjevske, nastoji se prilagoditi novim vremenima a Milica Manojlović u suzdržanoj interpretaciji nastoji pronaći adekvatnog tumača njezinih neuspjeha. Gajev, brat Ranjevske, ima odnos prema imanju poput sestre a Filip Nola ostvaruje konzistentniju, vrlo zanimljivu osobu virtuozno se poigravajući prijelazima iz naizgled ozbiljnih stavova u grotesknost neprilagođenog gubitnika.
Ipak, među onima koji su izravno vezani s obitelji najatraktivniju ulogu ostvaruje Doris Šarić Kukuljica kao Šarlota, guvernanta Ranjevske, koja briljira u scenama mađioničarstva, stvarajući privid mogućeg pozitivnog izlaza iz propasti, ali time istodobno određuje i čitav komad kao kazališnu igru u kojoj iluzija može biti važnija od stvarnosti. A da se ne radi o realističnom prikazu svijetu – bilo današnjeg, bilo onog ruske provincije iz Čehovljevog doba, pokazuje i pojava najstarijeg stanovnika tog prostora – lakaja Firsa, u sugestivnoj interpretaciji Amira Bukvića koji se u prostoru koji odjednom prelazi u fantastiku pojavljuje najčešće kao interpunkcija kod promjene prizora.
To odstupanje od prepoznatljivosti pružilo je mogućnost ostalim članovima ansambla za stvaranje originalnijih i složenijih uloga. Tako Ugo Korani stvara najefektniju ulogu u predstavi tumačeći novog bogataša Lopahina kojeg suroditelji i ostali preci bili kmetovi naovom imanju, a on dolazi da ga spasi. Kod Čehova postoje elementi da ga se tumači kao profitera, predstavnika novog kapitalističkog društva (a tako ga se najčešće i igra), ali i kao čovjeka koji je emocionalno vezan za taj prostor u kojem je odrastao i kojeg nastoji spasiti. Korani u početku djeluje kao tipični današnji tajkun koji će lažnom osjećajnošću prevariti sugovornike da bi postupno snažan intenzitet složene osobnosti postizao nijansiranim glumačkim rješenjima koja do kraja ostavljaju dvojbe koje je pravo lice tog iznimno zanimljivog čovjeka.
Pjer Meničanin fascinira preobrazbama vlastelina za kojeg se čini da je propao i da živi od posuđivanja novca, ali koji isto toliko uživa i kada taj novac neočekivano može vratiti, jer mu je očito da je vrijeme plemstva prošlo, pa u tom svijetu koji se raspada nastoji pronaći makar i kratkotrajne užitke. Petra Svrtan pak silnom energijom tumači sobaricu Dunjašu koja želi dobar konvencionalni život, dok Vedran Živolić efektnom komikom ostvaruje mladog lakaja Jašu kojem je pravi život profitirati uz lukave podvale. Frano Mašković nevjerojatno nespretnog blagajnika Jepihodova želi približiti današnjici neumjereno se koristeći gegovima koji podsjećaju na nijeme filmske burleske, posebice uz neuspjelo iskazivanje ljubavnih simpatija, ali pokazuje da i taj lik ima dublje osjećaje, pa tako oživljava pomalo nategnut i tezičan rasplet u kojem imanje ostaje izrazitom nesposobnjakoviću.
Već i tako usmjerena glumačka igra pokazuje da redatelj Ivan Popovski, bez obzira što je vjerojatno krenuo od ideje da Višnjik realizira kao suvremenu komediju i da pritom zadrži veliki dio originalnog teksta, nije tu zamisao zadržao kao primarnu. Na to ukazuje i primjereno osmišljena i u tim okvirima vrlo efektna scenografija koju uz Ninu Bračun (Oaza) potpisuje i sam redatelj. Ona gotovo cijelu fabulu i Čehovljeve dijaloge smješta u omalen prostor u lijevom prednjem kutu pozornice i ono što se tu zbiva jest svojevrsna osuvremenjena čehovljanska komedija u kojoj postoji nekoliko predmeta koji mogu podsjetiti na aristokratske domove nekadašnje Rusije, dok se većina različitih prostora realizira u stiliziranim ambijentima koje određuju različito postavljene daske na način suvremenog minimalizma. To da se komad zbiva na manjem dijelu pozornice doista pokazuje i mjesto teksta u cjelini predstave. Mnogo veći ostatak pozornice umjesto zidova ima lelujave prozirne zavjese, a određuje ga ponajviše oblikovanje svjetla (i opet Ivan Popovski uz Marina Frankolu i Antona Modrušana), a povremeno i video Hrvoslave Brkušić i Ivana Marušića Klifa. U tom je prostoru i jedno ogoljelo stilizirano stablo koje simbolizira propali višnjik, a tu je i glasovir i instrumenti koji ukazuju na to da će u predstavi čak i veće značenje od teksta imati glazba koju su odabrali dramaturginja Ivana Đula i redatelj, a uglavnom je uživo izvode Franjo Stojaković (klarinet), Radovan Bjelajac (violina), Frederic Lanz (harmonika) i Vjekoslav Crljen (kontrabas).
U prvom dijelu predstave taj vizualno i glazbeno atraktivan dio pozornice ipak ostaje u stanovitoj ravnoteži sa skučenim prostorom na kojem se odvija radnja, pružajući mogućnost za različite doživljaje tog izmaštanog svijeta – od stvaranja dojmljive atmosfere koja i u autorovim tekstovima ima bitnu ulogu u stvaranju svijeta nostalgičnog prisjećanja Čehovljevih lica na vrijeme u kojem je svijet funkcionirao na njima shvatljiv način do snatrenja o nedohvatljivom pravom životu koji postoji negdje drugdje. Tako se i ovdje može pomišljati da Čehovljeva lica, komična u svom propadanju zbog neprilagođenosti mijenama svijeta u kojem žive, u tom ogromnom izmaštanom prostoru traže iluzije o nekom imaginarnom svemiru u kojem će maštanje donijeti pravi životni smisao. Moguće je doduše i shvatiti zbivanja u kutu pozornice kao kazališnu igru u kojoj suvremeni glumci isprobavaju kako današnjim komičnim postupcima uvjerljivo prikazati Čehovljeve protagoniste, nalazeći u tom drugom mnogo većem prostoru svijet umjetnosti koji će im pružiti pomoć u osmišljavanju njihovih interpretacija.
Međutim, u drugom dijelu u kojem Čehovljev tekst nudi dijaloški atraktivnije i značenjski složenije situacije, on potpuno pada u sjenu tog velikog imaginarnog prostora koji svojom glazbom i redateljskim atrakcijama nadglasava i te glumački najatraktivnije scene, a njihov smisao potiskuje u pozadinu. Najvećim dijelom taj je prostor pozornica neobične zabave u kojoj se miješaju prisjećanja na nekadašnje plemićke balove s pučkim zabavama kojima dominira ciganski orkestar da bi se svi raznorodni zabavljački elementi postupno spajali u svojevrsni danse macabre, a to nije samo pogrebni ples pri nestanku svijeta u nestajanju kojeg prikazuje Čehov nego i njegovog teksta.
Ivan Popovski se očito poslužio tekstom Višnjika kao poticajem za izrazito osobni autorski projekt u kojem Čehov postaje potpuno nevažan kao priča iz gotovo zaboravljenih vremena. Taj autorski projekt ima znatnih vrijednosti u nizu efektnih redateljskih i autorskih rješenja, ali u cjelini ima i dijelova u kojima te zamisli nemaju dublji smisao. Gledatelj isto tako može uživati u nizu glumačkih bisera u zvjezdanim trenucima vrsnog ansambla (koji ipak ima, dobrim dijelom zahvaljujući redateljevoj koncepciji, i trenutaka praznog hoda). Zbog toga će gledatelji naći niz očaravajućih trenutaka, koji ipak nisu dosegnuli cjelovitost vrhunske predstave.
©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 23. siječnja 2023.
Piše:
Kurelec