Pučka komedija na luškome dijalektu i očuvanje veloluškog govora
Feljton Kazališni amaterizam: Pučke komedije Tončija Surjana: Diletanti (1. dio)
-
Tonči Surjan Trofo, osnivač i vlasnik lokalnog velolučkog radija Val, također je predsjednik udruge Velolučki pučki teatar osnovane 2007. godine nakon višegodišnjega prekida djelovanja kazališnih amatera u Veloj Luci.
Cilj rada udruge je promicanje kazališnog amaterizma, njegovanje i očuvanje veloluškog govora kao i okupljanje mladih. Repertoar kazališta temelji se na pučkoj komediji na luškome dijalektu što je vodilo adaptiranju postojećih djela na lokalni govor i u lokalni kontekst, izvođenju djela već otprije poznatih lokalnih autora poput Ive Cetinića Parona, ali i nastanku novih komedija prije svega iz pera Tončija Surjana Trofe.
Ovdje ću predstaviti i analizirati četiri do sada izvedene veće Surjanove komedije redom njihova nastanka: Diletanti, Nadalina, Samo nas kupus može spasit i Privaranti. Nakon toga, bit će govora o dva manja recentnija teksta koji su također našli svoj put na pozornicu.
DILETANTIDiletanti su prva predstava koju je autorski i režijski posve samostalno kreirao Tonči Surjan Trofo kako bi podsjetio na prvu predstavu velolučkih amatera Začarani ormar izvedenu 1911. godine. Komedija tako duguje svoj naslov stotoj obljetnici domaćeg kazališnog amaterizma jer je izvedena 2011. godine.
Jure i Nada imaju tridesetogodišnju kćer Petru koja nikako da se uda i oni su zbog toga jako nezadovoljni. Udvaraju joj dvojica lokalnih starih momaka – Stipe i Mirko, no ona ne pokazuje namjeru da se odluči za ijednoga od njih.
Susjed Mate je relativno imućan čovjek koji sve (od posla za sina do građevinskih dozvola) dobiva podmićivanjem utjecajnih ljudi. Tako je podmitio i Miju Privarančeca (nom parlant odnosno ime sa značenjem!) koji je uhićen u policijskoj antikorupcijskoj akciji. Inspektor Skok iz Zagreba je došao ispitati Matu jer su pronađeni i neki njegovi tragovi u toj korupcijskoj aferi, no Mate sve negira.
Ispostavi se da se inspektor Skok i Petra otprije poznaju preko Facebooka i kada je on došao tu, njih dvoje su se prepoznali i shvatili da se vole. Kasnije se slavi stoti rođendan dida Pere koji ima nadimak Diletant zato jer se rodio tijekom prve domaće amaterske predstave na koju je njegova mama išla te večeri. Na proslavi inspektor objavljuje da ženi Petru i da je vodi u Zagreb. Daje se naslutiti da se susjed Mate prestao baviti mutnim poslovima jer je shvatio da može biti otkriven i uhapšen. Ne znamo je li se to hapšenje u nekom trenutku i dogodilo.
U komadu se koriste motivi iz lokalne kazališne povijesti, a središte radnje je zapravo proslava Perinog stotog rođendana koja se održava toga dana u predvečerje. Prije same proslave, tijekom dana, svjedočimo uobičajenim situacijama iz života na otoku: razgovorima, prepirkama i podbadanjima između susjeda, obiteljskim problemima te kojekakvim poštenim ili nepoštenim poslovima mještana.
Očiti su i različiti generacijski pogledi na svijet i običaje. Tako Petra na bakinu opasku da je ona u njezinim godinama već imala troje djece kaže da su ta vremena prošla. Ignorira inzistiranje roditelja da se konačno uda i odbija odlučiti između svoja dva lokalna prosca. Djed također priča o tome kako je nekoć bilo i hvali prošla vremena. Kazališni amateri su zabavljali ljude i okupljali ih oko svojih predstava. Nije bilo ni televizije ni struje i ljudi su drugačije popunjavali vrijeme, a danas je odmah panika ako nema struje jer ne radi ni televizor ni računalo, a ni mobitel. Didova poruka je da su smijeh i ljubav najbolji recepti za dug život.
I drugi indikatori pokazuju promjene u životu u malom otočkom mjestu te impliciraju da su novi običaji, razmišljanja i prakse već uvelike zavladali u tradicionalnoj sredini. Spominju se tako skupljanje boca i njihovo prodavanje u dućanu po pedeset lipa, korištenje tehnologije (mobiteli, računala, Internet, Facebook), korupcija odnosno podmićivanje državnih službenika radi zapošljavanja i građevinskih dozvola, činjenica da vlada recesija te da valja štedjeti, zatvor Remetinec, kloniranje, spoznaja da žena može dobiti dijete i bez trudnoće.
Iako autor ne iskazuje direktno stav prema svim tim promjenama, jasno je da postoji barem simpatija, ako već ne i žaljenje za starim vremenima. Očito je da se novotarije promatraju kao nešto nepoželjno, ako već nisu okarakterizirane kao loše ili zle. Loše je da tridesetogodišnja djevojka još nije udana, a svakako je moralno neispravno služiti se vezama i podmićivanjem kako bi se došlo do posla ili do nekog dokumenta. No kraj komedije donosi ravnotežu. Djevojka se udaje, ali odlazi s mužem u Zagreb i napušta otok. Pokvareni Mate će morati prestati podmićivati i morat će se okrenuti poštenju makar i zato što se boji da ga ne uhapse.
Ne postoji jasna polarizacija likova odnosno crno-bijela karakterizacija. Možda se jedino Mate sasvim jasno prokazuje kao negativac dok su svi ostali dosta realistično prikazani i s pozitivnim i s negativnim stranama. Donekle je za autora tipičan lik bake Mare. Starija žena se u Surjanovim komedijama često pojavljuje kao ironični komentator zbivanja. Gotovo uvijek slabije čuje, ali komentarima pogađa „u sridu“.
Specifičnost je komedije Diletanti njezina autoreferencijalnost odnosno činjenica da kazališna predstava/drama govori o samom kazalištu te da je posvećena stotoj obljetnici proslave domaćega kazališnog amaterizma. Naravno, to se očituje u priči koju na proslavi priča djed Pere.
Zanimljivo je i to da se na kraju komada baba Mare obraća direktno publici te je potiče da se veseli s glumcima i zapjeva Večeras je naša fešta. Dakle, razbija se kazališna iluzija i pretvara se u općenarodno veselje. To ukazuje na funkciju kazališta na otoku i na otočke običaje, a moglo bi se reći da upućuje i na ritualno značenje kazališta, dakle na činjenicu da je, prema nekim teorijama, kazalište i nastalo iz svetkovina i slavlja na kojima je sudjelovala cijela zajednica.
© Ozana Iveković, KAZALIŠTE.hr, 22. prosinca 2022.
Feljton Kazališni amaterizam sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije
D I L E T A N T
Pučka komedija autora Tončija Surjana Trofe (1. dio)
Vela Luka, 2010.Lica
PERE (diletant)............... dida – (ima 100 godina, još je bistar i pametan, karirana košulja, debele naočale, u ruci štap)
JURE (dobri)................ sin Peretu (65) (težak-radnik)
NADA ............................ žena mu (55) (uvijek smirena)
PETRA ........................... unuka Peretu ( 30) kćer Nadi i Juretu (nije udana)
MARA (vražja) ............. majka Nadi (80) (starinski obučena, pregača, debele naočale za vid)
MATE LAPIS ............... susjed (55) (malicijozan, lijepo obučen, nosi kravatu, malu torbicu preko ramena, sat, mobitel, crne sunčane naočale)
ANA ( gospoja ) ........... žena Matetu (50) (uvijek nervozna)
INSPEKTOR SKOK ..... policijski inspektor ( bijela košulja s dva džepa, za pojasom se vide lisice)
STIPE (hvastalina)....... stari mladić – (sportski obučen, puno govori)
MIRKO (cviće) .............. stari mladić – (pristojan)
Mjesto radnje: Malo mjesto na otoku u današnje doba1.
(Jutro. U dvoru mali stol i četiri stolice, na njemu vaza. Dolazi Mara, nosi malu mrežastu vrećicu s krompirima i posudu. Vrećicu s krompirom stavi do stola, a posudu na stol, sjede, uzme nož i počne čistit krompire.)
ANA: (Dolazi Ana u kućnoj haljini, nervozna, veliki vikleri u kosi, muholovka u ruci. U hodu nogom udari u dvije prazne plastične boce na podu i viče) Opet je smeća po dvoru. Svako jutro, jan mora kupit smeće, što ga ostavu odeka po dvoru. Kako da san jan Komunalac.
MARA: Što si rekla, ko je kriminalac.
ANA: Ovo je sigurno opet učini oni stari pas.
MARA: A čigov je to pas dohodi u dvor...
ANA: Ni pas, nego oni, što je gori od pasa. Je li vidiš, (pokazuje) opeta dvi boce od plastike.. Svako jutro isto.
NADA: (Dolazi Nada, preko ramena kuhinjska krpa, a u ruci grančice mažurane i metvice) Što je ono bilo. Učinilo mi se je da niko viče. Jeste li i vin čuli. (Mara pokaže na Anu, ali ništa ne reče)
ANA: Ma kako neću vikat. Ovo je sigurno sinoć ostavi oni tvoj sekar Pere.
NADA: A, bit će. Znaš da je star, dogodi se to i mlajima. Samo se nemoj jidit. Najgore ti je gubit živce.
ANA: Da nisa pazila, mogla san past priko ovega i slomit zube. (pokupi boce)
MARA: Koja šćeta ... A i onako ti ništa nebi bilo, kad stalno nosiš te šupjote na glavi.
NADA: Ana, a što se dižeš rano, a ni ti potriba. Muž ti fatiga u kancelariji. Digod malo produži, .. odmori se, naspi se, igraj se s njin u posteju, pa nećeš bit tako nervozna.
ANA: A vin se možete dizat rano, čuji vas jan svako jutro.
NADA: Od kad je Jure iša u penziju, ćapali smo se zemje, pa gremo vanka prin velikega sunca. S ono malo solad, ne možemo platit njaci struju, vodu i telefon.
ANA: Oli, ni dobi punu pensiju ?
MARA: Dobota ni ćapa ni praznu.2.
NADA: Znaš da mu je poduzeće išlo u stečaj, pa su svih poslali doma, s malo više od tisuću kuna, a što ti je to.
ANA: Tin se ne jidiš, a jan sam sva uznemirena.
NADA: A što se tin sekiraš, poradi njegove penzije?
ANA: Ma ne, poradi tega. Cilu noć je vitar kuntuba ove dvi boce po dvoru, (pokazuje). I to justo odeka meni ispod punistre od kamare. Od škrabanja nisan zaspala njanci bokun.
NADA: Grubo ti je kad ti štogod smeta, a još kad ti se spi, to je nevoja. Kako ih nin kogod skupi i odni goreka u onu butigu za po kune.
MARA: Bome, jan san spala kako malo dite, i ništa nisan čula.
ANA: Kako ćeš tin čut, kad si napola gluha. Ovako je bilo i prošlu noć i onu prin tega.
NADA: Svarit ću malo mažurane i metvice, pa ćemo popit odeka u dvoru. Maja, hoćeš li i tin malo.
MARA: Neće bit malo, puna ih je vrića. (pokazuje na krompir)
ANA : Pitala te je, hoćeš li i tin popit malo mažurane i metvice.
MARA: Hoću kako ne, to je dobro za smirit živce.
ANA: Znan jan kud ti ta lize, to hoćeš reć meni da san jan živčana, je li.
NADA: Ma ni mat ništa loše mislila, nego, sad ću se jan odma vratit, bit će voda već uzavrila. (odlazi u kuću)
ANA: (sjede do Mare i istavi plastične boce poležito na stol) Mare, što će vam toliko kumpiri .
MARA: Nisan vidila, ko nas to viri.
ANA: Pa si tako gluha?
MARA: Nisan gluha, samo što te ne čuji. A što će ti ta muholovka.
ANA: Oli ne vidiš da je danas krcato muha i komaraca.3.
MARA: E, a je li tin znaš, na što dohodu muhe...(njuška prema njoj) ali ne smrdiš po temu, ovo si se brš namušćala.
ANA: Jan sa za te gospoja, toliko da znaš, gospoja...
MARA: Gospoje gredu u frizerke, a ne strašu čejad sotin šupjotima po glavi.
ANA: Ma viš ti ove muhe, usud ih je. ( muholovkom udara po plastičnim bocama na stolu u momentu kad se Mara sagnula po novi krompir iz vreće. Mara se preplaši i skoči
MARA: Koji ti je vrag, .. što to činiš, .. (pritiska rukom srce) Srce mi je dobota puklo poradi tebe.
ANA: Koja šćeta, ... što ti nin fermalo.
MARA: Ovo si učinila za despet. Mislila si da će me kolpat, je li.
ANA: Ma, što ti nin to jezika ukočilo.
MARA: I ko ti je dozvoli, ubijat moje muhe, .. hodi doma mlati po tvojima.
ANA: Johi meni što si se navila, kako stara papiga..
NADA: (dolazi i nosi posudu s čajem, tri šalice i stavlja na stol) Evo me, gotovo je. Je li čujete kako vonja?
MARA: Dobro je što si došla, još sam sva uznemirena....
NADA: Što ti je maja, što se dogodilo?
MARA: Dobota me je ćerce prikosilo, kako je mlatila po trpezi i po ovin bocama. Bože mi oprosti, kako da ni prava.
NADA: Ala, ala ovo će vas sada malo smirit, najgore ti je gubit živce. Ulit ću van po punu ćikaru, (Dolazi Mate, u ruci kesa poznate modne kuće) Ana evo ti gre Mate.
MATE : E vi tri, dobro vam jutro. (malo jače se javi Mari) Teta Mare, dobro vam jutro.
MARA: I tebi sinko. Nego se nisi privuka. Nego ne pratiš modu.
MATE : E, teta Mare, tuka znat, ako ćeš imat.4.
MARA: Imaš pravo, tuka krast, ako ćeš imat, tako je to danas.
MATE : (malo se iznenadi) Nemojte tako, .. nisan baš tako reka.
NADA: Mate, nemoj se obazirat na svaku što mi mat reče, znaš da slabo čuje.
ANA: Njoj je odavna zatrubi slon u uho.. ma što je niste poslali u starački dom.
MARA: Ma e, hoću, pa da mi vazmu kuću.
PETRA: (izlazi iz kuće, oko vrata visi mobitel i prigovara) Ja što ste se jutros navile. Probudile bi te medvida. Baba je li potriba štogod pomoć.
MARA: Toć, još je rano za učinit toć. Sedi ode blizu mene. ( Petra slegne ramenim i mahne glavom prema Mari)
MATE : Petra, je li te učera naša oni Stipe Hvastalina, dohodi je dva tri puta.
PETRA: Oli je to vaša briga, to su moji posli. (sede)
MATE : Ako ti drugi put ništa ne donese, nemoj ga njaci pogledat. Poslušaj tin mene nećeš falit. A sad grića na posal. (odlazi)
PETRA: Ma, što je hoti reć, nisan ga ništa razumila?
NADA: Bome, učera te je išća Stipe pokojnega Stipana.
PETRA: To nin ništa nova, kad bilo me zove i šaje poruke na mobitel.
ANA: To znači da te ćuti.
PETRA: Biće, kako prominu vrimena,.. ali meni to nin ništa briga.
NADA: Hoćeš i tin malo mažurane.
PETRA: Neću, to danas piju samo bolesni, jan ću kasnije popit kapučino. (igra se mobitelom)
NADA: (govori Ani) Jesi li tin čula, da se je otvorilo jedno radno misto dole u banci.
ANA: Jesan, kako ne, to ona Jakica gre u penziju.. ali misto je već zapačano.
NADA: Nin se nego otvorilo, a već je zapačano, a kako tin to znaš.5.
ANA: Reka mi je moj Mate, a un sve zna prin drugih. I odmah je kupi malo boje ribe, bidun uja i sve to posla s autobusu u Zagreb nikemu Privarančecu.
MARA: Kojemu
ANA: Privarančecu
NADA: A zašto mu je to posla?
ANA: Kako zašto? To misto u banci bi bilo justo za našega sina.
NADA: A oli ti paket nin moga odnit dreto dole na banku.
ANA: Ma ne odlučuje to banka, sve se odlučuje gore u Zagrebu i vanka.
NADA: A nisan znala. A što tebe ne zaposlu?
MARA: Stavila bi je jan da sedi na jaja, ionako sliči na krošku.
ANA: Meni to nin potriba,.. Mate ima lipu plaću, u vikendicu primimo goste, a un zaradi štogod priko bande i nama je jadno lipo.
NADA: A, što tin činiš po cili dan, kako ti projde vrime?
MARA: Da što čini, oli ne vidiš kako stalno mlati i zdruca, a muha u glavi ima kolikogod hoćeš.
ANA: Ma muči malo, (lupi je muholovkom po ramenu) jan sad razgovaran s Nadu. .. (govori Nadi) Počela san učit strane jezike. Čula san na televiziji, da vridiš, onoliko koliko jezika govoriš.
MARA: Što si rekla, da vridiš onoliko koliko s jeziku govoriš.
ANA: E ti biš po temu odeka bila najvridnija. (okrene se prema Nadi) Moran znat štogod stranega jezika, da mogu razgovarat s gostima što dojdu u vikendicu.
NADA: Kad ste sredili tu vikendicu? Okle vam toliki soldi?
ANA: Sve je to rješi moj Mate. Un lipo pošaje paket i dobije ono što mu je potriba, oli dozvolu, oli kredit. To je njemu već tako uhodano. (dok razgovara stalno se miče i vrti muholovku)6.
NADA: Kad van tako lipo gre, zašto si uvik nervozna ?
ANA: Ma u zadnjo vrime ne mogu spat,.. stalno se budin po noći.
MARA: Pa si živčana, kako da ti je ispala ćuća. Znan jan što je to. Nisu ti to krive one boce, nego nečista savjest.
ANA: Što ti možeš znat, oli si tin likar, a što san jan to komugod učinila.
MARA: Neznan jan što si začinila, .. ali mora bit da je bilo i slano i papreno. (dohodi Jure i nosi koficu s pamidorama)
PETRA: Evo gre otac.
JURE: Ja lipega jutra, od gusta san prošeta.
ANA: Jure, a di si bi.
JURE: Bi san ubrat malo pamidori za večeras. Proša san priko peškarije i već cilo misto govori da će u nas bit proslava. Da mi je samo znat, ko je to razglasi.
MARA: Da ko,.. a ko još dojde u naš dvor. ( pokaže na Anu).
ANA: To mi je reka Mate, a jan san rekla samo Ivani.
MARA: To ti je, kako da si napisala na oglasnu ploču kun peškarije.
NADA: Što ima veze da znaju, boje da znaju. To ionako mora bit velikana proslava.
JURE: Što to govoriš, nećemo puno trošit, znaš da nimamo vele solad. Nego, homo se dogovorit što ćemo večeras.
MARA: (zakotrlja krompir prema kući Ane, odlazi po njega i njuška po zraku) Ana što ovo grubo vonja iz kuće. Kako da je ništo zagorilo.
ANA: Što može vonjat. Nisan ništa stavila varit. Ma, ali za svaki slučaj isto grića zavirit, pa ću se odmah vratit. (odlazi)
NADA: Propija te moran pojubit, kako si je lipo opremila. (pojubi mater u čelo)
MARA: Ma, nedan joj gusta da sve čuje. A isto mi je draga, zato što je onaka, možeš joj svašta reć, isto će opet doć.7.
PETRA: Tata daj mi tu koficu s pamidorama, odnit ću je u kuću.
NADA: Jure, nisam mislila da puno potrošimo, jerbo i nimamo, ali vaja nam zvat svojtu i prijateje…
JURE: I to je dosta, što će ti više.
NADA: Ma, vajalo bi zvat i suside.
JURE: Dobro, i njih i više ni potriba nikoga.
NADA: U našoj kući nikad ni bilo ovake proslave. Bilo bi red ….
JURE: Ma fermaj više. Je li gledaš televiziju? Ovo je doba recesije, nin stajun za puno jist i pit, vaja štedit.
NADA: Oli ćemo, za ovo što parićajemo, trošit državne solde.
MARA: Aa, to je ima ko i odnit i potrošit.
JURE: Ala dobro je, imate pravo. Ali ako nas bude puno, nećemo moć stat svi njaci u dvor, a kamo li u kuću za trpezu.
NADA: Ma muči,.. pa ćemo se malo zbit, a bit će i veselije.
MARA: Jan mislin, da bi nan vajalo zazvat i kojega mužikanta, bit će gluho bez njih.
JURE: Jopet i njih, ..u zadnju će vajat zvat cilo misto, .. Znate što, vin još malo promislite, a jan grića, iman ništo posla jednu uru iza kuće. (Jure odlazi. Dolazi Ana, nervozna i viče) ANA: Ma viš tin gluhu kokoš, (muholovkom pokazuje prema Mari) ma viš tin kako me je privarila. Tin propija uživaš šujat čejad.
MARA: Koju čejad. Pa si tin čejade...(Ana je gleda) ma tin si žena ... i to nervozna, pa stvaraš nervozu i meni i drugima.
ANA: Hoćeš reć, da san jan kriva, što me tin zafrikaješ.
NADA: Što se odmah jidiš, sedi, nasmiji se malo, znaš da je zovu Mara vražja. (Ana sede.)8.
STIPE: (Dolazi Stipe – veselo) Dobar dan svima, kako ste danas,.. ja što vas je lipo vidit, jeste li dobro.
NADA: Jesmo Stipe, a što znači da si doša.
TIPE: Ma, prohodi san odeka blizu vas, pa san navrati malo razgovarat s Petru. Je li doma?
NADA: Ije doma je. (zove) Petra, Petra, dojdi išću te. (dolazi Petra u ruci kuhinjska krpa)
PETRA: (veselo) Evo me, ko me išće. Stipe, a što znači da si doša u ovu uru.
STIPE: Ma, ništo bi ti hoti reć, ali da ne čuje puno čejadi.
PETRA: Jan nima tajni isprid matere i babe. Možeš slobodno reć, a moga si mi poslat i poruku priko interneta.
STIPE: E, lako je to tebi reć, ali nin meni. Nisan dobar s internetu, a kako vidi, ode ima još čejadi osim tvoje matere i babe.
ANA: To misliš na me, je li? Ti biš me sad izlati, a tek sam sela.
STIPE: Nemoj te se odmah jidit, nisan ništa loše misli, samo bi Petri hoti ništo reć u četiri oka.
ANA: Jan mislin,.. da neće bit ništa od tega što si promisli, sve mi se čini da si zakasni. MARA: Što si rekla, oli je vapor zakasni.
ANA: Ma ne vapor nego Stipe.
MARA: Bidan Stipe, a di je zakasni.
NADA: Homoća maja mi u kuću, neka se oni mladi razgovaraju, (okrene se Ani) a i tin hodi doma, pa ćemo se vidit kasnije.
ANA: (nervozno) Opeta moran poćat, .. dobro, kad je tako, grića. (udara Stipeta muholovkom) Muntunu jedan, nisi ima kad doć nego sad.
(Stipe iznenađeno gleda za Anom koja odlazi. Mara i Nada ulaze u kuću, a kad se Stipe okrene prema Petri, oni vire iz vratiju. Mara drži ruku na uhu da bolje čuje.)9.
PETRA: Stipe učini si velikani burdil. Svih si razlati,.. ala reci mi što bi to bilo.
STIPE: Nisan ih jan hoti smest. Nisa zna da su u dvoru. Da san zna da su odeka, doša bi malo kasnije. ..Nego, je li znaš što sam doša.
PETRA: Nezna, kako ću znat,.. reci,.. ali nemoj puno govorit.
STIPE: Ma kako mogu štogod reć, a ne govorit, to ne razumi?
PETRA: Ala reci undar kako znaš i umiš.
STIPE: Viš,.. obada sam se, da i jan i tin imamo toliko godišć.
PETRA: Tin imaš puno više nego jan, to si hoti reć.
STIPE: Ije, meni je četrdeseta, a tin si se približila tridesetoj.
PETRA: I to su tebi velika godišća?
STIPE: Nisu, ali vrime gre, i sutra ćemo bit još stariji, i tin i jan.
PETRA: To i jan zna, ali nisi mi doša reć koliko imaš godišć, ništo si drugo hoti.
STIPE: Ma ije imaš pravo, hoti sa reć,.. znaš da te jan odavna gleda, više i boje nego druge.
PETRA: Da me gledaš to znan i vidi, a je li više i boje od drugih, e to nezna.
STIPE: Da boje, toliko boje, viruj mi.. i doša sam te zapravo pitat,... da se udaš za mene, .. i greš stat u mene doma.
PETRA: (iznenađeno) Pa, to tako,.. odmah od prve.. udaj se za me. Kako da si doša vazest kumpiri.
STIPE: Malopri si mi rekla, neka ne govori puno, pa sam to reka odma, od prve, najbržje što sa moga.
PETRA: Mora bit da si se i ti svadi s romantiku.
STIPE: Nepozna ja tu ženu i nisa se s niki svadi.. Ma viš, .. mat i otac su mi ostavili kuću, a i godišća su mi, pa sam misli, .. ako biš tin hotila poć zame, .. mogli bi živit zajedno.10.
PETRA: Drago mi je što tako misliš i govoriš, ali meni je ovako u matere i oca jadno lipo.
STIPE: U mene će ti bit još i boje, neće ti falit ni tičjega mlika.
PETRA: (iznenađeno, malicijozno) Oli vidaš tice, kad imaš tičjega mlika?
STIPE: Ma to se tako reče. Tin odma što jan reči, ćapaš za ozbiljno.
PETRA: Oli to da se udam za te i da grin stat u tebe, .. oli to nisi misli ozbiljno?
STIPE: Ma ije to je bilo ozbiljno, ali ono drugo o tičji mliku to ni..
PETRA: Ma znan što si hoti reć, samo san se malo našalila.
STIPE: Eto, meni baš taka ženska i odgovara. Zato san i doša. Kad biš išla za me, smijali bi mo se i šalili po cili dan i noć.
PETRA: Dan i noć? A kad bi mo spali?
STIPE: Ma ko to spi kad mu morbin udre u glavu. Naspat ćemo se digod, kad se ohladimo, samo tin hoća s menu.
PETRA: Ako se udan, vajalo bi mi prat i varit, a odeka mi dobota nin potriba ništa činit. A di ćeš boje?
STIPE : Ma ije, imaš pravo, sigurno ti je dobro odeka, ali nimaš muškega, … a jan bi te jubi i ono drugo što gre uz to.
PETRA : (malicijozno) Je li, a di biš me jubi?
STIPE : Da di ? Di god mi se trefi, hoću ti ukazat? (približi se Petri i pokuša je poljubiti)
PETRA : (odgurne ga) Jesi li ti pravi, moga bi nas kogod vidit.
STIPE: Neka vidi, pa što. Ako ćeš se udat za me, to je normalno.
PETRA: Znaš što, meni još nin priša, jan ću malo promislit, pa ćemo se čut.
STIPE: Ma e, vrag odni i prišu, .. a što ću jan do tadar, vas san uzavri.
PERTA: Nezna jan, stavi glavu u frižider.11.
STIPE: Ala dobro je, kad je tako. Samo, isto nemoj da se to otegne kojo godišće. Ma reci mi, još bi te ništo pita, ali nemoj se najidit.
PETRA: Neću, ala pitaj.
STIPE: Ču san, rekli su mi,.. da kolo tebe obliće i oni Mirko,.. što ga zovu Cviće, oni cvićar. Je li to istina?
PETRA: Aaa... sad mi je jasno, zašto si jutros ovako urani, .. ali isto boje ikad nego nikad. Ije istina je i Mirko nastoji i kad bilo dojde, i njemu je vruće.
STIPE: Ma ne viruji da te je un već pita, prin mene ?
PETRA: Ni još, ali pravi je mot da hoće.
STIPE : Ako ni, .. što čekaš, odluči se za mene i nećeš falit.
PETRA: E, .. to govoriš, jerbo ti je ludost udrila u glavu.
STIPE: Da udrila,.. zamantalo me je cilega. Ala kad je tako tin još promisli, pa ću opet doć. Sad grića. Pozdravi mater i babu. Teta Nado, teta Mare adijo vam..
(Dok on odlazi Mara i Nada se povuku u kuću da ih ne vidi, a nakon toga se vrate u dvor)
NADA: Ma viš kako je Stipe arijoz, pa se lipo razgovara. Nema ti u njega okolo kole. Odmah ti dreto reče što misli. Jan misli da ti un ni loš.
MARA: Ćapa ga ćerce, jer ti prohodi stajun. Svaki dan si soto starija.
PETRA: Vidit ću, promislit ću, ni mi priša. (igra se mobitelom)
MARA: (Mara i Nada ponovo sjedu i čiste krompire) Od tvojih godišć, jan sam već imala trojicu,.. troje dice, a mat ti je bila najmlaja, tako da znaš.
PETRA: Baba, ovo je drugo doba, nin ovo kako prin kad si tin bila mlada.
ANA: (dolazi i maše muholovkom) Vidila san da je išaća, što je hoti oni Stipe.
PETRA: Oli neznate što hoću muški.
MARA: Ja što si kurijozna...sve biš hotila znat, pa ćeš opet to poć razglasit okolo.
ANA: Oli nismo suside i prijatejice, možemo sve reć jedna drugoj, je li tako? (sjede i vrti muholovku)12.
MARA: Mogla biš pomoć čistit kumpire, a ne mahat soto lopate.
ANA: Pa da mi učrnu ruke, a tebi to lipo gre.
PETRA: Grića jan zavirit didu, grića vidit što čini. (Petra odlazi u kuću)
ANA: Nisan danas još vidila Pereta, a kad će izać?
MARA: Izaće kad digneš ta strašila iz glave. Moglo bi mu doć zlo kad te taku vidi.
MIRKO: (dolazi s buketom cvijeća) Dobar dan svima.
NADA: Dobar dan Mirko, a što znači da si doša.
MIRKO: Ma, služi mi Petra, je li doma.
NADA: Ije doma je, hoću li je zazvat (zove) Petra, Petra, dojdi išću te.
ANA: Viš ti prometa, ovo kako da je vejača.
PETRA: (dolazi veselo) Evo me, ko me opet išće. Aaa, tin si Mirko..
MIRKO: Ja sa, ja sa .., ovo san doša... Ovo san ti doni.. i ništo bi ti hoti reć. I da znaš ovo je cviće iz mojega vrtla.
MARA: Jan sa mislila, da greš to odnit na grobje.
PETRA: Ma muči baba, nemoj ga odmah smest.
MARA: A homoća undar u kuću.
NADA: Ala hoća i ti Ana, pa ćemo se vidit kasnije.
ANA: Opeta vaja poćat, .. odeka s vama čovik mora bit nervozan. Svaki čas mi vaja hodit tamo vamo.
MARA: Mi smo ti rekli da greš tamo (pokazuje rukom), a nismo ti rekli da dojdeš ovamo. ANA: (odlazi i u hodu prijeti Mirku i lupi ga s muholovkom) A i tin soto cvića nisi ima kad doć. Dohodite jedan za drugim, kako da je ovo autobusna stanica. (Mara i Nada odlaze i ponovo gledaju kroz vrata)13.
MIRKO: ( iznenađen) Što je ovo bilo, što je hotila reć ?
PETRA: Ma ništa, ništa. Nego reci, što tin meni imaš za reć.
MIRKO: Ma znaš, jan ti nisa od velikih riči.
PETRA: Ma nema veze, reci ukratko, kako znaš.
MIRKO: Najprvo, doni san ti ovi boket cvića (daje joj cvijeće).
PETRA: Fala ti, baš je lipi. I govoriš da je ovo iz tvojega vrtla.
MIRKO: Ije. Usadi san cviće u vrtal iza kuće, samo radi tebe.
PETRA: Ma viš tin kako vonja. (miriše cvijeće)
MIRKO: Velikana ti je razlika od domaćega i onega kupovnega cvića. Jan bi ti moga o temu puno pripovidat. Jan se znan razgovarat s cviću, i undar boje reste i boje vonja.
PETRA: Bit će bit, sigurno se razumiš i u ikebanu. Nego, .. što si mi ima za reć.
MIRKO: (smotano) A,.. viš kako imaš lipe postole.. (pokazuje)
PETRA: Nisi valda doša vidit moje postole.
MIRKO: Nisa radi tega, nego... jan bi ti hoti reć... Ma,..jan tebe gledan već toliko godišć.
PETRA: Gledaš, ali gledaš i druge.
MIRKO: Ko ti je to reka, ne gledan druge, samo u te.
PETRA: E, a što to vidiš u meni.
MIRKO: Cviće, tin si mi najboji i najdraži cvit.
PETRA: (zadovoljno i malicijozno) E, a što ti je to na meni drago...
MIRKO: Na tebi, sve. I glava, i tilo, i oči, i uši...
PETRA: I uši, (pokazuje) ..malo mi latu, ali znaš da mi to niko do sad ni reka, i što još...14.
MIRKO: I mot, i ta vesta i ta majica ... i to ispod majice..
PETRA: I ovo ispod majice i što još ?.. Ma jesi li se to poče crvenit?
MIRKO: A, bit ću, to mi je tako po raci.
PETRA: Ala, dobro je i što biš sad kad sam ti tako draga.
MIRKO: Viš, .. ako san i jan tebi drag, .. jan bi hoti,..a viš kako imaš lipi mobitel (pokazuje).
PETRA: Ma pusti mobitel na miru. Di smo ono stali.
MIRKO: Jan bi hoti, da se udaš za mene.
PETRA: Znala sa da ćeš to reć, ali jan se još ne mislin udat. Meni je ovako jadno lipo.
MIRKO: Nisa zna, ali s menu bi ti bilo još i boje.
PETRA: A što bi mi to bilo boje ?
MIRKO: Jan bi te pazi, mazi.. i zaliva kako cviće.
PETRA: Kako cviće, je li. Da znaš da si mi učini voju. Nego zašto si ovoliko godišć čeka da mi to rečeš ?
MIRKO: Jan san ti malo srameživ. A ranije mi nin bilo puno briga za ženske.
PETRA: Nego za koga, .. za muške..
MIRKO: Što će mi muški, i još oni dlakavi, ne gledan ti jan muške, ..
PETRA: Znaš što, jan ću promislit, pa ćemo se čut za štogod doba, ili ću ti poslat poruku.
MIRKO: Dobro je, tin promisli, a jan ću opet digod navratit. I stavi cviće u vodu.
PETRA: Hoću, hoću, ne sekiraj se, neće meni opjuhnut. (Mirko odlazi, odmah dolaze Mara i Nada)
NADA: Viš kako je Mirko pažljiv, .. i cviće ti je doni. Jan mislin da ti un nebi bi loš.15.
MARA: Ćapa ga ćerce, jer ni puno onakih.
PETRA: Ma, koji god muški dojde kolo mene, vin dvi odma govorite, ćapa ga, ćapa ga. Pomalo vidit ću što ću.
NADA: A dokli ćeš to ćerce gledat, mogla biš oćoravit od velikega gledanja.
MARA: Znaš što,..ma fermaj mobitelat,.. ako se ne možeš odlučit, ćapa ti ćerce, obadva.
NADA: Muči maja, kako može ćapat obadva.
MARA: Rekli ste da je ovo drugo doba, nego kad sam jan bila mlada i da se danas svašta može. Oli ne gledate televiziju. (dolazi Jure).
JURE: Evo me, parića san drva. Je li odeka štogod potriba pomoć ?
MARA: Potriba je malo prošeka, znaš da ti je ocu drago gucnut malo prošeka.
PETRA: A tebi baba, isto nin mrzak prošek a...
MARA: Vaja dobar prošek, to je piće iz moje ludosti,.. ovi mladosti.
JURE: Mare, a što će nan toliko kumpiri.
MARA: Za učinit njoke.
JURE: Ma, ni van potriba toliko spize. Ko će to izist.
MARA: Ma muči, lipi njoki su uvik dobri, ko bilo se zaleti za lipin njoku.
NADA: Maja, jan mislin da je to dosta, da ti nin potriba više čistit.
MARA: Taman san bila ćapala ruku i sad mi vaja fermat.
PETRA: Tin sedi, jan i mat ćemo to odnit u kuću. (Petra i Nada uzimaju šalice i odlae u kuću)
JURE : Jeste li zvali odeka suside, Mateta i Anu ?
MARA: Njih ne moraš zvat, oni će ti sami doć. Di god ti je kojagod fešta, eto ti njih. Zato je danas ona zdrucavica i navrtujala glavu. (dolaze Mate i Ana lijepo obučeni i sređeni, Ana se maše s mahalicom)
MATE: Susidi, evo nas, došli smo.16.
MARA: (prima publici) Nego sam falila, nego su zakasnili.
JURE: A okle ste to. Di ste bili?
MATE: (veselo) Bili smo odnit jedan paket na autobus za Zagreb. Nego, bi si mi reka da biš nagradi kuću uz more u Plitvine. Jan ti mogu sredit da dobiješ dozvolu i kredit,..i to bez kamata.
JURE : Kako ćeš sredit dozvolu, kad tamo nin građevinsko.
MATE: Ništa se tin ne sekiraj, samo slušaj mene, samo to neće bit za ništa. Sve ti to vaja malo podmazat i platit.
ANA: Un je to tako već nikima prijatejima rješi.
JURE: Ije je li, ala dobro je, pa ćeš mi to objasnit, ali isto jan ne viruji puno u to.
MATE: Nego ču san, da ti se kolo Petre vrtu ona dva stara mladića...znaš ti koji su to.
JURE: Zna jan to Mate, neka se vrtu, mogli su i puno pri.
MATE : E viš, u temu je stvar, boje da nisu prin.
JURE: Kako to. Meni ništa nin jasno što hoćeš reć.
MATE : Kako ti nin jasno. Sad kad su stariji, već su ništo stvorili, imaju i kuće, pa će ti ćer doć na gotovo i neće se mučit.
JURE: A, tako to tin misliš.
MATE : A da,.. oli tin tako ne misliš?
JURE: Ne, .. to neka ona odluči, što će i ski će bit.
MATE : Vidin jan, da tin nikad ništa nećeš imat. Moraš mislit, što je boje za te.
JURE: A je li tin o temu misliš ?
MATE : Da je li mislin, po cili dan, a kagod i po cilu noći. A da kako sam sve ovo stvori. Kako bi to moga, ako ne mislin što je boje, .. (pokazuje prstima) kako doć do više solad, koga ćapat za prijateja, komu se javit, a komu ne i to tako.17.
JURE: Znaš da si tin bistar. Nego reci mi, zašto šaješ onoliko paketi u Zagreb, oli prodaješ čigovo uje.
MATE : Ne prodaji uje, .. to ti je isto trgovina. Nisa siguran da ćeš tin to razumit, ali sve ti se svodi na to, ko da više.
JURE: Je li to kojagod nagradna igra, što je to?
MATE : To je jednostavno, samo vaja znat koga ćeš podmazat.
JURE: Aa,.. zato tin šaješ puno uja, da to boje sklizne. (pokaže rukama)
MATE: Uje i euri su ti zakon u ovi poslu, ali može i drugačije. Evo ti jedan primjer, viš ..recimo Stipe i Mirko su ti došli kupit ćer Petru...
JURE: Kupit Petru, a što je tebi.
MATE: Slušaj ovamo, oni koji ima boju kuću i boje auto, ti će je ćapat,.. i to ti je tako danas, što se čudiš.
JURE: Nisa zna za ta pravila, ali meni Petra ne pada na kuće i auta.
ANA: Ma viš tin, kako da ona nebi vazela boji bokun, ne nimalo.
MATE : Vin ste nika čudna famija, svi gledaju navuć sebi što veću korist, a vama kako da to uopće nin briga.
MARA: Mi ne perušamo državna poduzeća, tako da znaš.
MATE : Vidin jan ko je u ovoj kući malicijozan.
JURE: A nin tebe strah, šavat te pakete po autobusu, da se to ne izgubi u putu, da se štogod ne dogodi,..
MATE: Što se ima dogodit. Znaš onu starinsku „Strašivemu trgovcu govno u tobolcu“.
JURE: Može bit, ma su sad nova vrimena... (dolazi inspektor)
INSPEKTOR: Dobar dan, dobri ljudi.
JURE: Dobar dan i vama, a koji ste vin.
INSPEKTOR: Ja sa policijski inspektor Skok, službenik iz Zagreba.18.
JURE: Policijski inspektor Skok, a što vam služi.
INSPEKTOR: Tražim gospodina Matu Lapisa, on navodno stanuje u ovoj kući preko puta. Kucao sam ali mi se nitko ne javlja.
MARA: Kako će van se javit kad je odeka, to vam je ti tun. (pokaže)
MATE : Ja san Mate Lapis, što bi bilo gospodine.
INSPEKTOR: Drago mi je da sam vas pronašao. Vjerojatno ste čuli da je u tijeku velika akcija protiv mita i korupcije. (iz đepa vadi mali notes i penkalu.)
MATE: Čuli smo na televiziji, ali tega nema u nas.
MARA: Ono, kad komugod daš štogod solad, oli ribe, oli uja, ..da ti štogod učini, što ni po zakonu, je li to mito i ta erekcija.
INSPEKTOR: Eto, drago mi je da i vi stariji to znate. Naša služba u Zagrebu privela je osobu pod sumnjom da je glava korupcijske hobotnice.
MARA: Stavit će te mu soli na rep, kako i drugima.
INSPEKTOR: Hoćemo gospođo, .. zatvorili smo ga i sada provodimo istražne radnje.
ANA: (nervozno pokazuje na Maru) Ona gospoja, ako je ona gospoja, undar je cili svit iša naopako.
INSPEKTOR: (govori Ani) Molim vas smirite se, da ja obavim posao.
MARA: Gospodin inspektor, ona vam je danas jadno smirena, kakva zna bit. A kako se zove ti freški, što ste ga zatvorili ?
INSPEKTOR: On radi na visokom položaju u državnoj službi i ima puno prijatelja. Zove se Mijo Privarančec.
MARA: Privarančec,... to je oni što se Mate hvali da ga pozna.
ANA: (Ana skoči) Zatvori to gubice, ma viš kakvi dlakavi jezik imaš .....
JURE: A to vi istražujete, što je sve ti Privarančec učini i ko mu je pomaga, je li inspektore.19.
INSPEKTOR: Upravo tako, eto, vidite da sve razumijete.
JURE: Ije, ali nam nin jasno, što činite sada odeka u naši mistu.
INSPEKTOR: Kod Privarančeca smo pronašli knjigu s imenima mnogih pomagača. MARA: Knjigu, johi meni, a da koliko je tih privaranata?
INSPEKTOR: Puno ih je gospođo, jako puno, ne biste vjerovali koliko ih ima.
MARA: A bit će da se kotu kako miši, zato je temu glavnemu ime Mijo.
INSPEKTOR: (govori Matetu) Tamo u toj knjizi je bilo zapisano i vaše ime Mate Lapis. Da li vi poznajete tog Privarančeca.
MATE: Jan, ne, nikad ga u životu nisa vidi, ovi vidio.
(dolaze Petra i Nada)
MARA: Znate un vam ima povremeni konjuktivitis, zato i nosi črne oćale. Bidan čas vidi, a čas ne vidi.
NADA: Maja muči tin, neka se oni razgovaraju.
INSPEKTOR: (primjeti Nadu i Petru) Dobar vam dan gospođo i gospođice.
Oprostite što vas prije nisam vidio.
NADA: Sad smo došli ovi čas. Dobar dan i vama, jan sam Nada, a ovo je moja ćer Petra.
INSPEKTOR: Drago mi je gospođo. (Prilazi i rukuje se s Nadom)
NADA: I meni i meni.
INSPEKTOR: Drago mi je gospođice Petra, što smo se upoznali. (rukuje se s Petrom i poljubi joj ruku). Lijepo vas je i vidjeti.
PETRA: I meni je drago vas vidit i upoznat.
MARA: (prilazi inspektoru i nudi mu bonbon) Inspektore, hoćelite jedan bonbon.
INSPEKTOE: Ne, nebi, hvala vam lijepa.
(nastavlja se...)
OSVRTI
-
KNJIGE
Šesta knjiga Snježane Banović - Vila Lutaka bavi se osobnim i profesionalnim biografijama izabranih dramskih, glazbenih, plesnih i filmskih umjetnica.
-
Dvobroj Kazališta 97/98 donosi raznovrsnost i širinu umjetničkoga obuhvata i individualnih motrenja aktualnih kazališnih zbivanja.ČASOPISI
-
Spektakularna premijera mjuzikla Jadnici u izvedbi kazališta Komedije, ispraćena je 10-minutnim ovacijama i sveopćim oduševljenjem publike.mjuzikl
-
Prirodnost igre koja uvlači publiku, glumci koji vjeruju u ono što igraju te istaknuta duhovna dimenzija, odlike su baštinskih tekstova i njihovih inscenacija.ESEJI