Pinter kroz prizmu tradicionalne komedije

11. Bobijevi dani smijeha, festival komedija, 8. – 22. studenog, Zagreb, Dom kulture Kristalna kocka vedrine; Gradsko kazalište Sisak: Harold Pinter, Ljubavnik, red. Silvije Vadla

• 

  Sisačko gostovanje s Ljubavnikom bilo je iznimno zanimljivo već i zbog toga što se komadi Harolda Pintera, dobitnika Nobelove nagrade za književnost 2005. i jednog od najvrednijih engleskih dramatičara i scenarista druge polovice dvadesetog stoljeća, rijetko pojavljuju na pozornicama hrvatskih kazališta, pa je od njegovog stvaralaštva u nas poznatiji scenaristički doprinos mnogim filmskim remek-djelima nego dramatičarski opus u kojem je mogao kompletnije autorski izraziti svoj najčešće buntovnički svjetonazor, a i odnos prema kazališnoj umjetnosti i njezinoj tradiciji, koji se kao i njegovi politički stavovi često mijenjao. Ipak, u drugoj polovici sedamdesetih privukao je više pozornosti naših ljubitelja suvremenog kazališta kada je u Teatru &TD njegova Ničija zemlja u režiji Tomislava Radića prikazana više desetaka puta, a i sam Pinter se pojavio na njezinoj izvedbi. Međutim, znatno ranije je našu publiku s njegovom ranom dramatičarskom fazom upoznao Georgij Paro, postavivši još 1964. u Zagrebačkom dramskom kazalištu (danas Gavella) dvije tek godinu ranije u Engleskoj prikazane jednočinke Kolekcija i Ljubavnik, izvedene iste večeri.

  Iako se one danas i u opširnijim prikazima Pinterovog opusa rijetko spominju, u tom su trenutku puta prema punoj afirmaciji bile reprezentativne za njegov stav da kazalište treba prikazivati život takvim kakav jest. Tada, u vremenu bez interneta, Paro je bio jedan od rijetkih koji je u nas za Pintera čuo i želio ga predstaviti kao važnu i vrlo originalnu pojavu u novim kretanjima suvremenog kazališta. U tim se komadima inzistiralo na hiperrealizmu te su se primjerice na sceni prava jaja pekla na pravom električnom štednjaku, a i šutnje su bile mnogo duže nego značajne pauze kod drugih pisaca, a i smisao im je bio potpuno drugačiji.

  U nas se međutim najčešće govorilo o sličnostima s Antoineovim naturalizmom ili čak s teorijom odraza omraženog socrealizma. Možda su zato i istaknuti kritičari tog vremena (ne navodim im imena jer bi bilo smiješno danas s njima polemizirati, a to sam uostalom učinio u vrijeme kada su ti tekstovi objavljeni) odrekli vrijednost i talent autoru, ali su jednoglasno hvalili redatelja koji je pripadao generaciji koja je tada izbila u prvi plan. Međutim, meni se činilo da su neka Parova rješenja remetila recepciju teksta. Tako u spomenutom prizoru protagonisti doista počinju peći jaja, a nakon čitave prospavane noći nalaze ta jaja svježe pečena. A redatelju nije bilo baš potpuno jasno kako zadržati zanimanje gledatelja tijekom tih pauzi te je pribjegavao postupcima koji su atrakcije tražili izvan pinterovske zamisli da se drame (ponekad i okrutne) događaju među osobama koje se toliko dobro poznaju da znaju što drugi misli i bez objašnjavanja te najčešće izgovaraju banalnosti, dok u pauzama nastoje neverbalnim sredstvima izraziti svoje osjećaje i sukobe. Time se potpuno razlikuje od drugih autora koji tišine koriste da bi utjecali na ritam predstave i pružali mogućnost za stvaranje posebne atmosfere ili za upotpunjavanje prikaza složenosti pojedinih karaktera.

  I redatelj ove nove, sisačke inscenacije Ljubavnika Silvije Vadla zna za važnost tišine kod Pintera, ali te su pauze u ovoj predstavi mnogo kraće nego što je uobičajeno. Međutim, još je problematičnije to da se u ovoj predstavi koriste potpuno drugačije nego što to autor teksta zamišlja – na način kako to drugi rade. Ovdje su stanke sredstvo da se protagonisti učine zanimljivijima, a cijela predstava skreće u vode tradicionalne komedije. Pinter međutim nije zamislio Ljubavnika kao komediju, iako i ovdje ima humora. No, kao i u ostalim njegovim djelima, to je ciničan ili crni humor koji služi kao još jedno sredstvo za otkrivanje žestokog (iako na prvi pogled potisnutog) nasilja među bliskim osobama, ovdje bračnim partnerima.

  U Vadlinoj koncepciji to postaje zabavna komedija o bračnim odnosima s pomalo bizarnim raspletom. A sukladno toj koncepciji, oslonjenoj na tradicionalni građanski teatar, Vadla je izabrao i glumce. Vrhunski komičar Davor Svedružić čak i one rečenice koje bi mogle zazvučati cinično izgovara izrazito dobroćudnim tonom, dok Ana Herceg pokazuje radost igre koja umjesto zamorne bračne rutine donosi draž nepredviđenih situacija. Iako se tako predstava radikalno udaljila od onoga o čemu Pinter piše, paradoksalno je da je Vadla uspio prema njegovom tekstu napraviti zabavnu predstavu koja može kvalitetno razonoditi gledatelje.

  

  ©Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 19. prosinca 2022.

Piše: