Od zaruka do bračne sreće
Feljton Kazališni amaterizam: Resnička svadba od obreda do predstave: Običaji koji prethode svadbi i njezin tijek obreda (8. dio)
-
Podaci i građa prikupljeni su prema iskazima Barbare Folnegović (1920., seljakinja, Resnik), Nikole Komušar (1948., službenik, Resnik), Zlatice Malčić (1948., službenica, Resnik), Ane Pepeljnjak (1923., seljakinja, Resnik), Jane Šamec (1923., seljakinja, Resnik), Veronika Vrabac (1949., službenica, Sesvete). Nastojalo se obuhvatiti što stariji sloj ovog običaja. Svadba se u takvom obliku u Resniku i okolnim mjestima prakticirala do neposredno poslije drugog svjetskog rata.
Kod izbora bračnog partnera mladi su sami rijetko odlučivali, iako su buduće mladence formalno pitali za mišljenje. Glavnu riječ imali su roditelji. Djevojke su se udavale s petnaest do dvadeset godina (rjeđe i s dvanaest godina), a momci poslije vojske, od osamnaeste do dvadeset i druge godine. Prigodom njihovog upoznavanja obično je posredovala neka rođakinja. Međusobno su se mogli zagledavati ispred crkve ili o posebne svetkovine (Svi sveti) ili prilikom zajedničkih poslova (paša stoke, rad u polju). Djevojka se obavezno morala službeno zaprositi. Taj se čin zove snuboki. U prosidbu je išao snubok (čovjek koji posreduje pri prošnji), budući mladenac te njegovi roditelji. U snuboke se išlo navečer tako da susjedi ne vide eventualni neuspjeh prosidbe. U kući u koju se išlo snubiti znalo se obično za njihov dolazak. Razgovor bi obično počeo o nebitnim stvarima (npr. kupnji krave). Postepeno se prelazilo na stvar: jesu li roditelji voljni dati kćer da ide zamuž. Ako je odgovor bio potvrdan, pozivala se i djevojka da potvrdi svoju privolu. Nakon uspješne prosidbe momak bi djevojci dao kaparu u novcu, a ona njemu rubac. Zatim je slijedila glavna rasprava: što će djevojka donijeti u miraz (podrazumijevali su se zemlja, stoka, šume, vinograd i njezine škrinje). Tjedan dana nakon snuboka išlo se župniku na zapis, tako da cijela fara (župa) zna tko se i s kim ženi.
Tjedan dana prije vjenčanja održale su se zaruke, kada momak daje djevojci prsten poslužen na tanjuru. Tada su se obitelji obično pogostile i zadnji put dogovarale o svadbi. To se zove zapitnica. Sve troškove oko svadbe obitelji bi obično dijelile. Svojtu i prijatelje pozivao je u svadbu momak ili njegov otac, a s djevojčine strane njezin otac ili ona sama. Dan prije svadbe održavalo se nažuvavanje kitica, gdje su se djevojke opraštale od buduće mladenke. Taj isti dan upriličivala se i vožnja ladica (škrinja), kojom prigodom se obično vrlo vidljivo pokazivalo selu što mladenka sve donosi u kuću kao miraz. Tom prilikom obavljao bi se i otkup stvari. Jedan dječak bi sjeo na škrinje natovarene na kola, a domači iz djevojčine kuće simbolično bi u pogodbi otkupljivao stvari.
Svadba se održavala u jesen ili zimi i strogo se pridržavala crkvenih zabrana ženidbe u vrijeme korizme. Kako je Resnik bio bogato selo, svadba je trajala tri do pet dana. Počinjala je u nedjelju ili srijedu. Svatovi su se okupljali kod mladenca. Ako se radilo o „dvostrukoj svadbi“ koja se prvo održavala u kući djevojke, a zatim u kući mladića, svatovi su se okupljali odvojeno. Kada su svatovi krenuli od mladoženje, pred mladenkinom kućom vrata su bila zatvorena. Između sudionika s obje strane vodi se prepirka. Dever (kum) traži ptičicu golubičicu ili ružu. Nakon što su svatovi otplesali tri drmeša, puštaju se u kuću. Zatim se izvodi lažna mlada: prvi put je to muškarac obučen u ženu, drugi put je to starija žena, a prava se mladenka izvodi tek treći put. Nju domači predaje mladoženji. Da bi bilo sreće u braku mladenci se tri puta okreću ispod slemečka (nosiva, središnja greda na stropu kuće).
Poslije kićenja svatova, uz oproštaj, išlo se na prisegu u crkvu. U ranijem razdoblju uz glazbu i svatovsku zastavu išlo se pješice, a kasnije zaprežnim kolima. Sve prolaznike koje bi sreli častili bi vinom. Ako je bilo muških promatrača svadbene povorke svat bi im bacao po nekoliko cigareta, a djeci bombone. Znalo je biti po više povorki svatova ispred crkve, no svaka se zabavljala za sebe. Ako su se svatovi na svom putu susreli s pogrebnom povorkom, prestali su svirati i u miru pričekali dok ona ne prođe.
Mladenku na službeno vjenčanje vodi dever. Ona u crkvu ide bez pratnje roditelja. Svatovi koji su se prethodno okupili ispred njezine kuće, također idu u crkvu. Mladenac za pratnju ima posneš (debela kuma). Kad su službeno prisegli i bili vjenčani u crkvi mladići (mladenka i mladenac) idu zajedno, a posneš se sada pridružuje deveru. Svatove predvodi zastolnik, a prate ga mužikaši.
Poslije vjenčanja svratilo se ili u bertiju ili u kuću (hižu) nekog od rođaka gdje se odsjelo. Tu bi se zadržali sve dotle dok ne bi dojavili iz mladenkine kuće da je sve pririktane za dolazak svatova. Pred kućom mladoženjini roditelji dočekuju mladence pozdravom, ali se opet svatovi moraju legitimirati (šaljivo se predstavljaju). Nakon toga svekrva daje mladenki kruh i čašu vina za blagoslov i bračnu sreću. Po dolasku u kuću, mladenka prima u naručje, odnosno u krilo, dječaka ili djevojčicu (između tri i pet godina), nakolenđe, u znak plodnosti.
Poslije večere i kupljenja darova, mladenka se do jutra morala tri puta presvući u novinu da bi pokazala što sve ima. U to vrijeme ona nije za stolom, kao ni onda kada kradimice pobjegne na sramotu domačoga devera i svata, koji su zaduženi za čuvanje mlade i protokol. Traženje mlade s glazbom obavljaju svat i domači, a po ulasku u kuću svat mora platiti „taj posao“. Postoji mišljenje da to mlada izvodi zbog toga da mladenac ne bi trebao platiti solo drmeš. Sole ili sola su plaćeni plesovi mužikašima, koji ih sviraju, ali samo za one koji ih naručuju. Ako se u ples uključe drugi, znalo je doći do svađe i tučnjave.
Svatovska večera nije se iznosila na stol dok se ona nije prozvala pjesmom Dober večer gospoda. Nakon toga, jela su se služila u više navrata. U prvom slijedu posluživala se juha s rezancima, kuhano ili pečeno meso (puretina, kokoš, raca), salata (od krumpira, graha ili cikle), gibanice (od sira, oraha, maka), a u drugom slijedu kiselo zelje s mesom, govedina s hrenom, svinjsko pečenje, salata. Oko četiri sata ujutro posluživala se rakija, suhi sir i pogačice. Ujutro oko osam sati posluživao se čaj s rakijom, bijela kava te gibanice.
Ponašanje mladića ovisi o tome kako ih vodi i što im kaže domači, bilo da moraju plesati, stajati ili cijelo vrijeme sjediti za stolom. Mladenka ne smije prebirati po hrani, tj. mora jesti na svadbi sve kako joj je ponuđeno, da kasnije u životu ne bi bila izbirljiva ili falična. Oko ponoći išli su dari. To je trajalo dva do tri sata. Postojao je obavezan redoslijed darivanja i to uz najavnu pjesmu mužikaša, koji bi pozivali rodbinu na darivanje. Novac bi skupljao glavni mužikaš u tanjur, bez obzira radi se o novcima ili o ruhu. Poseban čovjek s mladenkine strane gleda tko što daruje, tako da bi u prigodi mogli uzvratiti istim ili sličnim darom.
Na svadbi su se poslije skupljanja darova pojavljivali i mačkari (maškare). Za vrijeme darivanja igraju se razne igre, kako bi se podigla razina zabave: višenje na ručniku, prodavanje bika, melin, mrtvac i fotograf. Poslije svih događanja, mladence su pratili na spavanje uz različite dosjetke i šale.
Nakon prvog „presvlačenja mlade“, ona na glavu umjesto parte stavlja poculicu. Tada postaje sneja. Ulazi u kuću uz pratnju glazbe, mete i na taj način simbolično dokazuje svoju marljivost. Kada je ustala, sneja je morala započeti neke kućanske poslove i donijeti vodu iz bunara. Iza toga svatovi su se polagano razilazili svojim kućama.
© Zrinka Pepeljnjak, KAZALIŠTE.hr, 16. prosinca 2022.
Feljton Kazališni amaterizam sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije
OSVRTI
-
KNJIGE
Šesta knjiga Snježane Banović - Vila Lutaka bavi se osobnim i profesionalnim biografijama izabranih dramskih, glazbenih, plesnih i filmskih umjetnica. -
ČASOPISI
Dvobroj Kazališta 91/92 na 132 stranice donosi zanimljive rubrike i teme bogato potkrijepljene kvalitetnim fotografijama. -
mjuzikl
Redatelj Paolo Tišljarić Čarobnog Frulaša slaže uredno i ritmički izbalansirano, kako ovakva scenska forma i zahtjeva. -
ESEJI
Prirodnost igre koja uvlači publiku, glumci koji vjeruju u ono što igraju te istaknuta duhovna dimenzija, odlike su baštinskih tekstova i njihovih inscenacija.