Kazlišno uprizorenje običaja

Feljton Kazališni amaterizam: Resnička svadba do obreda do predstave (7. dio)

  • Resnička svadba u izvedbi KUD-a Resnik 1964. godine

    Kategorija folklora obuhvaća umjetničko stvaralaštvo i umjetničke izvedbe unutar malih grupa u tradicionalnim društvima. Nasuprot tome, u suvremenom društvu nastaju novi fenomeni koji su predmet folklorističkoga istraživanja. Riječ je o izvedbama koje „nastoje referirati o sebi samima privlačeći pažnju na svoju vlastitu tradicionalnost“ (Ben–Amos 1982).

    U kontekstu gore navedene tvrdnje pokušat ćemo definirati „resničku svadbu“, kako se i kada izvodi te kako je evoluirala. Riječ je o zanimljivom slučaju nastajanja kazališta iz obreda promjenom funkcije unutar folklornog procesa.

    U hrvatskoj etnologiji dosad imamo više napisa o tradicijskoj svadbi, no o scenskim svojstvima svadbe i o njezinoj dramaturgiji pisalo se vrlo malo. Još je Valvasor u 17. stoljeću uočio glumu u prizoru traženja nevjeste u svadbenim običajima istarskih Hrvata (Bonifačić-Rožin 1962).

    Etnoteatrološki su značajni radovi Nikole Bonifačić-Rožina koji je među prvima upozorio na dramsku vrijednost običaja i obreda. S teorijskog aspekta ponajviše o folklornom kazalištu možemo naći u knjizi Ivana Lozice „Izvan teatra“ (Lozica 1990a) gdje autor uočava da svadba ima teatrabilna svojstva. Teatrabilnost se razlikuje od teatarskog, prije svega odsutnošću estetske funkcije. Takvo teatrabilno grupno ponašanje odvaja se od svakodnevnog, uobičajenog ponašanja obilježjima koje ima teatar: svjesnim postavljanjem na scenu, dekorom, scenom, izvođačima, publikom, osvjetljenjem, glazbenom pratnjom. Slabljenjem magijskih i praktičkih funkcija, teatrabilnost običaja stupa u prvi plan. Teatrabilne pojave se mogu u nekim slučajevima razviti u umjetnički kazališni čin ili ih zbog njegovih obilježja možemo uvjetno promatrati kao kazališne oblike.

    Zorica Rajković (1985) u tekstu o dramskim momentima u svadbenim običajima prikazala je aspekte svadbe koji su srodni kazalištu. Oni se iskazuju uzimanjem druge uloge, prerušavanjem (odjeća, rekviziti), improvizacijom i kreacijom na osnovi zadanog motiva, kao i izvođenjem ustaljenih monologa i dijaloga te pjevnih i plesnih sekvenci, zatim se očituju u značajnoj ulozi zbora, kao animatora i komentatora svadbenog zbivanja i, na kraju, u pravilu, malim dramskim scenama.

    Prava svadba može poslužiti i kao inspiracija i motiv za prikazivanje. Doživljavanje svadbe kao događaja kojem je imanentna dramska dimenzija, vjerojatno je razlog i za dramatizaciju svadbenih običaja za amaterske scenske izvedbe. Takva je poznata „Prigorska svadba“ Stjepana Novosela, tiskana 1926. godine.

    Danas svoje svadbene običaje postavljaju na scenu amaterska društva u Šestinama, Markuševcu, Čučerju, Buševcu i Resniku (Barlek 1987), te Kašini i Prepuštovcu (Lončarić, Vondraček Mesar 2012). Takve izvedbe pokazuju se danas izvan izvornog konteksta, na pozornici, kao inscenacije običaja. Lozica piše o inscenaciji običaja u kazališnoj predstavi. U mnogim pojedinostima prava svadba i njezina inscenacija mogu se podudarati, ali dok sudionici svadbe sudjeluju u sudbonosnom činu i osjećaju emotivni naboj trenutka, izvođači inscenirane svadbe glumci su koji publici pokazuju vlastitu projekciju svojih sjećanja na neka davna zbivanja. Događaj, koji je inače utkan u život lokalne zajednice, izdvojen je u inscenaciji iz konteksta i postavljen u situaciju predstavljanja, u odnos gledališta i dvorane. Ivan Lozica, nadalje, napominje da moramo biti svjesni da je riječ o spontanom procesu. Inscenacija običaja jest modalitet zaštite običaja, koji se javlja kod samih sudionika folklornog procesa u donedavnoj folklornoj sredini. To je način održavanja običaja u promijenjenom društvenom kontekstu, pokušaj čuvanja i prilagođavanja istodobno (Lozica 1982a).

    Maja Bošković-Stulli (1970) govoreći o funkcijama današnjeg folklorizma razlikuje dvije njegove osnovne perspektive: izvanjsku i unutrašnju. Vanjska može biti turističko-komercijalna ili političko-propagandna, a unutrašnja odgovara potrebama ljudi: traženju osvježenja u egzotici i jednostavnosti, želji za upoznavanjem drugih krajeva i naroda, nostalgiji za izgubljenom zavičajnom tradicijom i potrebi da se još svježa zavičajna tradicija nastavi u drugačijem obliku.

    Resnička svadba u izvedbi KUD-a Resnik

    Da bi se moglo zaključiti što je „Resnička svadba“, je li to običaj, kazalište ili nešto treće, potrebno je analizirati ne samo jednu izvedbu nego i one prije i poslije nje. Stoga se treba osvrnuti na tekst Nives Rittig-Beljak (1986) „Slučaj Resničke svadbe“. Autorica postavlja pitanje treba li te izvedbe prihvatiti kao djelo folklornog sadržaja ili je to običaj promijenjena sadržaja. Ona ne zadire u karakter svadbe, nego je zanimaju zbivanja u svadbi i oko nje. Rittig-Beljak polazi od pretpostavke da je „Resnička svadba“ dio običaja izvučen iz šireg konteksta pokladnog zbivanja. „Resnička svadba“ je, po njezinom mišljenju, prije novi oblik negoli stupanj degradacije običaja, prije nadgradnja nego razgradnja običaja. No, izvedbe koje je promovirala 1975. i 1985. godine navode je na drugačije zaključke. O tome piše: „Resnička svadba možda i jest svojevrstan folklorizam, no isto tako taj običaj ima priliku da prijeđe put folklorizacije tj. da se iz sadašnje faze folklorizma vrati u makrosistem seoske kulture“.

    Tendencija nove folkloristike je proučavanje folklornih pojava u kontekstu. Ako promatramo izvedbu resničke svadbe u kontekstu poklada ona će djelovati kao dio običaja. Običaji, po Dunji Rihtman-Auguštin, mogu biti višeznačni. Oni su dinamične pojave. Često su stilizirani i primjenjuju se kao formule. Promjene njihove funkcije i vrijednosti koje im pridajemo uvjetuju dinamiku i dijalektiku kulturnih procesa (Rihtman-Auguštin 1987).

    Danas „Resnička svadba“ ne egzistira kao običaj, nego kao dočarana zbilja, kao prikaz običaja na sceni. O rekonstrukciji običaja na sceni Lozica piše: „Iako izvođači prikazuju publici vlastitu projekciju tuđih sjećanja na neka davna zbivanja, ipak vrlo često sama priredba postaje folklorni čin. U utopiji pozornice i izvođači i publika uspijevaju, makar u izmijenjenom i djelomičnom obliku, doživjeti i oživjeti ono što izvan predstave u promijenjenim uvjetima, a u novoj stvarnosti sela više ne postoji“ (Lozica 1990a).

    Polazeći od teze da se „Resnička svadba“ može shvatiti kao proces stvaranja kazališta iz obreda, razmatrat ćemo taj proces s tri različita aspekta koji će slijediti tu pretpostavku: Tradicijska svadba u Resniku, obred; „Resnička svadba“,  izvedba obreda u pokladnim običajima; „Resnička svadba“, kazališno uprizorenje običaja.

    (nastavlja se...)

    © Zrinka Pepeljnjak, KAZALIŠTE.hr, 16. prosinca 2022.

    Feljton Kazališni amaterizam sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije