Značenjski zapitana i ironična predstava koja pogađa u metu naličja suvremenosti
Umjetnička organizacija Rebel: Miran Kurspahić, #Trending, red. Miran Kurspahić
-
Sredovječni Toni je glazbenik. Sklada i izvodi tipične, pomalo sladunjave no dopadljive introspektivne balade, a baladičan mu je i stvarni život. Toni je usamljen, već u onim godinama kada samoća sve teže pritišće i prijeti da će (p)ostati vjerna suputnica do kraja života. Kako to u suvremenom tehnološki hipertrofiranom svijetu biva, društvo pokušava pronaći posredstvom društvenih mreža, što već pokazuje u kojem će smjeru krenuti tematsko određenje predstave #Trending, produkcije Umjetničke organizacije Rebel, u režiji Mirana Kurspahića i dramaturgiji Rone Žulj, premijerno izvedene u Histrionskom domu. Toni na mreži upoznaje pjevačicu koja je naoko ispunjenje njegovih snova, savršena žena u koju će se zaljubiti i s njom ostvariti svu onu bliskost koja mu nedostaje. Kada ju krene upoznati i izvan virtualnog svijeta, odlazeći na njezin koncert, shvaća da se radi o muškarcu, mladiću, u mnogome još dječaku, Niku koji nastupa kao drag queen. Predstava se dalje oblikuje kao kronika njihove čudne, uvelike bizarne veze.
Odnos Tonija i Nika teško može biti ravnopravan. Generacijski, interesima, odrastanjem i formiranjem oni su uvelike dva svijeta, dvije generacije koje doduše žive u istom vremenu i prostoru, ali ih malošto zapravo povezuje. Iako se koriste istim sredstvima komunikacije (društvenim mrežama), način na koji ih koriste potpuno je drukčiji. Odlično se to, s neskrivenim ironijskim odmakom, prikazuje na projekciji koja, na početku predstave, prati dopisivanje dvojice likova. Ista poanta groteskniji, kondenziraniji oblik poprima u nastavku, kada Nik i Toni već provode mnogo vremena zajedno u stanu, uglavnom se baveći proizvodnjom sadržaja za Nikove kanale na društvenim mrežama. U njima Toni figurira kao karikaturalni starac, fosil čije će do apsurda dovedene navike zabavljati Nikove pratitelje i dovesti do jedinog cilja – povećanja vidljivosti i s njime uspjeha u izgradnji (lažne, naravno) slike o njima na društvenim mrežama.
Način na koji Kurspahić i Žulj postavljaju dramske situacije između Tonija i Nika naglašeno je ironičan, često na granici sarkazma prema opsesivnoj nemogućnosti dvojice da izađu iz generacijskih okvira, ali i da se odmaknu jedan od drugoga prije nego što se emocionalno raspadnu. Likovi, iako psihološki nijansirani, zapravo su u funkciji kazališnog istraživanja fenomena društvenih mreža i sukoba generacija. Rezultati, kako ih prikazuje #Trending, nisu nimalo obećavajući. Toni i Nik dvojica su dubinski nesretnih karaktera, izgubljenih u želji za bliskošću pod svaku cijenu, pa i osobnog poniženja (Toni) i nezrelosti, ovisnosti o moćnoj majci i građenja lažne slike o sebi (Nik). U tom smislu #Trending je zapitana, gotovo tmurna predstava, čija značenja pogađaju u metu naličja suvremenosti. Lako se Niku i Toniju podsmjehivati, no njihova je tragičnost očita gotovo od trenutka prvog stupanja na scenu. I upravo je ta tanka, fina granica između tragičnog i ironičnog, komičnog u #Trendingu prostor oblikovanja značenja. Kurspahić i Žulj čine to vrlo precizno, izazivajući (pod)smijeh koji već u sljedećem trenutku zapinje u grlu.
Sastojeći se od preciznih trenutaka, prizori ipak ne mogu u potpunosti izbjeći značenjsku repetitivnost, jer se predstava odvija u nekoliko etapa, koje sve značenjski pričaju istu priču. Već je od početka i upoznavanja jasno kako je Toni usamljen a Nik mladić potpuno oblikovan u prostoru društvenih mreža, gdje identitet ne znači ništa a emocija je svedena na klik. Kako predstava napreduje, s tom se temeljnom premisom ne događa mnogo, samo se nižu njezine posljedice i potvrđuje toksičnost na njoj utemeljena odnosa. Iako su pojedinačno scene vrlo spretno oblikovane, navedeno rađa stanoviti osjećaj značenjskog zamora prema kraju predstave.
Nikša Marinović oblikovao je Tonija kao figuru duboko nesretnog, često potištenog i depresivnog sredovječnog muškarca kojem je glazba jedina stvarna životna radost, ali ni u njoj ne može pobjeći od usamljenosti, iskazujući ju kroz stihove. U svemu tome glumcu je zasigurno pomoglo i glazbeničko iskustvo pa je tako, osim što pjeva i svira gitaru, i suautor glazbe koju izvodi – redom dopadljivih i suptilnom ironijom protkanih komentara netom odigranih prizora. Igor Jurinić je Nik, sav u maniri i pretjerivanju, ali to nikako nisu negativne odrednice. Upravo suprotno, i pomalo paradoksalno, što samo potvrđuje kreativnu umješnost ovog mladog glumca, iskoristio je te karakteristike lika kao prednosti, naglašavajući njegovu uvjerljivost gdje bi manje vješt interpret lako upao u prečice karikiranja. Kao i Marinović, ali u potpuno drugom slogu, i Jurinić (također suautor glazbe) odlično se snalazi u pjevačkim i, fizički zasigurno vrlo napornim, plesačkim dionicama.
Prethodna predstava Rebela, nazvana Krizni stožer (nagrađena Nagradom Ivo Hergešić) bavila se odjecima pandemije i potresa, postavivši tako tematski kolosijek aktualnosti, po kojem nastavlja #Trending. I zaista, nastavljajući se baviti aktualnim i provokativnim temama koje zasijecaju u srž suvremenih otuđenja, Kurspahić i Žulj ostvarili su još jednu značenjski zapitanu, a ironičnu predstavu.
© Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 23. studenog 2022.
Režija i autor teksta: Miran Kurspahić
Dramaturgija: Rona Žulj
Autori glazbe: Nikša Marinović i Igor Jurinić
Kostimografija: Danica Dedijer-Marčić
Oblikovanje svjetla: Alen Marin
Autori videa: Franko Dujmić i Barbara BjelišGlume: Nikša Marinović, Igor Jurinić
Piše:
Žganec-Brajša