Građanska, kontemplativna, reformatorska drama izuzetnih glumačkih izvedbi

HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka, Talijanska drama: Luigi Pirandello, Henrik IV., red. Marco Lorenzi

• 

  Premijera tragedije Luigija Pirandella Enrico IV / Henrik IV. u režiji Marca Lorenzija, koji je ujedno uz Lorenza De Iacova i adaptirao tekst, u izvedbi ansambla Talijanske drame HNK I. pl. Zajca u Rijeci održala se 3. prosinca 2022. u 19 i 30.

  „Ništa nije istina i istina je ništa“, krenimo u osvrt na predstavu replikom kojom možemo ukratko istaknuti uočenu dramsku tematiku. Gledatelji su već prvim prizorima opijeni magijom kazališne relativnosti koja nam katarzično ponaosob dopušta poigrati se sa stvarnošću, vlastitom, glumačkom i tuđom – onako kako se identiteti društveno multipliciraju sa svačijim pravom na osobnu istinu, na osobni identitet koji će u masi reproduciranja biti iskrivljen, izgubljen do ludila. Trebalo je iščitati i donijeti pirandelovsku dramu u funkciji reforme kazališta koju je talijanski dramski autor začeo početkom 20. st. Lorenzi i De Iacovo donijeli su nam Pirandella 21. st.

  

  Tekst Pirandellove drame Henrik IV. izrazito je slojevit, u režiji i adaptaciji, koje su bile zajedničko putovanje dvojice autora. Uprizoreni tekstni slojevi kao scenski prizori umrežili su se u kazališnu suvremenu stvarnost (svojstva digitalnih alata izuzetno su promišljeno pridonijela dramatičnosti tragičnoga spoznavanja). Psihološko-sentimentalna razina građanske Ibsenove drame 19. st. prikazana je video-produkcijom. Matilda (glumi, s precizno doziranom energijom nenametljive supruge, Leonora Surian) i Belcredi (glumi Mirko Soldano, koji je izuzetnom pažnjom i točnošću razvio karakterni rast lika) nakon 20 godina odmaka od jednog potresnog događaja, sudjeluju u intervjuu na klinici (umobolnici), a u priči o njihovu odnosu, upoznavanju i braku doznajemo da poznaju bolesnika kojeg posjećuju i da su pozvani doprinijeti njegovu boljitku u terapijske svrhe.

  Apstraktna razina kontemplativne pirandelovske drame prikazana je metateatarski (Deni Sanković mladi je zaljubljeni emotivni Henrik u filmskim zapisima, a Belcredi sam sebe – u snimljenom video-materijalu, propituje i dokazuje sebi i nama svoje mentalno zdravlje u umobolničkom intervjuu s imaginarnim liječnikom koji kao nevidljivi brat u filmskom zapisu nadzire kliniku) a kontemplativnost je zatim prenijeta u kazališno-scensku aktualnu zbilju ludila, podržana u briljantnoj glumačkoj izvedbi Aleksandra Cvjetkovića. Živjeti pod maskama života, imati višestruke identitete, iskliznuti iz realnosti kako nas ona ne bi ranila, odbaciti bolno i razarajuće iz stvarnosti u iluziji ludila, graniči li to s umobolničkim stanjima ili je to savršeni mehanizam kazališne nedokučive sposobnosti da o životu kazalište govori životno? Svojim je načinom glumačke interpretacije zahtjevnog redateljskog zahvata glumac Aleksandar Cvjetković ispleo zbiljske, luđačke, mladenačke, dramatične, elegične, bolesničke i mnoge druge višestruke identitete kojima je propitivao vrijeme i zbilju u vremenskoj ljudskoj ograničenosti. Promatranje očima bolesnoga uma skladištilo je jedan čitav spoznajni proces, snažna glumačka protočnost u psihodramskom kretanju vladala je scenom.

  

  Raspletala se spoznaja u tonovima (u vrhuncima spoznavanja i kostimografijom) – u završnim prizorima dominira crvena boja kostima. Potekla je životna energija – energija ljubavi, krvi i tragičnog stradavanja. Glumačka rola Aleksandra Cvjetkovića prožeta je nimalo lakim psihološkim diskursima, gestama i mimikama koje nisu nikada došle na rubove šizofreničnoga ili komičnoga. Majstorski je artizam došao do izražaja jer treba znati i imati vještinu glumačke kontrole – zastati na rubovima spoznavanja tijeka životne istine, dotaknuti granicu i prijeći je tragikomično.

  Henrik, tobože onaj srednjovjekovni, uzima u ruke svijeću bez plamena – suvremeniji kazališni rekvizit sa svjetlećom lampicom, i samo pogledom izaziva gledatelje i osoblje umobolnice da propitaju istinu – zna li on da ga obmanjuju ili se kao luđak samo smiješi plamenu koji može dotaknuti? Taj spoznajni izazov događa se i na sceni i u publici, prenijet je snagom redateljske adaptacije, kao i uigranim ansamblom; sve neposrednošću pridonosi krhkosti stvarnosti koja tone u vrtlog relativnosti.

  

  Slučajna životna situacija (pad s konja) i um (stradalnik misli da je Henrik IV.) koji živi u fizičkome tijelu sadašnjice (nalazi se u umobolnici) postaju nakon tajnog  oporavka egzistencijalna maska glavnog junaka. Oksimoronski osmišljeni scenski susreti sljepljuju nespojive ljudske sudbine Henrika i Matilde (zapravo Matildinu kćer iz braka s Belcredijem, glumi dosljedno uigrana Ana Brđanović) i sve to kako bi liječnica (glumi Ivna Bruck, izuzetno jezično spremna ne odmaknuti se od autoritativnog i znanstveno točnog diskursa) terapijski izazvala ozdravljenje koje se već dogodilo (prije 12 godina) i promaklo svima osim Henriku IV. koji sada živi u realnosti više nego svi oko njega. To su umobolnički zaposlenici, ali i bolnički glumci – Arialdo (glumi Giuseppe Nicodemo), Landolfo (glumi Andrea Tich), Ordulfo (glumi Stefano Iagulli), Bertoldo (Serena Ferraiuolo), kao i spomenuti Matilda, Belcredi i njihova kći. Svi su oni na sceni, tj. u umobolnici u srednjovjekovnim kostimima. Obukli su ih po nalogu liječnice kako bi se približili bolesnikovu umu.

  Henrik IV., bolesnik, istinom ogoljeva sve i svakog do kostiju i otkriva da je njegov pad s konja namjerno izazvan. Gurnuo ga je Belcredi koji je Matildu htio za sebe. Ogoljavanje je prava riječ i za scenografski zahvat, jer je prostor umobolnice omeđene zidovima izuzetno pogodan svijet praznih zidova na koje se i dramatičnim trenucima ispisuje istina pojedinca, društva, vremena. Taj nevidljivi mehanizam u redateljskoj zamisli dotiče i osobnu dramu kazališta kao institucije. Glumica (glumi Serena Feraliulio i svojom glumom uvijek plijeni pažnju) zaposlena u svrhu doprinosa umobolničkoj terapiji, odmara se od uloga koje sve i nije stigla pripremiti i izjavljuje glumcu sugovorniku (Andrea Tich) kako nije u kazalištu jer nije draga šefu. U to vrijeme Henrik, sada starac, grli svoju mladu Matildu (Matildinu kćer), a razotkriveni Belcredi koji ne može dopustiti taj čin, stradava od Henrikova mača.

  

  Završni Lorenzijev prizor zadire u spomenuti reformirani pirandelovski teatar, gdje dokida pozornicu i gdje kazališne scenske granice prestaju postojati. Henrik, umobolnik ili ubojica, patnik ili spoznajni sretnik odlazi sa scene, napušta gledalište, publika ga u video-produkciji prati na platnu i s njim dočekuje snijeg jedne fiktivne zimske noći, snijeg koji je zasuo kazališnu zgradu i grad kao najveće monumentalne kulise stvarnog i fiktivnog života. Završna je scena impozantna barokna snaga teatralnosti u kojoj je čovjek malen spram vremena koje neupitno teče vrtložeći nas u egzistencijalnom metežu, gdje se esenciji nastojimo približiti istinom, ludilom, umjetnošću.

  Napomenimo da je prva izvedba ove drame bila u Milanu 1922. godine, dakle prije 100 godina, a aktualnost Pirandellova promišljanja odnosa kazališta i života u potpunosti je zaživjela u kazališnom ruhu 21. stoljeća.

  © Marijana Trinajstić, KAZALIŠTE.hr, 7. prosinca 2022.
  
  Scenografkinja: Diana Ciufo
  Asistent scenografkinje: Ivan Botički
  Kostimografkinja: Manuela Paladin Šabanović
  Video projekcije: Edoardo Palma / Emanuele G. Forte
  Oblikovanje svjetla: Predrag Potočnjak
  Autor glazbe i oblikovatelj zvuka: Marin Butorac

  Uloge:
  Enrico IV: Aleksandar Cvjetković
  Matilde: Leonora Surian Popov
  Belcredi: Mirko Soldano
  Frida: Ana Marija Brđanović
  Dottoressa / Doktorica: Ivna Bruck
  Arialdo: Giuseppe Nicodemo
  Landolfo: Andrea Tich
  Bertoldo: Serena Ferraiuolo
  Ordulfo: Stefano Maria Iagulli
  Mladi Henrik (u videu): Deni Sanković
  Mlada Matillde (u videu): Ana Marija Brđanović

Piše: