Potresna predstava o tabu temi

Teatar Fort Forno, Bale: Johna Adams, Gidionov čvor, red. Robert Raponja

  • Velik problem o kojem se u javnosti šuti zbog straha od nepoželjnih posljedica a svake je godine u porastu, samoubojstvo je tinejdžera. O tome se najviše govori povodom obilježavanja Svjetskog dana prevencije suicida, kada sam doznala šokantan podatak da broj suicida i pokušaja suicida među mladima i djecom raste. Razlozi tome su uglavnom neobjašnjivi, a posljedice za užu i širu okolinu su razorne, što vrlo zorno može prikazati umjetnost – posebice književno, filmsko ili kazališno djelo. Upravo je to učinila američka autorica Johna Adams sjajnom dramom Gidionov čvor koju je redatelj Robert Raponja postavio s dvije izvrsne mlade glumice – Katicom Šubarić i Mateom Bublić, u nezavisnoj skupini Teatar Fort Forno.

    Radnja drame smještena je u razredu, što se u inscenaciji prikazalo vrlo realistički, dosljedno didaskalijama – dvjema školskim klupama i pločom za pisanje te učeničkim radovima zalijepljenima na zid. Gidionova majka dolazi na roditeljski sastanak 72 sata nakon tragičnog događaja, iznenadivši tim dolaskom profesoricu i ravnateljicu koja, unatoč dogovoru, ne dolazi nego profesorici prepušta da se sama nosi s majčinom tugom, okrivljavanjem i neugodnom situacijom. Napetost u predstavi se otpočetka, kada se majka pojavila u razredu, mogla rezati nožem. Iako još nismo znali o čemu se radi, prema profesoričinoj zatečenosti i zbunjenosti, što je vrlo uvjerljivo prenijela Matea Bublić, dalo se naslutiti da je u pitanju nešto vrlo ozbiljno.

    Katica Šubarić zračila je samouvjerenošću i hladnoćom, vrlo je odrješito, agresivnim pristupom, poput policijskog ispitivača, nastojala doznati detalje iz profesoričina života te razloge zašto je njezina sina kaznila udaljivši ga s nastave. Indirektno ju je optuživala za njegovu smrt. Učiteljica ne govori mnogo, a Matea Bublić uspjela je ukočenim tijelom i očima koje su govorile više od riječi vjerno predočiti njezine misli, šokiranost i unutrašnju paniku zbog neželjenog susreta. Tijekom sat i pol trajanja predstave njih dvije odmjeravale su snage. Poput napeta psihološkog dvoboja, u svakom trenutku je jedna od njih bila superiornija. U tom verbalnom ringu, naizgled uglađeno i pristojno, one su svjesno i nesvjesno jedna drugoj zadavale bolne udarce. Katica Šubarić izbacivala je oštre strelice prema profesorici, no kada je ostala sama u razredu, počela se lomiti, što nije pokazivala patetičnim i površnim gestama nego duboko proživljenom tugom. Njezina je bol parala zrak. Blažim tonom u glasu počela se raspitivati o svom sinu, o njegovim prijateljima, sastavcima koje je pisao.

    Dramatičarka Johna Adams u tom razgovoru o pojedinim učenicima i učenicama otvara mnoge važne teme – od homoseksualnosti i međusobnog vrijeđanja do dječjih trauma i zlostavljanja u školi i na društvenim mrežama. Gideonova majka pokušava raspetljati kompleksni čvor koji je nastao u glavi njezina sina, zbog međuvršnjačkih odnosa, ali i obiteljske situacije. A sinu je lekcija o Gordijskom čvoru, naslućuje se u drami, bila poticaj da ga, poput Aleksandra Velikog, prereže i tako s lakoćom riješi sve (svoje i tuđe) probleme. Nažalost, učinio ih je još zapetljanijima i težima. Kroz mučnu igru pogađanja, koju profesorica mora silom igrati, doznajemo da je majka sveučilišna profesorica srednjovjekovne književnosti. Iako o tome izravno ne govori, moglo se osjetiti da si predbacuje što je više bila usredotočena na taj svijet nego na stvarni svijet oko sebe, na vlastitog sina. Sin je upijao srednjovjekovne priče koje mu je pripovijedala, pune erosa i tanatosa, te je i sam bujne mašte, napisao izuzetno brutalnu, desadovski obojanu priču o plemenu djece koja surovo ubijaju profesore te skupljaju crijeva za pjesnike i tkalce. Zbog nje je uklonjen s nastave, a majka prisiljava profesoricu da joj ju pročita naglas. Mateja Bublić čita je nevoljko i očajno, zgražavajući se nad svakom rečenicom i očekujući od majke istu reakciju. No, majka prepoznaje u tome „snažno, neustrašivo, žestoko i hrabro, veličanstveno remek djelo o umjetnosti i njezinoj svrsi, o čovjeku i božanskom sudu.“

    Johna Adams tom je pričom i kasnijim dijalogom sjajno opisala jaz između umjetnosti i sustava, nerazumijevanja pojedinaca koji iskaču od prosječne većine. Profesorica je djecu htjela zaštititi od priče pune mržnje i otrovnih napada jer ih smatra krhkima, s čime se majka nimalo ne slaže. Profesorica majku optužuje za nesposobnost prihvaćanja odgovornosti, majka profesoricu za prosječnost koja djecu smješta u kalupe. Majka je pritom intelektualno nadmoćnija, što je Katica Šubarić istaknula kretnjama i načinom govora oslikavši ženu koja analitički razmišlja, prezire prosječnost, a divi se hrabrosti onih koji lome kalupe. Unatoč velikoj tragediji, ona se ni u jednom trenutku ne slama, ne traži samosažaljenje, svoju ranjivost pokazuje vrlo dozirano, posebice kad osvještava da je suicid mogla spriječiti. Izvedba Katice Šubarić bila je izuzetno potresna i snažna. Matea Bublić kao učiteljica upijala je svu napetost, stoički primala njezine udarce, no na kraju se potpuno raspala, lijući suze nad umirućim mačkom.

    U posljednjem meču Johna Adams piše izuzetno ironičan obrat – majka tješi profesoricu, nagovara je da se ode oprostiti s mačkom jer „dok umire sve je važno“, pri čemu jasno daje do znanja da ona tu priliku posljednjeg pozdrava s vlastitim sinom nije imala. Predstava završava majčinim verbalnim udarcem – profesorici hladno dobacuje: „Vas krivim za ovo“. Matea Bublić ostaje na pozornici, izgubljena, izudarana od verbalnih napada, slomljena nad nadolazećom smrću petnaestogodišnjeg mačka, bezizražajna pogleda. Iako to ne govori, tijekom predstave dala je do znanja da se ne osjeća odgovornom za Gideonovu smrt – prebacivanje odgovornosti i krivnje na kraju taj čvor samo još jače steže.

    Za razliku od Gordijskog čvora, Gideonov čvor se ne može ni rasplesti ni prerezati. I to je bit ove predstave. Ona pokazuje što iza sebe ostavlja osoba koja si je oduzela život, koliko je tim činom zauvijek tragično obilježila mnoge živote. Poslije nje ostaje velika težina i nijemost. A to se postiglo izvrsno napisanim tekstom i sjajnim glumačkim interpretacijama vođenim čvrstom hiperrealističkom režijom.

    © Katarina Kolega, KAZALIŠTE.hr, 7. prosinca 2022.

Piše:

Katarina
Kolega