Snažna povezanost između pozornice i publike

Feljton Kazališni amaterizam: Sinteza karakteristika zavičajnog pučkog komada

  • Prizor iz predstave <em>Samo nas kupus može spasit</em> autora i redatelja Tončija Surjana Trofe

    Zavičajnom pučkom dramom nazivam specifičan segment pučke drame/komada/igrokaza koji je vezan uz lokalne sredine uglavnom udaljenije od većih gradskih središta te je usko povezan s lokalnim amaterskim kazalištem za koje se i piše. Taj korpus pučkog dramskog stvaralaštva zavičajne provenijencije, za razliku od umjetnički ambicionirane pučke drame koju pišu profesionalni književnici, ostao je skoro posve neistražen – vjerojatno zato jer se ne smatra umjetnički relevantnim.

    Sanja Nikčević naglašava da struka prezire tu vrstu književnosti i kazališta zbog didaktičnosti, sentimentalnosti te tipizacije likova i sretnog kraja, što se označava kao podilaženje publici. Ocjenjuje da pučka drama afirmira pozitivne emocije i vrijednosti te da je se proglašava manje vrijednom baš zbog nedostatka kritičnosti prema društvu. Po spomenutoj autorici, to je posljedica sekularističkog svjetonazora koji jedino kritiku društva vidi vrijednom u književnosti dok se sve drugo, pogotovo ono što ističe kršćanski svjetonazor, izbacuje iz književnog kanona.

    Divna Zečević također ističe da pučka književnost, pa možemo to proširiti i na zavičajni pučki komad/igrokaz i pučko kazalište, afirmira neke vrijednosti koje su za pučkog autora neosporne. No radi se, smatra ona, o vrijednostima koje pripadaju području idealnoga, gotovo mitskoga ili još preciznije idealne prošlosti. Bitno je, dakle, vratiti se u prošlost odnosno u stanje stvari kakve su nekada bile.

    Zato pučka književnost uvijek govori o nekom izvanrednom događaju, otklonu od toga savršenoga reda koji bi se morao poštovati, a to nije postojeći red stvari nego onaj koji se smatra idealom. Naravno da je u takvom kontekstu dobro i zlo vrlo jasno i nedvosmisleno definirano te da onaj koji se odmaknuo od reda mora dobiti zasluženu kaznu. Funkcija je, dakle, pučke književnosti, zaključuje Zečević, vraćanje reda u zajednicu.

    Prizor iz predstave <em>Privaranti</em> autora i redatelja Tončija Surjana Trofe

    Pučki pisac stoga ne obrađuje likove kao individuume nego su oni nositelji određene vrline odnosno vrijednosti koje zastupa zajednica kojoj pisac pripada. Tako, primjerice, nije bitno dubinski obraditi lik junaka nego isticati vrlinu junaštva. Taj književni postupak ista autorica naziva deduktivnim jer pučka književnost na neki način apstrahira od pojedinačnog, iako je ona, a to je paradoksalno, iznimno konkretna u smislu lokalnoga smještanja priče i zapleta te isticanja i zapažanja onoga izuzetnoga i posebnoga za neku sredinu.

    Prema teatrološkoj literaturi, pučki je komad pisan o puku i stvara se za puk odnosno prikazuje teme sa stajališta puka. K tome, najčešće je pisan na lokalnom dijalektu odnosno na nestandardnom jezičnom izričaju – npr. slengu, iskrivljenom latinskom ili iskrivljenom živom stranom jeziku. 

    Stoga je osobit fenomen pučkoga kazališta jaka povezanost između pozornice i publike. Publika pučkoga kazališta, pogotovo u matičnoj sredini, prepoznaje događanja na sceni kao dio vlastite svakodnevice i života te reagira na njih vrlo živo i neposredno, glasnim smijehom ili čak plačem. Pučki pisac piše o onome što njegovu publiku duboko dira i što je se direktno tiče, donosi na pozornicu prepoznatljive likove i zaplete s kojima se ona identificira.

    Bitne sastavnice pučkih predstava su često glazba, koja može tek pozadinski pratiti dramsku radnju ili pak posebni brojevi koje pjevaju sami izvođači. Uz glazbu odnosno pjesmu, često dolazi i ples – bilo folklorni, bilo salonski. Koncem 19. stoljeća glazba i ples nestaju iz profesionalnih pučkih predstava, no u amaterskom pučkom kazalištu se još uvijek mogu zamijetiti.

    Sumirajući, moglo bi se reći da su obilježja zavičajnog pučkoga komada sljedeća:

    1. Pisanje o puku, za puk i sa stajališta puka;
    2. Lokalno relevantna tema koja podrazumijeva totalitet životnog iskustva čitatelja odnosno gledatelja;
    3. Napetosti između tradicionalnih i suvremenih vrednota koje prodiru u tradicionalne sredine. One su često izvor zapleta odnosno sukoba;
    4. Afirmacija vrijednosti koje se smatraju idealom, a najčešće pripadaju prošlosti;
    5. Prikaz događaja i/ili situacije koja predstavlja neki otklon od idealnog reda stvari;
    6. Jasno definiranje što je dobro a što zlo, pobjeda dobra i kažnjavanje zla;
    7. Završetak koji vraća narušeni red u zajednicu;
    8. Društvena kritičnost koja je u funkciji uspostavljanja poželjnoga društvenog reda;
    9. Prožimanje pojedinačnog i općeg (specifičan, možda čak i istiniti događaj iz neke sredine no poopćen na razinu ideje o idealnom poretku);
    10. Tipizirani likovi – predstavnici određene vrednote i/ili ideje;
    11. Didaktičnost;
    12. Elementi komike i sentimentalnosti;
    13. Korištenje lokalnog dijalekta;
    14. Prisutnost glazbe i plesa.

    Ova sinteza karakteristika zavičajnog pučkog komada temelji se na literaturi (posebice kod Batušića, Bobinca, Nikčević i Zečević), ali bi je trebalo i provjeriti na što većem broju tekstova iz različitih razdoblja, što je svakako opsežan i izazovan zadatak kojim bi se trebalo pozabaviti. Tako bi se ujedno dokazalo da to stvaralaštvo nije samo antropološki, etnološki i sociološki fenomen, nego i teatrološki, iako bi u istraživanju najplodniji bio interdisciplinarni pristup. U nastavku feljtona ta će se obilježja pokazati na primjeru velolučkog pučkog dramatičara Tončija Surjana Trofe.

    © Ozana Iveković, KAZALIŠTE.hr, 23. studenog 2022.

    Feljton Kazališni amaterizam sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije
● naslovna● dramske premijere● festivali● za djecu● mjuzikl● intervjui● osvrti
<● pišite nam